U znak podrške „Hrvatskom proljeću“ 20 hrvatskih emigranata, članova „Hrvatskog revolucionarnog bratstva“ organizacije koja je djelovala u Evropi, Australiji i SAD odlučuju da ilegalno uđe u Jugoslaviju. Kako jedan od članova bratstva – Blaž Kraljević – ne uspijeva dobiti odobrenje australijskih vlasti za napuštanje teritorije, preostalih 19 članova se decembru 1971. sastaju u Salzburgu, gdje je provedena desetodnevna obuka, podijeljena oprema, odore i naoružanje. Grupa je 20. juna 1972. ilegalno, pješice, prešla jugoslavensku granicu na području Dravograda. U toku narednih mjesec dana njeni su se članovi na području BiH i Hrvatske sukobljavali s tadašnjom JNA, milicijom i pripadnicima Teritorijalne obrane. Protiv njih je tadašnji jugoslavenski režim na noge digao čak 30.000 ljudi. U akcijama je poginulo 15 članova grupe, a četvorica su uhapšena na području Bugojna zbog čega su prozvani „Bugojanska grupa“.
Nakon suđenja u Sarajevu, koje je počelo 21. decembra 1972. presuda je glasila: „Prvooptuženi Horvat Đuro osuđuje se na kaznu smrti, drugooptuženi Keškić Vejsil na kaznu smrti, trećeoptuženi Vlasnović Mirko na kaznu smrti i četvrtooptuženi Pavlović Ludvig na kaznu smrti.” Jedino nad Pavlovićem nije izvršena smrtna kazna, jer je bio maloljetan u vrijeme izricanja presude.
Komunisti prema protivnicima režima nisu imali milosti. Poslije Titove smrti 1981. Tuđman je ponovo osuđen na tri godine zatvora i na zabranu bilo kakvog javnog djelovanja u razdoblju od pet godina. U zatvoru je imao bolji tretman zbog partizanske prošlosti što je prema tadašnjim standardima podrazumijevalo uredniju ćeliju, dobijanje tople vode za umivanje i paste za brijanje. Zbog lošeg zdravstvenog stanja je izdržao samo dio kazne.
Dugo vremena, kao i drugi jugoslovenski disidenti, on nije mogao dobiti pasoš. Konačno, pasoš dobija 1987. uz pomoć, u to vrijeme, moćnog hrvatskog političara Mike Špiljaka. Tuđman je preko Špiljakovog bratića sa kojim je išao u školu tražio da ga Špiljak primi, a potom da mu pomogne oko tri stvari. “Prvo, da mu se u Hrvatskoj objavljuju knjige što ih je napisao. Drugo, da se zauzmem oko toga da dobije pasoš. I, treće, da mu pomognem da se posmrtni ostaci njegovih roditelja premjeste iz mjesnog groblja u Velikom Trgovišću na zagrebački Mirogoj. Sve sam to prenio tadašnjem ministru unutrašnjih poslova Vilimu Mulcu. I kada sam to Mulcu iznio, rekao je: ‘Slušaj, ovih je dana Đilas u Beogradu dobio pasoš, nema razloga da ga i mi ne damo Tuđmanu’!”, ispričao je Špiljak.
Prvi Tuđmanov izlet vodio je pravo u Kanadu, gdje se 1987. u gradiću Norval, smještenom 40-ak kilometara sjeverno od Toronta, počela stvarati Hrvatska demokratska zajednica. Tuđman je poslije 1987. još dvije godine uzastopno dolazio u Norval gdje je sa domaćinima, emigrantima iz zapadne Hercegovine, kao što su fra Ljubo Krasić ili Gojko Šušak, usaglašavao viziju buduće hrvatske države. Gojko Šušak, koji je u svojoj biografiji pisao da je rođen u NDH 1945., je rodnu zapadnu Hercegovinu napustio kada je dobio poziv za odsluženje vojnog roka. Preko granice je pobjegao u fratarskoj odjeći i najprije se skrasio u Austriji, a potom produžio za Kanadu.
Kao i Tuđmana, i njega je obilježila obiteljska tragedija: brat i otac su mu nestali tokom Drugog svjetskog rata. Zadnji put su viđeni kada su partizani ulazili u Zagreb. U Kanadi je Šušak radio najprije kao nekvalificirani radnik na građevini, kasnije u pekarama i picerijama. Na univerzitetu je, tvrdio je, završio niz kurseva za menadžment. Postao je predsjednik nekoliko hrvatsko-kanadskih asocijacija, a svoj politički stav izražavao je vrlo transparentno. Jednom je svinju na kojoj je napisao Tito stavio u mrtvački kovčeg i tako nosio po ulicama.
Šušak je u momentu kada se sreo sa Tuđmanom “držao” iznajmljenu, neuglednu pizzeriu u Ottawi gdje je hrvatska emigracija bila minorna. Ključ za dalji razvoj događaja je u činjenici da hrvatska emigracija u početku nije prihvatila Tuđmana, jer je bio Titov general. Nije pomagala odrednica – bivši. Ali, prihvatio ga je “Centar”, kako se u Kanadi među Hrvatima uobičajeno nazivo Norval, koji je za ukus većeg dijela hrvatske emigracije bio previše jugoslavenski. Šušak je organizirao zajedno sa norvalskim franjevcima finasiranje prve turneje Franje Tuđmana po Kanadi i radio na prikupljanju novca za hrvatsku stranku u nastajanju. U Kanadi je postignut nepisani sporazum između Tuđmana i emigranata iz zapadne Hercegovine kako će se graditi Hrvatska.
