Od tog Kudelićevog teksta mnogo manje materijalnih grešaka ima ovaj:
Već 150 godina traje hajka na Srbe s područja Austro-Ugarske, upravljena tada od strane njene tajne policije, zarad razbijanja hrvatsko-srpskih odnosa i očuvanja trule Habsburške monarhije, tamnice slovenskih naroda koji su morali biti kmetovi Beču i Pešti punih 1000 godina.
Već punih 150 godina Hrvati su nahuškani od strane Beča protiv Srba na razne načine, a prevashodstveno da otimaju srpsku kulturnu baštinu – od književnosti i jezika, do mitologije i teritorija.
U tom vremenu, plaćenik Ante Starčević, hrvatski tzv. "otac domovine", radio je sve što je mogao da se do tada u Hrvatskoj vrlo poštovani Srbi (posebno kod Iliraca, ali i kod plemstva), bace na stub srama kao narod KOJI JE OTEO HRVATIMA KULTURU! Kako nisko i licemerno, a samo zato što je bio odbijen da bude predavač na Velikoj školi u Beogradu!
Eto, i danas se plagijati šire među Hrvatima, što samo šteti srpsko-hrvatskim odnosima. Došlo je vreme ISTINE! HRVATI MORAJU ZNATI ŠTA JE BILA ISTINA U TO VREME KADA MASA NJIHOVIH DEDOVA BEHU SRBI! Moraju znati da su pravi Hrvati VOLELI SRBE I VEOMA IH POŠTOVALI!
Srbi su svojim rukama odbranili Hrvatsku od Turaka, a u nju su došli na poziv austrijskih zapovednika, jer su Hrvati pobegli ka Slovačkoj, Mađarskoj i Poljskoj. Kako je to bilo?
Ugarski kralj Matija pozvaće mahom u svoje vojne redove srpske vojnike, nakon pada srpske despotovine u turske ruke 20. juna 1459. godine, kada je poslednji srpski kralj iz Bosne, Stefan Tomašević, predao utvrdu Smederevo, čime je nestala srpska srednjovekovna država. Počele su nove seobe naroda iz Srbije ka severu i zapadu (koje su inače trajale tokom vekova), a Srbi su se nadali da će kad-tad vratiti svoju zemlju nazad. Kralj Matija je 1475. godine u svoju ličnu gardu odmah stavio 5000 Srba-husara (lakih konjanika), a u isto vreme Srbi su već odavno bili na tlu Slavonije, Prigorja, Posavine, Podravine i Bilogore (1434. g. Katarina Branković udata za grofa Urliha Celjskog, vladara nad Hrvatima, dobila je utvrde Veliki i Mali Kalnik kod Križevaca, Rakovac kod Vrbovca i Medvedgrad nad Zagrebom u kojima je bila njena vojnička posada. Katarina je jedno vreme vladala Hrvatskom sa svojim vojnicima iz Smedereva, pošto je Ulrih ubijen u beogradskoj tvrđavi, a župan Zagrebačkog polja bio je Srbin iz Despotovine, vlastelin Bogavac Milaković. Svoju novu teritoriju Srbi su nazvali Vretanija (identično s Britanija samo na grčkom jeziku). To je ono što nikada hrvatski istoriografi ne pominju u svojim spisima o srednjovekovnoj Hrvatskoj, dok je to istorijski fakat, koji se može proveriti u svim najpoznatijim stranim istoriografskim enciklopedijama.
Dakle, već tada su Srbi počeli naseljavati Hrvatsku i sebe su zvali Serbljima, Rascianima i Vlasima (Vlasima zato što su došli iz Vlaške, ali su takođe bili čisti Srbi-štokavci, tako da nikakav rumunski trag ne postoji među tim Srbima. I danas ima oko Temišvara koji je bio čisto srpski grad, puno Srba iz vremena srednjeg veka.).
Između 1467-1470. tamo stižu nove srpske porodice iz Bosne i Hercegovine sa vojvodom Vladislavom Hercegovićem, sinom osnivača Hercegovine, Stjepana Vukčića-Kosače. Kao utvrdu za svoju posadu dobio je opet Veliki i Mali Kalnik kod Križevaca.
1542. g. zabeleženi su Srbi kao stanovnici Ivanića, Križevaca, Topolovca, Kloštra, Virja (nekada Prodanića), Koprivnice i Ludbrega. Iste godine stiglo je 400 uskoka iz Žumberka i Kranjske, koji su se smestili u iste krajeve, jer se počela formirati prva prava Krajina, tada zvana Varaždinski generalat.
1562. g. u blizini manastira Lepavine (Križevci) došlo je nekoliko desetina srpskih porodica od senjskih uskoka, sa 60 naoružanika. Pominju se vojvode Aleksa, Dojčin, Vukmir, Radoslav, Raketa, Bakoš, Pavle, Marko Branković, Đorđe i Jovan Sladović. U Rogasje su došli Ratko Novaković, Radoslav Mislinović i Ratko Mali, a u Šeršovicu Ratko Dobrinjak. SVI ONI PRIMILI SU KATOLIČKU VERU, JER IM JE OBEĆANO, KAO VOJVODAMA DA ĆE UŽIVATI SVA PRAVA VLASTELE. Sve je to zabeleženo od strane monaha manastira Lepavine u srednjem veku, koji su se brinuli za srpsko stanovništvo koje je došlo u te puste krajeve.
