In memoriam Gabriel Garsija Markes

☆Aždaha☆

Lux interior🐉
VIP
Poruka
111.338
Danas je preminuo Gabriel Garsia Markes, odrastala sam uz njega i uvek mu se vraćala.Slava velikom umetniku!

Oprostajno pismo G.G.Markesa

Zaljubljen u ljubav


Kad bih imao jedan komadic zivota,
dokazivao bih ljudima koliko grese
kad misle da prestaju da se zaljubljuju kad ostare
a ne znaju da su ostarili kad prestaju da se
zaljubljuju.

Kad bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja
samo krpena marioneta,
i podario mi komadic zivota,
moguce je da ja ne bih kazivao sve sta mislim,
ali nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.

Stvari bih cenio ne po onome sto vrede,
vec po onome sto znace,
spavao bih manje, sanjao vise,
shvatio sam da svaki minut koji provedemo
zatvrenih ociju,
gubimo sezdeset sekundi svetlosti.

Hodao bih kad drugi zastanu,
budio se dok ostali spavaju.
Slusao bih druge kad govore,
i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.

Kad bi mi Bog poklonio komadic zivota,
oblacio bih se jednostavno,
izlagao potrbuske suncu,
ostavljajuci otkrivenim ne samo telo,
vec i dusu.

Boze moj, kad bih imao srce,
ispisivao bih svoju mrznju na ledu
i cekao da izgreje sunce.

Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama
jednu Beneditijevu poemu,
a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu
u casu svitanja.

Zalivao bih ruze suzama,
da bih osetio bol od njihovih bodlji
i strastveni poljubac njihovih latica.

Boze moj, kad bih imao jedan komadic zivota...
Ne bih pustio da prode nijedan jedini dan
a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.

Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca
da su mi najblizi
i ziveo bih zaljubljen u ljubav.

Dokazivao bih ljudima koliko grese kad misle
da prestaju da se zaljubljuju kad ostare,
a ne znaju da su ostarili kad prestanu da se
zaljubljuju.

Deci bih darovao krila,
ali bih im prepustio da sama nauce da lete.
Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa
staroscu
vec sa zaboravom.

Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi...
Naucio sam da citav svet zeli da zivi
na vrhu planine,
a da ne zna da je istinska sreca u nacinu
savladavanja litica.

Shvatio sam da kad tek rodeno dete
stegne svojom malom sakom,
po prvi put, prst svog oca,
da ga je uhvatilo zauvek.

Naucio sam da covek ima pravo
da gleda drugog odozgo
jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi.

Toliko sam toga mogao da naucim od vas,
premda mi to nece biti od vece koristi,
jer kad me budu spakovali u onaj sanduk,
ja cu na zalost poceti da umirem.
 
Prepoznao sam ga iznenada kako koraca Bulevarom San Mishel u Parizu jednog kisnog dana u prolece 1957 godine.
Izgledao je tako ziv medju tezgama sa knjigama da mi je i dan danas tesko da zamislim kako su ga tada od smrti
delile samo cetiri godine. Za delic sekunde, kako mi se uvek dogadja, bio sam razapet izmedju dve suprotne teznje.. Nisam znao
da li da zapodenem razgovor ili samo da predjem ulicu kako bih mu izrazio postovanje. U oba slucaja nezgoda je bila ta sto sam u to
vreme govorio rudimentaran engleski kojim se i sada sluzim, a nisam bio previse siguran u njegov toreadorski spanski.. Posto nisam
ucinio nijednu od dve stvari koje sam mkogao, kao Tarzan u dzungli, prineo sam shake ustima i povikao s jednog trotoara na drugi:
"Maestro!" . Hemingvej je shvatio da medju gomilom stúdenata nema drugog maestra i s podignuitom rukom mi uzvratio pozdrav.. "Cao amico!"
Bio je tzo jedini put da sam ga video uzivo Ovako je o svom jedinom susretu sa Hemingvejem pisao Markes. U mnogim svojim tekstovima tvrdio je da
je Hemingvej jedan od pisaca koji je veoma uticao na njegov opus, ne samo svojim knjigama, vec i zadivljijucim poznavanjem zanatskog
umeca pisanja.
 
