Homeschooling / Školovanje kod kuće

U nekim državama a posebno kod Amera roditelji praktikuju da se deca školuju kod kuće. Šta mislite o tome? Da li biste dozvolili da vam se dete tako školuje?
To je tamo već dobro ukorenjeno. U Srbiji se oduvek znao red, pa tako i da dete treba da ide u školu. Tako da ne verujem. Ako se neki i odluče na homeschooling to će bez sumnje da zna i ceo kraj, a sigurno i rodbina. Da će da odobravaju to teško.

Sa druge strane ne isključujem mogućnost da postane 'in', pa da snobovi krenu da praktikuju.
 
To je tamo već dobro ukorenjeno. U Srbiji se oduvek znao red, pa tako i da dete treba da ide u školu. Tako da ne verujem. Ako se neki i odluče na homeschooling to će bez sumnje da zna i ceo kraj, a sigurno i rodbina. Da će da odobravaju to teško.

Sa druge strane ne isključujem mogućnost da postane 'in', pa da snobovi krenu da praktikuju.
Da slažem se.
Postaće in verovatno kad mlađe generacije postanu roditelji jednog dana. Ali teško da će se snaći u tome.
 
Mislim da to za dete može da bude užasno loše, jer recimo dete tako može potpuno da izgubi kontakt sa svetom i postane skroz asocijalno da posle uopšte ni ne ume da uspostavi bilo kakav kontakt i interakciju sa ljudima, znači može ono da otupi totalno i to baš u tom nekom kritičnom i formativnom periodu.

Recimo danas mislim da je to glavna svrha i prednost škola , znači da se deca upoznaju, druže, zezaju i da stiču to neko socijalno iskustvo i veštine, a što se tiče gradiva i učenja, ono u principu za to im danas i ne treba više škola, sve informacije, sve što ih zanima ili što treba da znaju im je dostupno jednim klikom i zaista nema potrebe više da dete ide u školu da bi saznalo kad je počeo prvi svetski rat, ko je bio Karađorđe, koji je glavni grad Obale Slonovače, koliko je Mesec udaljen od Zemlje ili šta je proces fotosinteze, ono to sve može jednim klikom da sazna i to ono za jedan dan, ali da provodi vreme sa drugom decom, da se druži, da stiče neko socijalno iskustvo i veštine to već ne može kod kuće jer potrebna mu je interakcija i razmena energije sa drugim živim ljudima.
 
Mislim da to za dete može da bude užasno loše, jer recimo dete tako može potpuno da izgubi kontakt sa svetom i postane skroz asocijalno da posle uopšte ni ne ume da uspostavi bilo kakav kontakt i interakciju sa ljudima, znači može ono da otupi totalno i to baš u tom nekom kritičnom i formativnom periodu.

Recimo danas mislim da je to glavna svrha i prednost škola , znači da se deca upoznaju, druže, zezaju i da stiču to neko socijalno iskustvo i veštine, a što se tiče gradiva i učenja, ono u principu za to im danas i ne treba više škola, sve informacije, sve što ih zanima ili što treba da znaju im je dostupno jednim klikom i zaista nema potrebe više da dete ide u školu da bi saznalo kad je počeo prvi svetski rat, ko je bio Karađorđe, koji je glavni grad Obale Slonovače, koliko je Mesec udaljen od Zemlje ili šta je proces fotosinteze, ono to sve može jednim klikom da sazna i to ono za jedan dan, ali da provodi vreme sa drugom decom, da se druži, da stiče neko socijalno iskustvo i veštine to već ne može kod kuće jer potrebna mu je interakcija i razmena energije sa drugim živim ljudima.
Baš tako. Pored toga što im je sada sve dostupno od potrebnih informacija koje stiču tokom školovanja treba i da ostvare socijalizaciju.
 
Pa da li bi dozvolili to. Da li bi praktikovali to. Da li bi tako odlučili za dete.
Postoje dva glavna razloga zašto to rade u drugim zemljama:
1. Škole su daleko jer ima jako malo dece
2. Roditelji se ne slažu sa politikom državnih škola (nastavni program kao i nedovoljna zaštita od vršnjačkog nasilja), a za privatne nemaju para.

Barem jedan od roditelja mora da bude stalno kući sa detetom-decom.
 
Inače ja se sećam za mene je polazak u školu bilo onako dosta traumatično iskustvo, ono osećao sam se tamo kao prase u Teheranu, kao ono u zatvoru gde ono svi zatvorenici urlaju, drmaju rešetkama i hoće da me rastrgnu, bio sam baš onako pogubljen i preplašen i imao sam osećaj kao da sam okružen ne drugom decom već hijenama ili nekakvim zverima koji žele ko zna šta da mi urade, pogotovo jer sam ja krenuo u školu baš tamo negde tokom onih ratova i one hiperinflacije tamo 92/93. negde kad je i inače bilo ovako dosta tenzično, ludo, nezdravo i psihotično vreme na šta ja baš i nisam bio prilagođen, i bome trebalo mi je vremena da se malo priviknem, opustim i da školu prihvatim kao neku novu realnost (jer ono ja sam bio veselo dobroćudno detence i ono goofy, međutim tamo su bili maltene sve delikventi i svi ono nešto agresivni, istripovani, besni, nadrkani, ono kao da su psihopate i kao takav sam mogao sam probleme da imam), mada posle sam se ono baš skroz opustio i radio sam šta sam hteo, ono dolazio u školu kad sam hteo, išao kući kad sam hteo, spavao na časovima, glupirao se i ono u školu sam uvek išao zbog zajebancije i zezanja a ne zbog učenja.

