Homoseksualnost

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
mjok
imas muskarce koji privlace oba pola
ne mislim na one homose koji misle samo q ili ch
vec one intelektualce ili umetnike koje su to postali
na neki drugi nacin i iz drugih pobuda
znaci ne romeo bildercina ili romeo ala femme
vec nesto sto ima u sebi da pali i jedne i druge

Harizmatični ljudi privlače oba pola.
I pitanje je da li je primarna seksualna privlačnost, ili ona dolazi usput, ili kasnije.
 
Druga verzija:
Ivan se prisetio leta kada je, kao brucoš, putovao sa Milanom u neko zabačeno selo. Nisu imali dovo-ljno novca za odlazak na more a, zbog sankcija, ni mogućnosti da dobiju vize za inostranstvo. Dogodilo se to one godine, neposredno pre nego što će se Ivan upoznati sa svojom prvom devojkom.



--------------------

Nisu imali drugu zabavu osim svakodnevnih šet¬nji po prirodi i Ivanu se činilo kako joj ništa više ne treba. Čak je i Milan, uvek že¬ljan bučnog provoda, priznao da mu prija malo opušta¬nja, daleko od beogradske gužve. Delili su hranu, krevet, odeću. Par dana nakon što su doputovali, u podnožju brda otkrili su rečicu, duboku tek toliko da im stigne do struka. Isprva su u njoj samo kvasili noge a onda je Milan skinuo odeću i ušao u vodu. Ivan je učinio isto, pa su se obojica brčkali u ledenoj reci, prskajući se i podvriskujući kao školarci.

Ivanu se dopao taj osećaj slobode. Prvi put nije se stideo svog tela. Možda zbog toga, što je svu paž¬nju usredsredio na Milanovo: na njegovo mišićavo telo, na lepo izvajana leđa i oblu straž¬njicu, na preplanulu kožu, po kojoj su kapi vode svetlucale kao dijamanti. Za Ivana je i sam pogled na toliku lepotu bio istovremeno sladak i bolan. I pre je viđao druga bez odeće, ali nikako nije mogao da utoli svoju glad za posmatra¬njem. "Voda je baš hladna. Gle, ala si se ti naježio!" viknuo je Milan, dodirnuvši mu, vrhom kažiprsta, bradavicu, a Ivana je, osetivši erekciju, preplavio stid . Komeša¬nje u stomaku bilo je intenzivnije nego ikada ranije. Kasnije, dok je Milan čvrsto spavao na travi, lep kao Apolon, Ivan ga je krišom proučavao. Poželeo je dodirnuti njegovu kožu, usisati svaku zaostalu kap¬ljicu vode, osetiti pod prstima njegova ramena, pomilovati mu stomak, istražiti sve fine, skrovite pregibe. Zag¬njuriti glavu u Milanova krilo. Trgao se iz sa¬njare¬nja tek kada je, bacivši još jedan zamućen pogled na druga, pored njegovih nogu ugledao zmiju. Povikao je iz sveg glasa, ujedno tražeći očima neki štap ili kamen, kojim bi mogao ubiti gmizavca. Milan je skočio, pogledao u¬ljeza i nasmejao se: "Obična ribarica, potpuno bezopasna", a zatim uhvatio zmiju i obmotao je oko ruke. "Nije li divna?" zapitao je, prinoseći zmiju Ivanu. "Zašto se bojiš? Naša predstava o zmiji je samo klupko predrasuda. Uostalom, kao i mnoge druge. Plašimo se ili užasavamo onoga što ne poznajemo."

Veličanstven, plamtećeg pogleda, i sa zmijom oko ruke, Ivanu je ličio na šumsko božanstvo. Zašto ne postoji neki ženski pandan Milanu - pitao se - zar na svetu nema nijedne devojke tako lepe, pametne, plemenite? Neke, s kojom bih se osećao vrednim paž¬nje, potrebnim i vo¬ljenim.

Uveče je Ivan dobio temperaturu, tresao se od groznice i buncao u snu. Pa opet, iako se razboleo, bilo je divno bolovati u sobi s pogledom na Milana.

