Imati i nemati

Još jedan iz sela

Poznat
Banovan
Poruka
7.335
Dobro jutro, gospođo- prenaglašenim zvaničnim tonom pozdravih vlasnicu i radnicu u omiljenoj prodavnici, dok je nosa zabijenog u rafofe nešto slagala.
-Ooooo, pa gde si ti, Još jedan iz sela - otpozdravila je, trudeći se da bude srdačna.
-Kako ide pos'o?
-Ništa me ne pitaj, svaki dan je sve skuplje, a ovaj narod ćuti. Svaki dan u svetu se ljudi bune, a mi ćutimo. Razumem da je bila suša, ali, bre, čoveče! Kome ja to da prodam?
-Da, toliko smo otupeli da nas ništa više ne uzbuđuje. Sutra da objave da će streljati svakog desetog, svi bi ćutali u nadi da neće biti taj ...
-Da, da, rintamo, sve što zaradimo, to...-napravi pokret rukom od grla prema utrobi, pa na kraju pokreta otrese ruku kao da s nje otresa vodu - ...i, gotovo! Na to se sve svelo.
Jesmo li otupeli?
Da li se brzo mirimo sa sudbinom?
Da li brzo odustajemo od ambicija?
Gde je granici između zdrave i bolesne ambicije?
Šta nam je zaista potrebno, a šta nam je nametnulo potrošačko društvo?
 
Bolje mrtav pijan nego mrtav trezan.

Nije lako kad nemaš.

Moji su pre u dućanu kupovali samo so i konzervans i baš ponekad sirće i šećer.

Deda je imao jedno nedeljsko odelo i po nekoliko za svakidan.
Stuja se u celom selu gasila u osam sati.
Kupatilo niko nije imao a svaki bunar imao je vodu koja je mogla da se koristi za piće sve dok jedan po jedan komšija nije počeo da koristi svoj bunar kao septičku jamu.

Kupali smo se nad lavorom, a od kućne hemije koristili kuvani domaći sapun.
Kupovali smo još i plavetni kamen za prskanje vinograda i negašeni kreč od onih uličnih prodavaca.

Na kućnom brojilu imali smo samo jedan osigurač.

Da sad moj deda ustane i vidi kako za pijaću vodu moram da plaćam, da dajem novce, a za struju po jedno jagnje mesečno , ne bi to nikako mogao da razume.
 
Očekivati od društva i okruženja da se bitnije promeni u narednih 100 godina je utopijsko očekivanje.Jedini način izlaska je kada se pojedinac bavi sobom ne razmišljajući previše o globalnim problemima, a onda možda i ostvari nešto pametno.
 
biti ambiciozan znaci stalno stremiti boljem i zeleti da imas vise, da napredujes, pa ako imas recimo 200 000 evra, ambicija ti je da dostignes milion, a ako imas 200, onda je valjda da doguras do 1 000 ili 10 000.
svako sebi postavlja ciljeve u odnosu na ono sto vec ima iza sebe, porodicnu istoriju i nasledje a i na ono sto moze da postigne. za nekog je to 200 evra mesecno, za nekog 200 000, ali da sad nekog pljujem kao bolesno ambicioznog samo zato sto moze vise od mene, ne pada mi na pamet. za moj pojam je bedno, ne finansijski, nego ljudski. isto ne pljujem ljude koji nisu ambiciozni i koji se zadovoljavaju time sto imaju - njihova stvar, sta ja imam sa time.
nije uopste stvar u tome sto mi je potrebno, jer potrebno za prezivljavanje meni licno nije dovoljno. mogu i hocu vise.
to nije logika potrosackog drustva, nego postoji u ljudskoj zajednici otkako postoji podela dobara. i da se ne lazemo vise, svi volimo da imamo pare, samo ne mozemo svi da ih zaradimo ili ustekamo u istoj meri i to je sve.
 
Требало би да се зарати. То је једно велико кул прочишћавање. Кад је дуго мир онда се лопуже и остали шљам намноже као пацови.
 
biti ambiciozan znaci stalno stremiti boljem i zeleti da imas vise, da napredujes, pa ako imas recimo 200 000 evra, ambicija ti je da dostignes milion, a ako imas 200, onda je valjda da doguras do 1 000 ili 10 000.
svako sebi postavlja ciljeve u odnosu na ono sto vec ima iza sebe, porodicnu istoriju i nasledje a i na ono sto moze da postigne. za nekog je to 200 evra mesecno, za nekog 200 000, ali da sad nekog pljujem kao bolesno ambicioznog samo zato sto moze vise od mene, ne pada mi na pamet. za moj pojam je bedno, ne finansijski, nego ljudski. isto ne pljujem ljude koji nisu ambiciozni i koji se zadovoljavaju time sto imaju - njihova stvar, sta ja imam sa time.
nije uopste stvar u tome sto mi je potrebno, jer potrebno za prezivljavanje meni licno nije dovoljno. mogu i hocu vise.
to nije logika potrosackog drustva, nego postoji u ljudskoj zajednici otkako postoji podela dobara. i da se ne lazemo vise, svi volimo da imamo pare, samo ne mozemo svi da ih zaradimo ili ustekamo u istoj meri i to je sve.