Mada u svakom slučaju to đačko doba me je sigurno u dobroj meri oblikovalo kao ličnost jer ono razmenjivao sam iskustva sa drugom decom i ono ne znam ovaj me "navuko" da slušam tu i tu vrstu muzike u koju sam se zaljubio i koju slušam i dan danas, od ovoga sam čuo ovo i ovo, ne znam ovi drugari su me navukli da zavolim fudbal ili neki sport ili neke igrice koje sam zavoleo i ono zahvaljujući drugoj deci i sam sam širio neki vidokrug i krug interesovanja ili ne znam od ovoga sam naučio kako da se malo ponašam ležernije i možda lakše prebrodim neke situacije,itd, kao što sam možda i ja nekom preneo ljubav prema nečemu, neku kasniju strast, možda mu ne(svesno) dao neku smernicu za nešto što mu je kasnije koristilo za nešto ili šta ja znam, tako da iako je period mog školovanja bio dosta kilav i problematičan i nisam voleo školu i uvek sam je više doživljavao samo kao neki balast i nešto što sam gledao samo da je otaljam nekako i ono bio sam najsrećniji kad nisam morao ni da idem, ali sad gledajući iz ove perspektive taj đački period mi je bio jako bitan i on me zapravo i oblikovao u osobu kakva sam danas i iskreno uprkos svim mojim manama i nedostacima meni je baš drago što sampostao baš ovakva osoba kakva jesam i ne bi to menjao ni za šta na svetu kao što sad gledajući iz ove današnje perspektive i taj moj đački period takav kakav je bio ne bi menjao ni za šta na svetu uprkos ono što je bio sve samo ne idealan i što je znao da bude i stresan i katkad i frustrirajući i zamoran i što su većina druge dece bila ono teški kreteni i što su mi verujem neki od njih želeli i loše i što sam upadao i u konfliktne situacije i bio i maltretiran i udaran i vređan i omalovažavan i svašta nešto i sad verovatno je moglo i bez toga da prođe i nekako mirnije i normalnije ali valjda je to sve bio deo nekog procesa koji me je oblikovao u osobu kakva sam danas.
 
U Americi ima sve više dece koja se školuju od kuće

1763573366817.png


Za to postoji nekoliko razloga, ali ništa od toga još uvek nije primeljivo (mislim) kod nas.
 
Postoje dva glavna razloga zašto to rade u drugim zemljama:
1. Škole su daleko jer ima jako malo dece
2. Roditelji se ne slažu sa politikom državnih škola (nastavni program kao i nedovoljna zaštita od vršnjačkog nasilja), a za privatne nemaju para.

Barem jedan od roditelja mora da bude stalno kući sa detetom-decom.
Deci je mesto uz majku do sedme godine.
Posle toga dečaci uz oca, devojčice uz majku.

Dok je tako bilo, bili smo narod za poštovanje.

Od kad su decu počele da nam vaspitavaju školetine, odosmo u krasankurac.

I ne samo mi.
 
Do neke godine, tipa četvrtog razreda osnovne sam za školovanje u školi, tek da se nauči da se čita i piše i osnove neke da se udare u obrazovanju. Posle može školovanje od kuće. Nema razloga da socijalno neuklopljeni, maltretirani, autistični itd prolaze kroz sve to bez ikakve alternative.
 
Do neke godine, tipa četvrtog razreda osnovne sam za školovanje u školi, tek da se nauči da se čita i piše i osnove neke da se udare u obrazovanju. Posle može školovanje od kuće. Nema razloga da socijalno neuklopljeni, maltretirani, autistični itd prolaze kroz sve to bez ikakve alternative.
Obrnuto.
Do desete godine treba da budu uz roditelje ko ždrebad uz kola.
Posle toga treba da idu u škole, ko je za škole.
 
Do neke godine, tipa četvrtog razreda osnovne sam za školovanje u školi, tek da se nauči da se čita i piše i osnove neke da se udare u obrazovanju. Posle može školovanje od kuće. Nema razloga da socijalno neuklopljeni, maltretirani, autistični itd prolaze kroz sve to bez ikakve alternative.

Ja mislim da baš ti socijalno neuklopljeni treba da idu u školu jer takvi baš i treba malo da vežbaju komunikaciju i interakciju sa drugim ljudima i da probaju makar donekle da se socijalizuju i takvima baš treba pomoći u tome, možda malo dodatno obratiti pažnju na njih i malo ih ohrabriti i prosto prihvatiti takve kakve jesu a ne na startu ih marginalizovati, izolovati, stigmatizovati i činiti da se osećaju manje vredno od ostalih.
 
Ali ta deca nisu razvijena socijalno. Onoliko koliko bi trebalo
Uopste ne mora da znači.
Ne može da se generalizuje.
Svako dete je priča za sebe, i to roditelji najbolje znaju.
Postoje deca koja se super uklope u škole, a postoje i neka, koja uprkos visokoj opstoj inteligenciji i mnogim talentima, jednostavno ne mogu da se uklope i, umesto da se razvijaju, oni u skoli nazaduju.

Problem standardnih skola je upravo to sto nisu prilagodjene pojedincu, vec furaju jednu mantru za sve.

Ozbiljne zemlje rade aktivno da to promene, Finska je najdalje otisla u tome, ali se ni oni nisu zaustavili vec se konstantno razvijaju, i dalje menjaju i prilagodjavaju sistem.

Cak je i najinertnija zemlja u Evropi, Nemacka, pocela ozbiljno da prilagodjava sistem pojedinacnim potrebama, pogotovo u osnovnoj školi.

Ne znam da li se šta promenilo u Srbiji, ali iz onoga sto cujem ovde, mislim da nije.
 

Back
Top