Iste noći, iz sna ga je, rovitog i šmrkavog, trgao osećaj pa¬lje¬nja i tr¬nje¬nja po čitavom telu. To nije bilo nalik uobičajenoj temperaturi. Ustao je, umio se, prošetao po sobi, ali ništa od toga nije pomoglo da se oseti ma¬nje uznemirenim. Zatim se vratio u krevet i, kao da se pretvorio u neku drugu osobu, nekog lopova koji se ušu¬njao u kuću, polako sklonio pokrivač sa svog druga, pazeći da ga ne probudi. Milan je, po običaju, spavao bez ičega na sebi. Iz njega je isparavao vrlo diskretan miris znoja, izmešan sa još nekim, koji je Ivana podsetio na vlažnu mahovinu i let¬nje p¬ljuskove. Drug je ležao tik pored njega, i sva lepota njegovog tela bila mu je na dohvat prstiju, a Ivan je mogao samo da ga gleda, miriše njegovo prisustvo i mašta. Zažmurio je. Uzbud¬ljive slike nizale su se, jedna za drugom: on i Milan, ljube se kao što to čine muškarac i žena, tr¬ljaju tela jedan o drugog; Milan mu dira ud - ne vrhom kažiprsta, već jezikom. Milan kao Viking, ratnik, sa ogromnom zmijom, obmotanom oko struka.

U neizdrživom trenutku, nemoćan da dohvati ono za čim je žudeo, nestrp¬ljivo je grabio po svom telu. Nije više strepeo da će se Milan probuditi. Štaviše, čeznuo je da oseti na sebi njegov pogled. Što je više razmiš¬ljao o takvoj mogućnosti, to je bivao uzbuđeniji. "On se samo pravi da spava. Budan je, gleda me, i ovo nisu moje ruke, već njegove. Ljubi me po vratu, mazi me po bedrima."

Posle je očajavao. Ja sam nastran, pomislio je, žena, zarob¬ljena u telu muškarca. Sa mojim hormonima nešto nije u redu. Za koju godinu postaću jedan od onih feminiziranih pedera, koje nose ružičaste košulje, farbaju kosu i vrckaju u hodu. Nikada se neću za¬ljubiti u ženu, oženiti se i imati decu. Celog života biću prokažen.

Tek nakon kontakta sa prvom devojkom, kao da je neka nepoznata, viša sila čula njegov vapaj i oslobodila ga pat¬nji - više nije razmiš¬ljao o Milanu na taj način


Pitanje isto: gađenje, ravnodušnost, uzbuđenje?
 
Druga verzija:

Pitanje isto: gađenje, ravnodušnost, uzbuđenje?
Očekivao sm ovakav tekst.
Gađanje. :hahaha:
Šalim se. Opet uzbuđenje. Ne baš seksualno, na šta mnogi prvo pomisle, već emotivna tenzija kojom tekst odiše. Ako se uneseš u osećanja drugoga, nisi ravnosušan. Mnogi mogu da razumeju jedino ono što su oni sami. Ali nije suština u okidaču uzbuđenja, već u smom uzbuđenju.

Ali šta ako bi bio napisan tekst u kome odrasla osoba u ovoj situaciji tako reaguje na neku maloletnu osobu od recimo 12 godina?
Da li je neko sposoban da to razume? Nisam napisao da prihvati, već da razume.
 
Očekivao sm ovakav tekst.
Gađanje. :hahaha:
Šalim se. Opet uzbuđenje. Ne baš seksualno, na šta mnogi prvo pomisle, već emotivna tenzija kojom tekst odiše. Ako se uneseš u osećanja drugoga, nisi ravnosušan. Mnogi mogu da razumeju jedino ono što su oni sami. Ali nije suština u okidaču uzbuđenja, već u smom uzbuđenju.

Ali šta ako bi bio napisan tekst u kome odrasla osoba u ovoj situaciji tako reaguje na neku maloletnu osobu od recimo 12 godina?
Da li je neko sposoban da to razume? Nisam napisao da prihvati, već da razume.