U isto vreme u selo Glogovnicu pod Kalnikom uskočili su i Srbi-Morlaci da služe kao vojnici. 1583. ogroman broj Srba došao je u prvu Krajinu iz Srednje Dalmacije, preko Senja pod vođstvom Petra Hasanovića, koji se svojim junaštvom istakao u borbi sa Alibegom 1586. kod Ivanić Kloštra. On se kasnije sa posadom naselio u grad Đurđevac. Svi su pokatoličeni i danas su njihovi potomci svi Hrvat do Hrvata.
No, velik broj Srba nije se pokatoličio čak ni u toj strogo katoličkoj sredini, što je posebno bitno zbog uticaja manastira Marča i Lepavina. Najznačajniji srpski vojvoda koji je počeo s naseljavanjem prve Krajine bio je knez Ivan Pejašinović, koji je svoj narod smestio između Koprivnice i Križevaca 1587. godine. Njegove vojvode bili su Milak Graholjan i Milosav Katalenić, čiji potomci su danas Hrvati.
Najveću seobu iz Slavonije (koja je mahom bila srpska i zvali su je "Mala Vlaška", "Mala Rascija, Raška", izveo je vojni austrijski zapovednik baron Herberštajn sa svojim kapetanima Lajsbaherom, Grasvajnom i Glajspahom od 1597-1600. godine. One su izvedene sporazumno s vojnim starešinama Srba, koje su htele da se bore za Hrišćanstvo, makar to bila i Austrija. Srbima su tako naseljeni – Crkvena, Sv. Ivan Žabno, Glogovnica, Topolovac, Gradec, Dubrava i Sv. Petar Čvrstec. Ljudi naseljeni u te krajeve poreklom su Srbi iz Podravske Slatine, a oni pak sa obala reke Morave (čisti Srbijanci). Najpoznatija sela-utvrde postala su Rovište kod Koprivnice i Veliki Poganac kod Kalnika. Oko Sv. Križa naseljeno je mnoštvo, preko 500 srpskih zadrugarskih porodica. Baron Herberštajn izjavio je da je prisiljen da dovede Srbe u Austriju, jer domicilno stanovništvo nije sposobno da se brani, a kamo li da brani carevniu, nego neko i njih treba odbraniti, "pošto su navikli samo da pune koševe i podrume svojih gospodara". Hrvat je tada bio kmet, a Srbin slobodni vojnik, iz čega će kasnije izniknuti mržnja prema Srbima polovinom XIX veka, koju su namestili Austrijanci, govoreći (da bi sebe spasili u vreme izbijanja nacionalizma) kako su Srbi krivi za hrvatsko siromaštvo!
1597. godine iz manastira Orahovica prebegao je poznati "serboslavonski" episkop Vasilije i nastanio se u Marči, a njega je pratilo mnoštvo ljudi. Ogroman broj Srba stigao je u krajeve Gornje Slavonije (od reke Ilove do Sutle u to vreme) s mitropolitom bosansko-ličkim Gavrilom Predojevićem.
Znatna seoba za to vreme desila se 1688-89. godine, kada je nakon osvajanja Užica od strane Turaka (kada je Austrija bila ušla u Srbiju na neko vreme, pa opet izgubila), izvedeno odatle 6000 duša iz užičke okoline i dosljeno u Slavoniju, koja je opustela pred Turcima. Potom je tamo došlo i 1500 Srba iz Sarajeva i Tuzle, koji nisu hteli da se poturče. Treba istaknuti da je Slavonija tada bila čitava pusta i čitava je bila pod šumom. Nigde nikoga, sem u ponekoj utvrdi-gradu.
Tako je nastala PRVA KRAJINA SA SRBIMA OD ILOVE DO SUTLE, DAKLE DANAŠNJI "ČIST" HRVATSKI KRAJ, U KOJEM SU U USTVARI MASA PREKRŠTENE SRBADIJE, O ČEMU MI POSEDUJEMO SVA POJEDINAČNA PREZIMENA ZABELEŽENA OD STRANE MONAHA. SEM TOGA U MANASTIRU LEPAVINA KOJI JE I DANAS PONOSAN I STOJI U SRED ZAGORJA, POSTOJI MNOŠTVO PODATAKA O SRBIMA I NJIHOVIM DOSELJENJIMA – SVE SE ZNA, ALI HRVATSKA VLAST NE ŽELI DA ZNA, NEGO PLAGIRA I 150 GODINA SLUŠA NEMAČKU I VATIKAN ŠTA DA RADI S PRAVOSLAVCIMA U HRVATSKOJ.