Prva faza podrazumijevala je stvaranje samostalne države, druga nacionalno homogeniziranje koje podrazumijeva svođenje nehrvata na status nacionalnih manjina, u trećoj fazi uslijedio bi obračun sa komunistima i u četvrtoj pripajanje čistih hrvatskih područja iz BiH Hrvatskoj. Fra Krasić i dr. Tuđman su uskladili svoje vizije, a na Tuđmanu je bilo da ih u Hrvatskoj, u dogledno vrijeme, provede. Ljudi koji su masovno pristupali HDZ-u nisu bili upoznati sa ovim planom, čak ni oni koji su se nalazili u najvišem vodstvu stranke u Zagrebu. Kasnije će se pokazati da je ideja Hrvatske države za koju je robijao Mesić, i ista ta ideja za koju je robijao Tuđman, podrazumijevala sasvim različite stvari.
NDH nije samo puka “kvislinška tvorevina” već izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom: Pavelićava djela, Tuđmanove riječi
Photo: blogihrvati.com
Gojko Šušak, slabog imovnog stanja za kanadske prilike, sam se ponudio preko fra Ljube Krasića da će se vratiti u Domovinu, gdje stiže 1989. Tuđmanu je poslužio kao mamac za bogate Hrvate iz inostranstva. Ugledni poslovni ljudi kao Ivica Zdunić, Janko Herak ili Antun Kikaš za HDZ su donirali milione. Mada je svoj prvi javni skup HDZ održao 28. februara 1989. u Zagrebu, partija je legalizovana tek u decembru iste godine kada su hrvatski komunisti, po uzoru na slovenske, odlučili raspisati višestrančke izbore. Pozivajući emigrante na prvi opći sabor HDZ-a, 24. februara 1990.
Tuđman je, kako je kasnije često ponavljao, povukao najvažniji politički potez. Šušak je bio „oficir za vezu“ između HDZ-a i MUP-a, koordinirajući prebacivanje gostiju od aerodroma do dvorane „Vatroslav Lisinski“, gdje se održavao Sabor. Iz jugoslovenske, komunističke perspektive, svi emigranti su označavani kao apsolutno zlo koje vreba i čeka zgodnu priliku da ruši Jugoslaviju. Potencirano je ovo nizom knjiga i filmova sa ratnom tematikom u kojoj je razlika crni i bijeli likovi bila više nego jasno pokazana.
Savezni organi, kao što su KOS ili Udba, godinama su slali svoje agente da likvidiraju „istaknute“ emigrante po svijetu. Istina je da su neki od gostiju Prvog sabora na tlo Jugoslavije dolazili prvi put nakon 45 godina, mada je to bio šarolik sastav. Izgledalo je kao da se ostvaruje dugo čekani san i da ideje zbog kojih su neki od njih godinama bježali i skrivali se po svijetu, imali prekinute veze sa svojim obiteljima i prijateljima; osjećaj progonjenosti i nepravedne stigme, postaje stvar prošlosti. Dešavala se pomirba ustaša i partizana, ovoga puta ujedinjenih protiv srbo-četničke Jugoslavije.
Pojavio se čovjek koji će Hrvatsku istrgnuti iz jugoslovenskih kandži i konačno izvesti na put samostalnosti - Tuđman. Tuđman i Hrvatska postali su sinonimi. U dvorani „Lisinski“, skandirali su kao jedan: “Tuđman, Tuđman, Hrvatska, Hrvatska...” Ovo je bio lajt-motiv za sva dalja okupljanja HDZ-a. Tuđman je bio ganut. U jednom momentu je skinuo naočale i obrisao suze. Skandiranje je postalo još jače. “Na tom Saboru Tuđman je rekao kako NDH nije samo puka “kvislinška tvorevina” već izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom. Ta izjava nije izrečena u trenutku nadahnuća, ona je živjela u njemu. Moje uvjerenje je da je priča o pomirbi ustaša i partizana bila velika prevara. Šušak je skoro otvoreno najavljivao da pomirba treba u prvom razdoblju dok ne ojačamo Hrvatsku i dok Hrvati ne raščiste sa Srbima. U drugoj fazi slijedio bi obračun unutar hrvatskog nacionalog korpusa”, kaže general Martin Špegelj, koji je također prisustvovao Saboru.
Šušak se nakon povratka u domovinu vrtoglavo počeo peti na ljestvici novouspostavljene vlasti. “Bio je takav čovjek kakav je bio: idealna varijanta da ga Hrvati Hercegovine prihvate. Samo je preko njega tako bezrezervno, od većine mogla biti prihvaćena politika koja nije imala šanse da prođe“, izjavio je za novine HOS-ovac Ante Prkačin.