Očekivala sam da si znao kakav ću tekst staviti. :lol:

Što se tiče priče o odrasloj osobi koja tako reaguje na maloletnu:
sećam se svoje reakcije kada sam prvi put pročitala "Lolitu". Bila sam užasnuta. Ali tada sam imala 15.
Kada sam se, nakon nekoliko godina, vratila knjizi, utisak je bio drugačiji. E, ali tada sam već i sama bila prošla fazu u kome sam nekome bila Lolita (doduše, "starija maloletnica"). Osim toga, bila sam zrelija za takvu vrstu literature. Nisam je više gledala kao priču o ljubavi matorog perverznjaka prema mlađanoj pastorki. Slično je bilo i sa Manovom novelom, "Smrt u Veneciji".
Stvar percepcije, iskustva, senzibiliteta... barem kada je reč o knjizi, odnosno umetničkom delu, iliti lepoj laži. Ako apriori shvatimo umetničko delo kao lepu laž, onda ćemo je i doživeti kao laž: kao nešto izmišljeno što nas zabavlja i pročišćava ali nestane kada zatvorimo korice, bez ikakvih posledica delovanja antijunaka u realnom svetu.
U realnom, ne-umetničkom svetu manje smo empatični, jer ga sagledavamo kao (surovu) ogoljenu istinu. Bez ukrasa i lirskih meditacija, bez upliva u tuđa osećanja. Tu je sve podložnije kritici, analizama i sintezama, zaključcima i osudama.

Pitaću autora može li sročiti i takav tekst.
 
Očekivala sam da si znao kakav ću tekst staviti. :lol:

Što se tiče priče o odrasloj osobi koja tako reaguje na maloletnu:
sećam se svoje reakcije kada sam prvi put pročitala "Lolitu". Bila sam užasnuta. Ali tada sam imala 15.
Kada sam se, nakon nekoliko godina, vratila knjizi, utisak je bio drugačiji. E, ali tada sam već i sama bila prošla fazu u kome sam nekome bila Lolita (doduše, "starija maloletnica"). Osim toga, bila sam zrelija za takvu vrstu literature. Nisam je više gledala kao priču o ljubavi matorog perverznjaka prema mlađanoj pastorki. Slično je bilo i sa Manovom novelom, "Smrt u Veneciji".
Stvar percepcije, iskustva, senzibiliteta... barem kada je reč o knjizi, odnosno umetničkom delu, iliti lepoj laži. Ako apriori shvatimo umetničko delo kao lepu laž, onda ćemo je i doživeti kao laž: kao nešto izmišljeno što nas zabavlja i pročišćava ali nestane kada zatvorimo korice, bez ikakvih posledica delovanja antijunaka u realnom svetu.
U realnom, ne-umetničkom svetu manje smo empatični, jer ga sagledavamo kao (surovu) ogoljenu istinu. Bez ukrasa i lirskih meditacija, bez upliva u tuđa osećanja. Tu je sve podložnije kritici, analizama i sintezama, zaključcima i osudama.

Pitaću autora može li sročiti i takav tekst.
Ali šta vredi. Samo sam ja odgovorio. Ili se drugi ne usuđuju ili nisu pročitali.
Ali, bila to lepa ili kakva druga laž ili ne, osoba koja pročita više nije ista. Oni koji čitaju, uptavo i čitaju zato što nisu ravnosušni. Upliv ne mora da bude pozitivan (govorim uopšteno). Ali ljudi se i boje da otkriju svoje reakcije i često beže od svoje prirode. I opet da nešto napomenem, ponekad je i potrebno bežati od svoje prirode. Ljudi se na razne načine bore sa svojom prirodom, pa u tom begu opravdano ili neopravdano umeju da osude i povrede druge, bez želje da razumeju i sebe i druge. Priroda smo mi i ono što vidimo, sviđalo se to nama ili ne. I ne moramo da se trudimo da je razumemo, ali to što ne razumemo nije ni za ponos ni za osudu.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top