Herman Hese (1877-1962)

  • Začetnik teme Začetnik teme Hesse
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Pisano na pijesku

Da su ljepota i zavodljivost
Samo dašak i treptaj,
Da zanosima, nježnosti,
Ljupkosti brzo dođe kraj:
Oblak, cvijeće procvalo,
Mjehuri od sapunice,
Pogled žene u zrcalo,
Dječji osmijeh, krijesnice,
I još mnogo stvari tamo,
Da tek otkrivene nestaju,
Ćuh mirisa da su samo,
Dašak vjetra tek da traju,
To, nažalost, dobro znamo.
Al‘ trajnost i krutost nama
Vrijednosti nisu znatne:
Kao dragulj hladnog plama
Il‘ blistave poluge zlatne;
I zvijezde, što ih ima,
Daleke i tuđe, ne sliče
Više nama prolaznima,
Niti nam svjetlo dušu tiče.
Ne, već se čini, sve istinsko, –
K’o ljepota neke skladbe, –
Propasti i smrti blisko,
A najljepše: zvuci glazbe,
U nastanku već prestaju,
I gube se, i prolaze,
Lahore, struje, nestaju
I s dahom tuge odlaze,
Jer za srce udar jedan
Ne daju se zadržati;
Ton za tonom tek odsviran,
U hipu će već nestati.
I srce je naše prolaznom,
Onom što teče, životu,
Odavno kao brat bratu,
A ne onom čvrstom, trajnom.
Brzo nas umara trajnost;
Zvijezda, dragulj, litice,
Nas, koji smo prolaznost,
K’o mjehur od sapunice,
S dušom vjetra, s vremenom vjenčani,
Sa rosom na listu ruže,
Ili zov ptice na grani,
Krâj igre oblaka što kruže,
Duga, il‘ je snijeg sjao,
Cvijet kad ga leptir trzne,
Il‘ zvonak smijeh nas okrzne, –
To za nas može biti smisao,
Radost il‘ bol. Mi volimo
Što je nama slično, štoviše:
Mi razumijemo
Što vjetar na pijesku piše.
 
1605627153583.png








Planine po noći

Jezero je utrnulo,
crna je zaspala trska
šapućući u snu.
Ogromno rasprostrte krajinom
prete opružene planine.
Ne počivaju.
Dišu duboko i jedna drugu
pritiskaju uza se.
Duboko dišući,
obremenjene muklim silama,
bez izbavljenja od strasti što ih satire.
 
Elizabet

Na tvoje ruke, usta i čelo
pada belo prolećno svetlo.
Poznajem tu nežnu čaroliju-
sa starih toskanskih slika.

Majska lepotice, dražesna i vitka,
u nekom drugom životu
za Boticelija si boginja bila
u cveće odevena.

Ti beše ona od čijeg pogleda
uzdrhta mladi Dante
i nesvesno, tvoje belo stopalo
našlo je put u raj.

Kao neki oblak beli,
na nebu visoko,
lepu, nežnu i daleku,
osećam te, Elizabet.

Oblak ide svojim putem
jedva da za tebe zna,
ali u snovima tvojim
odlazi u tamnu noć.

On plovi i srebrom svetluca…
i od tog časa,
za tim nežnim oblakom
uvek će u tebi ostati slatki žal.
 
c4529552d27f1fa2a9f14fa24e12321d.jpg









Plamen

Bilo da te ples zanese
Ili da u srcu patnju nosiš,
Ti svakog dana novo čudo stvaraš,
U tebi gori plamen života.

Neko žeđi da u trenu sreće
Usplamti kratko, opijen sagori,
Drugi, dalekovidi i mudri,
Svoj nauk potomstvu prenose.

Al‘ samo su onom izgubljeni dani
Čiji put kroz mračnu tminu vidi,
Ko, zasićen jadom, taj plamen života
Nikada ne spozna.
 
БЕЗ ТЕБЕ

Мој јастук ме гледа свако вече
Празан као надгробни камен
Не знадох да ће толико да пече
Када останем сам
Када нема твоје косе да пољубац јој дам!

Сам лежим, потпуно тих је дом
И кандило угасло
Испружам руке ка телу твом
Да загрлим те страсно
Па нагињем ка теби врела уста,
Али љубим сам себе и соба је пуста
Када се нагло пренем –
Свуд само мук је ноћи ледене,
Звезда на небу подрхтава –
О где је твоје косе црвена
Где су ти слатка уста?