Gabrijel Garsija Markes "Ljubav u doba kolere"


"Molila je Boga da joj udeli makar još jedan tren, samo da ne ode ne saznavši koliko ga je volela uprkos obostranim sumnjama i osetila je neodoljivi poriv da ponovo s njim započne život iz početka da bi imali vremena da jedno drugom kažu sve ono sto je među njima ostalo neizrečeno i da urade kako treba sve ono što su u prošlosti uradili pogrešno."
 
O mrtvima sve najbolje.....
No ne mislim da je on pisac ranga velikih modernista.
GGM je briljantan stilist, no nije stvorio velikih dojmljivih likova,
nije ni mudrosni autor, nema ni upečatljivih scena....osim
početka 100 godina i mitraljiranja demonstranata.
U ostalim romanima stalno jedno te isto- mahniti diktatori i
tu i tamo koji ocvali erotoman.

Možda sam previše skeptičan, no rekao bih da će sva ta postmoderna, od Latinosa
i Calvina i Nabokova i Rushdieja .... jednostavno postati dosadna, kao dobar
komad romantizma (Byron, Lamartine,....)
 
O mrtvima sve najbolje.....
No ne mislim da je on pisac ranga velikih modernista.
GGM je briljantan stilist, no nije stvorio velikih dojmljivih likova,
nije ni mudrosni autor, nema ni upečatljivih scena....osim
početka 100 godina i mitraljiranja demonstranata.
U ostalim romanima stalno jedno te isto- mahniti diktatori i
tu i tamo koji ocvali erotoman.

Možda sam previše skeptičan, no rekao bih da će sva ta postmoderna, od Latinosa
i Calvina i Nabokova i Rushdieja .... jednostavno postati dosadna, kao dobar
komad romantizma (Byron, Lamartine,....)


Kao i obično, zanimmljiva opservacija, ali po malo gruba, rekla bih.
Nisam Markesov apologeta, niti značajni fan, štaviše, pretegnula bih na suprotan tas, radije.
Ipak, za veliku književnost (shvati kako hoćeš, samo afirmativno, moliću), nije nužan veliki lik, a kod modersnista je, moglo bi se reći, njegovo odsustvo poželjno.
Da nije tako, kako bi, što reče Kiš, svi oni moderni mogli da izađu ispod istog onoog šinjela pod kojim se rodio Leopold Blum?

Htedoh reći, bilo bi poštenije pričati o Markesu shodno aršinima magičnog realizma.
I da je živ.
 
Danas je preminuo Gabriel Garsia Markes, odrastala sam uz njega i uvek mu se vraćala.Slava velikom umetniku!

Oprostajno pismo G.G.Markesa

Zaljubljen u ljubav


Kad bih imao jedan komadic zivota,
dokazivao bih ljudima koliko grese
kad misle da prestaju da se zaljubljuju kad ostare
a ne znaju da su ostarili kad prestaju da se
zaljubljuju.

Kad bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja
samo krpena marioneta,
i podario mi komadic zivota,
moguce je da ja ne bih kazivao sve sta mislim,
ali nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.

Stvari bih cenio ne po onome sto vrede,
vec po onome sto znace,
spavao bih manje, sanjao vise,
shvatio sam da svaki minut koji provedemo
zatvrenih ociju,
gubimo sezdeset sekundi svetlosti.

Hodao bih kad drugi zastanu,
budio se dok ostali spavaju.
Slusao bih druge kad govore,
i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.

Kad bi mi Bog poklonio komadic zivota,
oblacio bih se jednostavno,
izlagao potrbuske suncu,
ostavljajuci otkrivenim ne samo telo,
vec i dusu.

Boze moj, kad bih imao srce,
ispisivao bih svoju mrznju na ledu
i cekao da izgreje sunce.

Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama
jednu Beneditijevu poemu,
a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu
u casu svitanja.

Zalivao bih ruze suzama,
da bih osetio bol od njihovih bodlji
i strastveni poljubac njihovih latica.

Boze moj, kad bih imao jedan komadic zivota...
Ne bih pustio da prode nijedan jedini dan
a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.

Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca
da su mi najblizi
i ziveo bih zaljubljen u ljubav.

Dokazivao bih ljudima koliko grese kad misle
da prestaju da se zaljubljuju kad ostare,
a ne znaju da su ostarili kad prestanu da se
zaljubljuju.

Deci bih darovao krila,
ali bih im prepustio da sama nauce da lete.
Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa
staroscu
vec sa zaboravom.

Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi...
Naucio sam da citav svet zeli da zivi
na vrhu planine,
a da ne zna da je istinska sreca u nacinu
savladavanja litica.

Shvatio sam da kad tek rodeno dete
stegne svojom malom sakom,
po prvi put, prst svog oca,
da ga je uhvatilo zauvek.

Naucio sam da covek ima pravo
da gleda drugog odozgo
jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi.

Toliko sam toga mogao da naucim od vas,
premda mi to nece biti od vece koristi,
jer kad me budu spakovali u onaj sanduk,
ja cu na zalost poceti da umirem.

:heart:
 
Možda nisam kompetentan da kritikujem njegov rad, ipak sam pročitao tek polovinu knjige: "Sto godina samoće" , ali na osnovu toga što sam video sada, rekao bih da je dobar pisac bio, ali ne i legenda. Ali ok, to je individualna percepcija njegovih dela, kao i stvar ukusa. :D
 

Ja bih samo da primetim da ovu predivnu poeziju i muziku nije pisao Markes.

2000-te godine je izjavio sledece ( umro je ove godine, znaci 14 godina kasnije):


U intervjuu je i demantovao vesti da je napisao oproštajno pismo i da je tekst koji kruži Internetom, njegovo delo. Naime, mnogi mediji su objavili sadržaj ovog pisma, ali se Markes čudi kako su ljudi i mogli da pomisle, a naročito njegovi bliski prijatelji, da je on u stanju da “napiše nešto tako neukusno”. Prenosimo sadržaj ovog lažnog pisma, za koje su mnogi, do skora, mislili da je autentično i da se Markes, koji danas ima 73 godine, njime oprašta od života.




 
Ja bih samo da primetim da ovu predivnu poeziju i muziku nije pisao Markes.

2000-te godine je izjavio sledece ( umro je ove godine, znaci 14 godina kasnije):


U intervjuu je i demantovao vesti da je napisao oproštajno pismo i da je tekst koji kruži Internetom, njegovo delo. Naime, mnogi mediji su objavili sadržaj ovog pisma, ali se Markes čudi kako su ljudi i mogli da pomisle, a naročito njegovi bliski prijatelji, da je on u stanju da “napiše nešto tako neukusno”. Prenosimo sadržaj ovog lažnog pisma, za koje su mnogi, do skora, mislili da je autentično i da se Markes, koji danas ima 73 godine, njime oprašta od života.





Rayelice, hajde kad sledeći put navratis, ostavi linkove sa kojih si copirala ovaj tekst, želeo bih da vidim ko je ovu vest lansirao, kao i da tekst iščitam u celosti, pa i ono između redova. Ljubim te.
 
Rayelice, hajde kad sledeći put navratis, ostavi linkove sa kojih si copirala ovaj tekst, želeo bih da vidim ko je ovu vest lansirao, kao i da tekst iščitam u celosti, pa i ono između redova. Ljubim te.
Nema potrebe da me ljubis.

Ti Markesa nisi citao jer da jesi i sam bi posumnjao u verodostojnost njega kao autora ovih reci.

Markesovo " Oprostajno pismo" zapravo su modifikovani Trenuci jednog velikog pesnika.


