– Prolazi dan za danom, potpuno sam razočaran da će ruka pravde stići ubice i mučitelje iz "Lore". Izgleda da se čeka da i ja umrem i da više ne bude nikoga živoga ko bi mogao da posvjedoči što se dešavalo u splitskom logoru smrti i užasa. Kada ja nestanem, nestaće i svaki dokaz što sam vidio i preživio i što su dželati radili od mene i ostalih zarobljenih Crnogoraca, vojnika nikšićko-šavničke grupe. Sve će onda biti gotovo i zaboravljeno, jer sve što se po ovom pitanju radilo zadnjih godina i decenija ide u prilog ovoj mojoj tvrdnji, kategoričan je Veselin Bojović.
Bojović je ranije u Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT), kao svjedok, dao izjavu tužiteljki
Tanji Čolan Deretić o strahotama i teškim mučenjima od strane stražara u splitskom Vojnom logoru "Lora", gdje je kao zarobljenik proveo preko četiri mjeseca. Kaže da je doživio i vidio scene mučenja i iživljavanja nad zarobljenim Crnogorcima kakve normalni ljudski um ne može ni da zamisli.
– Kada sam dao izjavu u Specijalnom državnom tužilaštvu, više me niko nije kontaktirao, niti sam dobio bilo kakvu povratnu informaciju. Razočaran sam i više ne očekujem da će se išta desiti što bi ovaj slučaj pomjerilo sa mrtve tačke. Sve je manje nade da će stražari iz logora "Lora" biti privedeni pravdi i kažnjeni za ubistva i nezapamćenja mučenja prema zarobljenim Crnogorcima i ostalim utamničenim ljudima, ocjenjuje Bojović, naglasivši da je još on jedini živi svjedok iz Crne Gore, koji može dosta toga da ispriča i posvjedoči, dok je, kako kaže, još pri čistoj svijesti.
Sve je počelo 1992. godine u Zabeli kod Čapljine, kada je tada 19-godišnji Veselin Bojović iz Žabljaka, uhapšen kao pripadnik Jugoslovenske narodne armije (JNA). Tada je još 11 vojnika uhapšeno. Sproveden je u splitski Vojni logor "Lora", gdje će u bloku B provesti 125 dana i biti stravično mučen i maltretiran.
– Sjenka smrti bila je svuda oko nas. U mnogim trenucima život nam je bio pakao, a smrt mnogo bolji izbor, samo da se muke prekrate. Najviše su nas mučili njihovi vojnici koji su dolazili sa ratišta, pijani, razulareni, bili su nas po cijelu noć. Zore smo dočekivali ni živi, ni mrtvi u lokvama krvi. Mene je najviše mučio i maltretirao upravnik logora
Tomislav Tomo Dujić. Kada ti kažu: "Ajde, da se javiš kući na telefon", znali smo da nas čeka indukcioni telefon. Žicu ti svežu oko prsta ili polnog organa, poliju te vodom i onda zavrte. To su garantujem najveći bolovi koji postoje, odmah se pada u nesvijest. To je samo jedan primjer mučenja, a bilo ih je milion, prisjeća se strahota Veselin.
– Jednom prilikom otišao sam sa još jednim zatvorenikom u blok C, gdje su bili zarobljeni vojnici iz nikšićko-šavničke grupe, da oribam hodnik i VC. Čuo sam stravične jauke i prepoznao naglasak naših ljudi. To je trajalo dvije noći. Treću noć nije se više ništa čulo. Stražar mi je rekao: "Otišli su tvoji zemljaci, sada su u hladnjači". Žena Toma Dujića, Tanja mene nije mučila, ali jeste druge zatvorenike, navodi Bojović.
Strahote nezamislive za ljudski um
Svjedočenja zaštićenih svjedoka u "Lori" pokazuju samo razmjere strahota kojima su zarobljenici bili izloženi.
Svjedok 164/95-8: – Morali smo lajati, pjevajući ustaške pjesme, kao: "Oj, Kupreško ravno polje, što pozoba Crnogorce, od tisuću i pedeset, ostade ih samo deset i to deset uvaćeno i na kolac nabijeno."
Svjedok 445/95-33: – Uspio sam da spazim tri Crnogorca, od kojih je jednom pred mojim očima jedan vojnik nožem odsjekao uvo, a drugome iskopao oko. Svjedok 510/96-13: – Poznato mi je da je jedan rezervista iz Nikšića u "Lori" masakriran (odjsečene su mu uši) i da je umro.
Prisjeća se da je pred njegovim očima ubijeno pet-šest ljudi.
