Ne znam kako bih se ponašala da moj dečko nije sve ono što jeste jer mi šbbkbb priče nikada nisu išle od ruke, samo su mi bespotrebno zamrsivale misli.
Ja kraj sebe imam nekoga kome ne mogu skoro ništa da zamerim osim nekih svakodnevnih konflikata prouzrokovanih više time što sam ja ponekada razmažena, tvrdoglava i detinjasta, no što je on stvarno kriv.
Elem, on mnogo brine o svom izgledu, ali i usavršava se na obrazovnom polju.
Plata mu je mnogo mala i jedva potraje mesec dana, iako trošena na što skromniji način, ali meni to ne smeta, to se u našoj vezi ne oseća.
Meni je draže parče pice sa njim na stepenicama tamo neke zgrade nego da ćaskamo uz vince i italijansku testeninu u restoranu.
Zajedničkog života ima i biće, jer:
- On me poznaje do samih kostiju, ispod kože;
- Samo on može da me nasmeje čak i kada me uhvati
grmi, seva raspoloženje;
- Slažemo se, finansijski dopunjujemo, planiramo, ništa nam ne fali, sve nam je potaman kada smo jendo kraj drugog;
- Seks sa njim je... Hm, pa malo je reći da je to
nešto uvek iznova najbolje što mi se desilo u životu...
- Zaspati i probuditi se zajedno je jedino važno, a jesu li džepovi prazni ili se ima za ušteđevinu je nešto sasvim, sasvim sporedno;
- Mogu u nedogled nizati ove redove...
Poenta je, on je prosto takav kakav sam oduvek želela da bude neko sa kim ću da delim krov, a ne samo izlazim na sastanke.
Upoznali smo se preko interneta, privukao me je prvo njegov muzički ukus (puštao mi je tada stare rock pesme).
Zaljubila sam se u njegov karakter pre fotografije, razgovora telefonom...
A, kada smo se videli, to je od starta bilo to i traje li traje...