Horhe Luis Borhes: Trenuci
Objavljeno: 20.10.2013. - 07:51
Pesma Trenuci je za sada poslednja poznata objavljena pesma H.L.Borhesa. Objavljena je u meksičkom književnom časopisu ''Plureal'', a sa španskog pesmu je prevela Dubravka Sužnjević
Autor: Horhe Luis Borhes


Trenuci


Kad bih svoj život mogao
Pokušao bih u sledećem da proživim.
Ne bih se trudio da budem tako savršen, opustio bih se više.

Bio bih gluplji nego što bejah, zaista vrlo malo stvari
Bih ozbiljno shvatao.
Bio bih manji čistunac.
Više bih se izlagao opasnostima, više putovao,
Više sutona posmatrao,na više planina popeo, više reka preplivao.
Išao bih na još više mesta na koja nikad nisam otišao,
Jeo manje boba a više sladoleda, imao više stvarnih
A manje izmišljenih problema.

Ja sam bio od onih što razumno i plodno prožive
Svaki minut svog života; imao sam, jasno, i časaka radosti.
Al' kad bih mogao nazad da se vratim, težio bih samo
Dobrim trenucima.
Jer ako znate, život je od toga sačinjen, od trenova samo
I nemoj propuštati sada.

Ja sam bio od onih što nikad nigde nisu išli bez toplomera
Termofora, kišobrana i padobrana;
Kad bih opet mogao da živim,
S proleća bih počeo bosonog da hodam i tako išao do kraja jeseni.
Više bih se na vrtešci okretao, više sutona posmatrao
Sa više dece igrao, kad bih život ponovo pred sobom imao.

Ali vidite imam osamdeset i pet godina i znam da umirem.



 
Gotovo sam zavrsio sa citanjem "Sto godina samoce" i moram malo promeniti svoje prethodno misljenje. Fascinantno pise, zaista predivno docarava propast jedne porodice, ali i samog sela Makonda. Ono sto zameram je ponavljanje imena zbog cega dolazi do zabune o kome govori. Ili su imena ista ili jako slicna , pa je stvarno mucno primetiti o kome pise. Cak sam video da je napisao recenicu duzine od dve stranice. XD
 
Gotovo sam zavrsio sa citanjem "Sto godina samoce" i moram malo promeniti svoje prethodno misljenje. Fascinantno pise, zaista predivno docarava propast jedne porodice, ali i samog sela Makonda. Ono sto zameram je ponavljanje imena zbog cega dolazi do zabune o kome govori. Ili su imena ista ili jako slicna , pa je stvarno mucno primetiti o kome pise. Cak sam video da je napisao recenicu duzine od dve stranice. XD
Jeste zeznuto sa tim imenima, svako je imao problema da shvati ko je ko.
Inace, ako ti se vec ta knjiga dopala, toplo preporucujem da procitas i jednu kracu ( a i sa imenima nema frke) koja je za mene njegova i najbolja:

Pukovniku nema ko da pise
Ako ti se i to dopadne onda bi sledeca bila Ljubav u doba kolere.
 
Nema potrebe da me ljubis.

Ti Markesa nisi citao jer da jesi i sam bi posumnjao u verodostojnost njega kao autora ovih reci.

Markesovo " Oprostajno pismo" zapravo su modifikovani Trenuci jednog velikog pesnika.


Horhe Luis Borhes: Trenuci
Objavljeno: 20.10.2013. - 07:51
Pesma Trenuci je za sada poslednja poznata objavljena pesma H.L.Borhesa. Objavljena je u meksičkom književnom časopisu ''Plureal'', a sa španskog pesmu je prevela Dubravka Sužnjević
Autor: Horhe Luis Borhes


Trenuci


Kad bih svoj život mogao
Pokušao bih u sledećem da proživim.
Ne bih se trudio da budem tako savršen, opustio bih se više.