У сваком весељу сад бол знам,
У сваком вину јад морам пити;
Не слутих колико ће горко бити
Када останем сам,
Сам и без тебе кад морам бити.
 
УСАМЉЕЊЕ


Волим да слушам ветар и кишу и да сам
Лутам унаоколо кроз шумске топле тмине.
Кад облаци небом налете, ја све њине
Наде бих хтео и све циљеве да знам.

Тешим се кад као путник у неки туђи стан
Кроз прозор гледам: тихо сав свет тај непознати
Посматрам како живи и срећан је и пати,
Па, нагледавши се, све то односим у свој дан.

Али ноћу, када звезде гледају у мој лог
И кад немилосрдно суде над мојом главом,
Зебем у дну свог бића и посматрам са стравом
Туђину силну и пустош сред самог срца мог.​
 
Šala

Moje pesme
stidljivo kucaju na tvoja vrata
da se pred tobom poklone:
hoćeš li mi otvoriti?

Moje pesme imaju
zvuk svile poput šuštanja
tvoje haljine u predvorju,

Moje pesme mirišu
kao ljupki zumbul
u tvom vrtu.

Moje su pesme u boju
krvi odevene,
u boju haljine tvoje
šuštave i sjajne.

Moje najlepše pesme
blistaju,
one su kao ti!

Pred vratima stoje
da ti se poklone:
hoćeš li mi otvoriti?
 
… Osjećam kako me usamljenost okružuje kao ledeno jezero, osjećam sramotu i ludost ovog života, osjećam kako u meni plamti okrutni bol zbog izgubljene mladosti. Boli, naravno, ali bar osjećam bol, osjećam stid, osjećam muku, bar živim, mislim, svjestan sam…
A umjesto odgovora koje, uostalom, i ne očekujem, nalazim nova pitanja. Na primjer: Koliko vremena je prošlo? Kada si bio mlad poslednji put?
Razmišljam i sleđeno sjećanje počinje polako da se otapa, da se pokreće, da otkriva svoje sanjive oči i otkriva slike koje nisu bile izgubljene, samo su spavale, dubokim, mrtvim snom.
U početku mi se čini da su slike stare, najmanje deset godina. Otupjeli osjećaj za vrijeme čini nas sve opreznijim, ima ulogu zaboravljenog metra, utvrđuje istinu i mjeri. Shvatam da su sve te slike mnogo bliže među sobom nego što sam vjerovao, da i uspavana svijest o sebi otvara sa ponosom svoje oči i potvrđuje, bezobzirno potvrđuje, i najnevjerovatnije stvari. Ide od slike do slike i kaže: “Da, to sam bio ja”, i tako jedna po jedna slika napušta svoje stanje hladne i konteplativne ljepote i postaje dio života, dio mog života. Svijest o sebi je čudesan osjećaj, ispunjava nas istovremeno zadovoljstvom i nemirom. Čovjek je ima, ali može da živi i bez nje i tako često biva, ali ne i uvijek. Ona je veličanstvena jer uništava vrijeme; ona je i opaka, jer negira razvoj.
Probuđena čula funkcionišu i konstatuju da sam jedne večeri bio u punoj mladosti i da se to dogodilo prije samo godinu dana... Ovo je pravo vrijeme. Redovi knjiga na polici, moja soba, peć, kiša, spavaća soba, usamljenost, sve se rasplinjuje, topi, odlazi u ništavilo...
Hermann Hesse
 
U našem užurbanom i neosjetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svijesna sebe, u kojima život ustupa mjesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savjesti. To se vjerovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, vjerovatno nad kovčegom majke, vjerovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvijek prate nemiri i mučenja.
Vrijednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspijeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dođe do onoga što je pravedno, bez obzira da li je to čudno, ili zastrašujuće, da li je za osudu, ili za žaljenje.