Težnja ka usavršavanju je postala maskirana komlikovanim simbolima koji teško ulaze u glavu.Neki Afrikanac koji svakog dana uvežbava da dobro baca koplje shvata zašto se usavršava u tome, da ulovi antilopu ili se odbrani od lava.Ideje kao kreditne kartice, pay pale su suviše eterične i neopipljive.Zato ljudi mešaju simbol i realnu stvar koju simbol predstavlja.Kada bi ljudi dobijali svoje plate u komadima mesa i vrećama žita lakše bi shvatali .
 
Očekivati od društva i okruženja da se bitnije promeni u narednih 100 godina je utopijsko očekivanje.Jedini način izlaska je kada se pojedinac bavi sobom ne razmišljajući previše o globalnim problemima, a onda možda i ostvari nešto pametno.

Naravno, ali globalni problemi određuju granice.
kako ti probijaš granice i koliko ljudi u tvojoj okolini to radi?
 
Bolje mrtav pijan nego mrtav trezan.

Nije lako kad nemaš.

Moji su pre u dućanu kupovali samo so i konzervans i baš ponekad sirće i šećer.

Deda je imao jedno nedeljsko odelo i po nekoliko za svakidan.
Stuja se u celom selu gasila u osam sati.
Kupatilo niko nije imao a svaki bunar imao je vodu koja je mogla da se koristi za piće sve dok jedan po jedan komšija nije počeo da koristi svoj bunar kao septičku jamu.

Kupali smo se nad lavorom, a od kućne hemije koristili kuvani domaći sapun.
Kupovali smo još i plavetni kamen za prskanje vinograda i negašeni kreč od onih uličnih prodavaca.

Na kućnom brojilu imali smo samo jedan osigurač.

Da sad moj deda ustane i vidi kako za pijaću vodu moram da plaćam, da dajem novce, a za struju po jedno jagnje mesečno , ne bi to nikako mogao da razume.
da moja prababa vidi da mi sudove pere masina a ne ja,da rucak kuva muz i dokle mi je suknja pozvala bi popa da okadi malo kucu
nikad mi nije padalo na pamet da se poredim s ljudima od pre 100god
 
biti ambiciozan znaci stalno stremiti boljem i zeleti da imas vise, da napredujes, pa ako imas recimo 200 000 evra, ambicija ti je da dostignes milion, a ako imas 200, onda je valjda da doguras do 1 000 ili 10 000.
svako sebi postavlja ciljeve u odnosu na ono sto vec ima iza sebe, porodicnu istoriju i nasledje a i na ono sto moze da postigne. za nekog je to 200 evra mesecno, za nekog 200 000, ali da sad nekog pljujem kao bolesno ambicioznog samo zato sto moze vise od mene, ne pada mi na pamet. za moj pojam je bedno, ne finansijski, nego ljudski. isto ne pljujem ljude koji nisu ambiciozni i koji se zadovoljavaju time sto imaju - njihova stvar, sta ja imam sa time.
nije uopste stvar u tome sto mi je potrebno, jer potrebno za prezivljavanje meni licno nije dovoljno. mogu i hocu vise.
to nije logika potrosackog drustva, nego postoji u ljudskoj zajednici otkako postoji podela dobara. i da se ne lazemo vise, svi volimo da imamo pare, samo ne mozemo svi da ih zaradimo ili ustekamo u istoj meri i to je sve.

Niko mi nije kriv što nisam uspjela u životu, nek pasem travu kad ne znam. :)
 
Naravno, ali globalni problemi određuju granice.
kako ti probijaš granice i koliko ljudi u tvojoj okolini to radi?

Globalni problemi određuju granice nekog stanovnika Bangladeša, ali ne bi trebali da budu granice pismenoj osobi iz Srbije.
Ne znam, iskreno da ti kažem, radim to više intuitivno nego što shvatam način na koji to radim, ako uopšte radim.Vrlo malo njih i to radi.
 
Mnogo toga nam se namece, ali ako imamo svoje stavove i zdrav razum necemo pasti pod uticaj. Koliko ljudi samo kritikuje onu tv prodaju! Njihovo je da reklamiraju. Ko je kriv naivnima sto to kupuju?
Ne mislim da smo otupeli, ali se mora plivati...
Rekla bih da je bolesna ambicija ona koja je toliko jaka da zaseni samu svrhu napretka. Postaje dovoljna, bez zelje i vremena za uzivanjem u stecenom.
"Imati, pa nemati" su mnogi od nas osetili. Neki nisu uspeli sa tim da se nose, a neki su postavili prioritete i kotrljaju.
Ne treba se lisiti uzitka, ali po meni svako preterivanje je vrsta izivljavanja.
 