Bio bih gluplji nego što bejah, zaista vrlo malo stvari
Bih ozbiljno shvatao.
Bio bih manji čistunac.
Više bih se izlagao opasnostima, više putovao,
Više sutona posmatrao,na više planina popeo, više reka preplivao.
Išao bih na još više mesta na koja nikad nisam otišao,
Jeo manje boba a više sladoleda, imao više stvarnih
A manje izmišljenih problema.

Ja sam bio od onih što razumno i plodno prožive
Svaki minut svog života; imao sam, jasno, i časaka radosti.
Al' kad bih mogao nazad da se vratim, težio bih samo
Dobrim trenucima.
Jer ako znate, život je od toga sačinjen, od trenova samo
I nemoj propuštati sada.

Ja sam bio od onih što nikad nigde nisu išli bez toplomera
Termofora, kišobrana i padobrana;
Kad bih opet mogao da živim,
S proleća bih počeo bosonog da hodam i tako išao do kraja jeseni.
Više bih se na vrtešci okretao, više sutona posmatrao
Sa više dece igrao, kad bih život ponovo pred sobom imao.

Ali vidite imam osamdeset i pet godina i znam da umirem.

Hvala ti, Rajelice. Ovo što si učinila na moj zahtev, pokazuje mi da si stvarno jedna jako pažljiva devojka. Takođe, nagoveštava da si pronicljiva i izričita slušateljka. Tvoj nastup neću da komentarišem, od tvojih prekornih izjava neću se braniti. Ne zato što sam previse dobar ili previse perverzan čovek, ne zato. Za mene jedini izlaz iz ovog ćoška u koji si me saterala, bio bi kada bismo otišli do mog stana i upustili se u ugovorenu verbalnu aktivnost koja bi podrazumevala da te vežem. Prava ugovorena verbalna igra bila bi u tome što bi to bilo potpuno drugačije nego kad bi te namamio kod mene kući, i kada bi sva zajapurena od besa stigla, okomio se na tebe, savladao te i vezao. U tome ne bi bilo nikakve igre. Draž igre o kojoj su pripovedali i Markes i Borhes je u tome da se ti slobodno i nezavisno predaš vezivanju. Svrha ugovaračke prirode sadističke ili mazo-vezivne-verbalne igre: ja predložim da čitamo Markesa - ti prihvatiš, ti predložiš da pređemo na Borhesa - ja prihvatim, ja predložim da pričamo o obojici istovremeno - ti prihvatiš - jeste da formalizuje strukturu čitalačke moći. Da je ritualizuje. Drugim rečima, tvoja tvrdnja da si dovoljno sigurna u svoj concept vlastite čitalačke moći da se ritualno odrekneš te moći u korist drugog, u našem primeru - mene - koji ću ti onda skinuti pantalone i džemper, i donji veš i vezati zglobove ruku i nogu za stubove svog kreveta ala Henri VIII. Kojatkin, naravno, u svrhu ovog razgovora koristim Rajelicu samo kao primer. Nemoj da misliš da ti zapravo predlažem bilo kakvu ugovornu mogućnost. Jedva te i poznajem. Da ne pominjemo količinu konteksta i objašnjavanja koje ti ovde pružam - ja ne radim tako. (smeh) Ne, draga Rajela, nemaš čega da se bojiš što se tiče mene. (jači smeh. Kojatkin lagano odvezuje Rajelicu, nežno joj govoreći stihove: "Ne očekuj napad bika što je biće ljudsko, čije grozno i brojno obličje u spletu beskrajnom kamena strah seje. Nema ga. I više ničem se ne nadaj. Ni sutonom crnim strašna zver ne vlada."
 
Molm Kojote, i drugi put;)

Kada sam ja prvi put videla ove stihove (ako su uopste stihovi) svideli su mi se. Onda potrazim to isto na nemackom,
kad ono tamo tekst sasvim drugaciji (a i mnogo kraci):D, a kao radi se o istom " oprostajnom pismu"
Srpsko je mnogo poeticnije. ne bi bilo lose da nadjes neko i na engleskom ( spanski bas i ne znamo).