– Od sanduka za municiju, ja i
Miroslav Čučak iz Čapljine, pravili smo improvizovane mrtvačke sanduke. Ljidi su mučeni do smrti, sve dok na mukama nijesu dušu ispustili. Postroje nas gole uza zid, a onda kupaju hidrantima, od čije jačine padali smo kao pokošeni. Pričao mi je sada već pokojni
Luka Adžić, da su jednom zatvoreniku otkinuli uvo, drugom izvadili oko, a trećem otkinuli polni organ. Vidio sam svojim očima kako su na krugu mučili Vuka Kneževića i još jednog momka, teško je sve to opisati i izgovoriti, prepričava Veselin.
Već 33 godine zločin u "Lori" nije rasvijetljen iako još postoje živi svjedoci. Mučitelji i ubice i dalje slobodno šetaju.
Nakon 18 godina, 5. marta 2004. godine u Nikšiću su dopremljeni posmrtni ostaci rezervista JNA iz nikšićko- -šavničke grupe, koje su u Hercegovinu oružane snage Hrvatske i HVO zarobile i utamničile, a potom svirepo mučili do smrti u bloku C logora "Lora" kod Splita.
U "Lori" u Splitu ubijeno je i stravično mučen 21 pripadnik JNA, 14 iz nikšićko-šavničke i šest iz barske grupe:
Luka Adžić,
Dušan Barović,
Ranko Vujović,
Radomir Vulić,
Luka Gazivoda,
Dragoman Doknić,
Borivoje Zirojević,
Neđeljko Janković,
Dragan Jakovljević,
Miloš Perunović,
Radivoje Petković,
Pavle Popović,
Ratko Simović,
Miljan Šušić,
Safet Barudžija,
Dragutin Vujačić,
Ilija Moračanin,
Slobodan Pejaković,
Zoran Radović i
Petar Sekulović. Nikšićanin
Luka Adžić umro je od posljedica mučenja u "Lori" nepunu godinu po razmjeni zarobljenika. Jedini preživjeli iz logara "Lora" je Veselin Bojović sa Žabljaka, koji je kao mladi vojnik bio zarobljen.
Sramna izjava hrvatskog ministra
Predsjednik Udruženja boraca ratova od 1990. godine, Radan Nikolić, u ime porodica stradalih i organizacije koju predstavlja, izrazio je ogorčenje nedavnom izjavom Gordana Grlića – Radmana, hrvatskog ministra spoljnih i evropskih poslova, koji je negirao postojanje splitskog logora "Lora".
– On je izgovorio jednu potpunu besmisicu jer o "Lori" su bila suđenja i u samoj Hrvatskoj, o tome se bavile komisije u regionu, međunarodni Crveni krst, mnoge međunarodne organizacije. Grlić Radman zna da to neće imati nikakav efekat sem onaj što je bila namjera, a to je da ponizi Crnu Goru i uvrijedi ove porodice. Na spomeniku u Nikšiću ispisana su imena 61 pripadnika nikšićko-šavničke grupe. Od tog broja njih 14, surovo je skončalo u logoru "Lora" u Splitu. Od jakog hrvatskoh lobija stvorenog u Crnoj Gori, od raznih medija i NVO, jedno vrijeme djeca palih boraca nijesu smjela da kažu ko su im bili očevi, upozorava Nikolić.
– Odmah po izglasavanju referenduma 2006. godine napravljen je sporazum o gonjenju počinilaca krivičnih djela ratnog zločina, između tužilaštva Crne Gore i Hrvatske, kojim se gone samo crnogorski državljani, ali ne i obratno. Crnogorska država je vršila obstrukciju u pronalaženju njihovih posmrtnih ostataka, pa smo mi morali ići sa porodicama i vršiti obdukcije i reobdukcije posmrtnih ostataka, navodi Nikolić.+++
Slavica Zirojević pamti dobro kada je 19.marta 1992.godine njen suprug Borivoje – Belo, sa vojnim pozivom u džepu, na poziv države Crne Gore otišao na Kapino Polje, a potom u Mostar, gdje je 11.aprila zarobljen zajedno sa Ratkom Simovićem i Dušanom Barovićem.
– Odmah su prevezeni u splitsku Loru, gdje su doživjeli nezapamćeno mučenje i torturu, kakvu mislim da niko do tada nije doživio. Tijela su im bila potpuno unakažena, tako da ni poslije toliko godina još ne možemo da shvatimo da čovjek čovjeku to može uraditi. Pošto su njihovi mučitelji, poslije 5-6 dana mrcvarenja konačno zadovoljili svoje krvoločne nagone dovezeni su u Duvno, gdje je nakon dan-dva pretučeni Barović preminuo. Poslije par dana moga supruga Bela i Ratka Simovića poveo je kombijem
Ivan Krišto, kao navodno na razmjenu, ali ih je odmah ubio, kaže Slavica, dodavši da do detalja zna kako su mučeni, jer im sve ispričao preživjeli
Drago Bosnić.
– Koliko me bole njihove rane, više me boli da nakon 33 godine pravda još nije sustigla njihove mičitelje i ubice, revoltirana je Slavica.