Dobro jutro, gospođo- prenaglašenim zvaničnim tonom pozdravih vlasnicu i radnicu u omiljenoj prodavnici, dok je nosa zabijenog u rafofe nešto slagala.
-Ooooo, pa gde si ti, Još jedan iz sela - otpozdravila je, trudeći se da bude srdačna.
-Kako ide pos'o?
-Ništa me ne pitaj, svaki dan je sve skuplje, a ovaj narod ćuti. Svaki dan u svetu se ljudi bune, a mi ćutimo. Razumem da je bila suša, ali, bre, čoveče! Kome ja to da prodam?
-Da, toliko smo otupeli da nas ništa više ne uzbuđuje. Sutra da objave da će streljati svakog desetog, svi bi ćutali u nadi da neće biti taj ...
-Da, da, rintamo, sve što zaradimo, to...-napravi pokret rukom od grla prema utrobi, pa na kraju pokreta otrese ruku kao da s nje otresa vodu - ...i, gotovo! Na to se sve svelo.
Jesmo li otupeli?
Da li se brzo mirimo sa sudbinom?
Da li brzo odustajemo od ambicija?
Gde je granici između zdrave i bolesne ambicije?
Šta nam je zaista potrebno, a šta nam je nametnulo potrošačko društvo?

Nametnuli su mi nove dileme sa kojima moram svaki dan da se borim. Kad odem u prodavnicu i vidim 20 vrsta pasti za zube nemam pojma koju da odaberem.
 
cinjenica je da smo otupeli na to koliko je sve skupo i koliko nas kradu i pljackaju na svakom koraku
zasto smo ovoliko ubijeni kao narod, to ne znam, ali ako bi mi neko ponudio sutra posao u Nemackoj, prihvatila bih odmah
i povela naravno i porodicu
 
Dobro jutro, gospođo- prenaglašenim zvaničnim tonom pozdravih vlasnicu i radnicu u omiljenoj prodavnici, dok je nosa zabijenog u rafofe nešto slagala.
-Ooooo, pa gde si ti, Još jedan iz sela - otpozdravila je, trudeći se da bude srdačna.
-Kako ide pos'o?
-Ništa me ne pitaj, svaki dan je sve skuplje, a ovaj narod ćuti. Svaki dan u svetu se ljudi bune, a mi ćutimo. Razumem da je bila suša, ali, bre, čoveče! Kome ja to da prodam?
-Da, toliko smo otupeli da nas ništa više ne uzbuđuje. Sutra da objave da će streljati svakog desetog, svi bi ćutali u nadi da neće biti taj ...
-Da, da, rintamo, sve što zaradimo, to...-napravi pokret rukom od grla prema utrobi, pa na kraju pokreta otrese ruku kao da s nje otresa vodu - ...i, gotovo! Na to se sve svelo.
Jesmo li otupeli?
Da li se brzo mirimo sa sudbinom?
Da li brzo odustajemo od ambicija?
Gde je granici između zdrave i bolesne ambicije?
Šta nam je zaista potrebno, a šta nam je nametnulo potrošačko društvo?
Ne odustajemo od ambicija, zapravo smo uporni ko volovi... problem je što su nam ambicije dotakle dno i ne može niže.
"A jeste, *ime nekog lika* ima 30 godina i ne radi već 6 meseci, morao bi da počne nešto, šta bilo, samo da krene pa će posle lako dalje..."
Dve babe u parku.

Nekad bilo drage bake. Niti bi morao niti će uopšte dalje, a svakako neće lako.
 
Ne odustajemo od ambicija, zapravo smo uporni ko volovi... problem je što su nam ambicije dotakle dno i ne može niže.
"A jeste, *ime nekog lika* ima 30 godina i ne radi već 6 meseci, morao bi da počne nešto, šta bilo, samo da krene pa će posle lako dalje..."
Dve babe u parku.

Nekad bilo drage bake. Niti bi morao niti će uopšte dalje, a svakako neće lako.

mislis da ce lakse i da je resenje da i dalje ne pokusava nista posto su materijalne mogucnosti postale manje?
od necega ipak zivi tih 6meseci koliko ne radi..nesto mora da jede..
bice da ga neko izdrzva, pa mu je tako lakse i tu se njegova ambicija zavrsava..
 
Интересантно је то са грејањем или са струјом, редовна зимска и пролећна поскупљења, али ако не јаве новине и не буде баш 100дин колико је сада по кв.метру, значи и да јаве и да није очигледно, људи уопште не обраћају пажњу. Или, одем у продавницу купим батаке, станем у ред, кад на кеси пише пил. груди. Па јесам блесав ако платим оно што нисам имао намеру да купим и ако пристанем да ме краду, па и за 50 дин.? Јесам. И немам због тога кога да кривим, сам пао сам се убио.
 

Back
Top