Sto se sklapanja ugovora tice tu sam jako rigorozna. Ugovore sklapam samo ako moram, a kad moram tu je uvek
samo Mefisto ugovorni partner.
 
Dopada mi se što si uz prethodno pobrojano i pametnica (i pčelica radilica, o kojima i Borhes i Koja (smeh) imaju samo reči hvale)... Elem, na ovom PDF-u obitavaju dva prekrasna ženka lika, sa kojima sam u proteklih nekoliko stotina godina (smeh)... pardon, u proteklih NEKOLIKO godina razmenio na STOTINE mejlova. E sad, ovo i ne bi bilo bitno za priču da Kojotov mejl ne počinje doslovce ovako: Mar. borhes... Borhesove mudrolije sadržane u čitavom njegovom fascinirajućem radu (i ovim spornim redovima - spornim po poreklu, ne po suštini i kvalitetu) uvek iznova opčinjujuće deluju na Kojatkinovu predatorsku ličnost. Vidim sada iz njenih redova, da je i Rajelica svesna da razmišljanje, analiziranje i razmišljanje nisu neke tamo natprirodne čovekove radnje već predstavljaju normalno disanje inteligencije i sagledavanje činjenice da mi "u zvezde kujemo slučajna izvršenja ove prirodne funkcije, da čuvamo stara i tuđa razmiđljanja, da se podsećamo uz sumnjičavu zaprepađćenost onoga što je doctor universalis mislio". Svi smo, Rajelica i Koja evo bar jednom, prisustvovali nekoj od onih beskrajnih rasprava tokom kojih se ONA, uz obilje uzvika, optužbi i besmislica, kune da je pojam TRENUCI izražajniji od sintagme "moji trenuci". Osim očiglednog zapažanja da je trosložna reč "trenutak" možda prikladnija da predstavi jedan veoma jednostavan pojam nego "gigantski" jezički skup od jedne dvosložne i jedne trosložne reči, ništa se vise, ako se slažeš a znam da hoćeš, ne može dodati ovoj i ovakvoj raspravi. Elem II, sintagma širokog i konkretnog značenja Rigorozan Ugovor i završni omiljen Geteov lik, ostavljaju dubok utisak. :heart:
 
]Kada bih imao jedan komadić života, dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ja ne bih kazao sve što mislim, ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem. Stvari bih cenio, ne po onome što vrede, već po onome što znače. Spavao bih manje, sanjao više, shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge kada govore, i kako bih uživao u sladoledu od čokolade. Kad bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otkrivenim ne samo telo, već i dušu. Bože moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da izgreje sunce. Slikao bih Van Gogovim snom, na zvezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u času svitanja. Zalivao bih ruže suzama, da bih osetio bol od njihovih bodlji, i strastveni poljubac njihovih latica…
Bože moj, kad bih imao jedan komadić života…
Ne bih pustio da prođe ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim. Uveravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živeo bih zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju. Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče da lete. Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću, već sa zaboravom. Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi…
Naučio sam da čitav svet želi da živi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica. Shvatio sam da kada tek rođeno dete stegne svojom malom šakom, po
prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatio zauvek. Naučio sam da čovek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi.
Toliko sam toga mogao da naučim od vas, premda mi to neće biti od veće koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja ću na žalost početi da umirem…

Pa...nije da ne liči na pismo Horhe Borhesa...:sad2:

Elem...Borhes mi najpripovedač svih vremena...do sad...

Ybm mu miša,kao da su obojica dobro znali kvantnu fiziku...To ono ,naročito Borhesovo Sada...
Mada i nije to čudno-vrh intelektualne sverske elite svog "vremena" (konstelacije pozicije kvanata Univerzuma...:mrgreen:)
 
Poslednja izmena:
Gabriel Garcia Marquez's Final Farewell
During the summer of 1999 Gabriel Garcia Marquez, winner of the 1982 Nobel Prize for Literature and author of such classics as One Hundred Years of Solitude, was treated for lymphatic cancer. In the wake of that, there were persistent rumors about his failing health.

On May 29, 2000 these rumors appeared to be confirmed when a poem that was signed with his name appeared in the Peruvian daily La Republica. The poem was titled "La Marioneta" or "The Puppet," and it was reportedly a farewell poem that Garcia Marquez had written and sent out to his closest friends on account of his worsening condition.

The text of the poem, as well as the news of Garcia Marquez's worsening condition, quickly spread to other newspapers. On May 30 Mexico City dailies reproduced it. La Cronica ran a headline that read "Gabriel Garcia Marquez sings a song to life," and published the poem superimposed on a photo of the novelist on its front page. The poem was also read on many radio stations and spread quickly throughout the world via the internet.

The poem itself was highly sentimental and full of cliches that one would not have normally expected from the great writer. For instance, the poem declared at one point the author's desire to "live in love with love." (the entire text of the poem, translated into English, is reproduced to the right).

Nevertheless, many who read it were deeply moved by what they took to be the dying author's final message. For instance, one friend of Garcia Marquez, the Indian filmmaker Mrinal Sen, told the Hindustan Times that upon reading the poem he was flooded with memories from his 20 years of acquaintance with the author.

However, it soon became clear that Garcia Marquez's condition had not worsened recently, and he had not written the poem credited to him.

The poem turned out to be the work of an obscure Mexican ventriloquist named Johnny Welch. Welch had written the poem for his puppet sidekick "Mofles," but somehow his name had been replaced by the name of the Nobel Prize winning author.


Welch admitted that he was not a great writer, but told Mexico's InfoRed radio station that he was nevertheless "feeling the disappointment of someone who has written something and is not getting credit."

Garcia Marquez did not comment publicly on the poem. However, the week that the poem was published, a legitimate piece by him did appear in print. It was an essay on the Cuban castaway Elian Gonzales titled "Shipwreck on Dry Land."

References/Further Reading:

"'Farewell poem' Fools Readers," Los Angeles Times, June 01, 2000.
Ashis Chakrabarti, "Marquez's latest poem is news of death foretold," Hindustan Times, August 17, 2000.

 
Meni je od njegovih knjiga omiljena "Secanja na moje tuzne *****". Najvise mi je ostalo u pamcenju deo kada kaze da sa kojom god zenom spava on ima ogromnu potrebu da joj to plati i da nikad nije spavao sa zenom, a da joj to nije platio. Onda povecava platu svojoj sluzavci zato sto odbija da uzme novac koji joj on nudi u zaslugu za seks.
 
Mda, "sićušna, krhka, obnažena I leđima okrenuta prema zidu" - :lol: Imao je genijalnu jezičku konstrukciju, opisi i najsitnijih detalja su mu čarobni! Halapljivo sam nabrzinu progutao gotovo čitav njegov književni opus, ali je u mom vrednosnom sistemu broj jedan, a nije Alan Ford, i dalje "Sto godina samoće".
 
Gabriel Garcia Marquez's Final Farewell
...
References/Further Reading:

"'Farewell poem' Fools Readers," Los Angeles Times, June 01, 2000.
Ashis Chakrabarti, "Marquez's latest poem is news of death foretold," Hindustan Times, August 17, 2000.

Kada sam ti potražio link, mislio sam na ovo: http://www.latimes.com/search/dispa...est+poem+is+news+of+death+foretold&target=all da ne bi copipastirala dugačke tekstove, ali sam izguglao i potražio dve stvari: prvo, sumnjajuci u autenticnost navoda pokušao sam da na sajtu Los Anđeles tajmsa pronađen naznačen tekst, i vidiš višlje šta sam našao - odgovor je: NEMA TEKSTA. Krenuo sam dalje i vođen svojom znatiželjom potražio podatke o autoru teksta koji si navela, i pogledaj sta sam nasao: da, postoji izvesni Ashis Chakrabarti ali pogledaj cime se isti bavi: Ashis Chakrabarti http://www.healthgrades.com/physician/dr-ashis-chakrabarti-x9xgx
 

Back
Top