'Umletnost dokolice'' (Besane noći)
 
U svom sobičku još je dugo sedeo budan ne paleći lampu. To je bila jedina blagodet koju mu je stvar s ispitom donela - sopstvena mala soba u kojoj je bio gospodar i u kojoj ga niko nije ometao. U njoj je, boreći se protiv premora, sna i glavobolјe presedeo mnoge večernje časove nad Cezarem, Ksenofonom, gramatikama, rečnicima i matematičkim zadacima, uporan, jogunast i častolјubiv, često na ivici očajanja. Ali je u njoj proveo i nekoliko časova koji su za njega imali veću vrednost od svih izgublјenih dečačkih radosti, čudesne časove pune ponosa, opijenosti i pobedničkog zanosa u kojima je, uzdigavši se nad školom, ispitom i svim ostalim, sanjao i čeznuo za jednim krugom viših bića. Tada bi ga obuzimala smela i blažena slutnja da je on odista nešto drugo i bolјe od svojih dobroćudnih, bucmastih drugova i da će jednom možda moći da gleda na njih sa visine.

Herman Hese - Pod točkom
 
Ravena

Sve gospe u Raveni kriju,
uz dobok pogled, ljupke kretnje,
u sebi sećanja na prošlost
tog grada, praznike i šetnje.

A plaču tiho, poput dece,
ko iz dubina bol da klija,
i kad se smeju, to izgleda
uz tužni tekst svetla melodija.

I molitve će, poput dece,
nežno, s uživanjem da kažu,
i ljubavnu reč kazivati,
ne znajući da samo lažu.

I poljupce će hteti da daju
i neobično i predano,
o tom životu znajući samo
da svima nam je umreti.
 
Mislim da sam ovo već napisao....

Hesse je zapravo pisac traženja sebe (nije čudo da se bio podvrgao Jungovoj terapiji). Njegovi su likovi osebujni pojedinci, likovi koji nemaju uglavnom velikih utega rada, uzdržavanja obitelji, pa niti jake ideologije... Hesse je po psihološkom profilu bio romantik, što se jasno vidi usporedi li ga se sa značajnim proznim piscima od 1850. nadalje.

Najvažnije (i najteže) djelo su "Igre..."; to je fantazija, dosta teško pisana, no s očitim ciljem da bude njegov mudrosni epitaf. Koliko je uspio-nisam siguran.
Najbolja mi njegova djela izgledaju Narcis, Demijan i Stepski vuk, plus razbacana proza eseja i sl.

Siddharta je Hesseova zbunjoza. Počeo je kao da glavni lik ide putom individucije (Jung), a finale je hiper-indijski. Lik sjedeći kraj vode gubi "ja" i postaje identičan Bitku u kom je sve, posve identično epifaniji Krišne u Bhagavad giti. To nije bio ni Jungov, a ni Hesseov dominatni stav, jer su držali da je vrhunac individuacije unekoliko deificirana osoba, no koja ne gubi individualnost. Ovaj lik ne koncu i nema individualnost, to je kao Zen ili Advaita vedanta- a to je ideološki promašaj autora, da tako kažemo. Recimo- na kraju je trebao biti Jung, a ispao Jiddu Krishnamurti.

Hesse je pisac uskoga spektra. On ne prikazuje društvo; kod njega nema društvenih-kulturnih dilema kao u Manna; on nema pravoga zla, a ni obitelji; nema povijesti; nema "mesa" ni prave tjelesnosti; .....

No, ostaje kao nadahnjujući autor za introverte u potrazi za ... nečim.
 
Kad se drvetu potkreše krošnja, iz stabla izbijaju novi izdanci. Tako se često i duša obolela u cvatu vraća u prolećno doba začetka i detinjstva prožetog slutnjama, kao da će tu otkriti nove nade i nastaviti prekinutu nit života. Izdanci sočno i naglo bujaju iz stabla, ali je to samo prividni život i iz njega nikad neće izrasti krošnja.

Herman Hese
 
1610360596418.png




Plamen

Bilo da te ples zanese
Ili da u srcu patnju nosiš,
Ti svakog dana novo čudo stvaraš,
U tebi gori plamen života.

Neko žeđi da u trenu sreće
Usplamti kratko, opijen sagori,
Drugi, dalekovidi i mudri,
Svoj nauk potomstvu prenose.

Al‘ samo su onom izgubljeni dani
Čiji put kroz mračnu tminu vidi,
Ko, zasićen jadom, taj plamen života
Nikada ne spozna.
 
Biti sretan

U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti sretan.
Samo smo zato na svijetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
rijetko činimo jedno drugoga sretnim,
jer i sebe time ne činimo sretnima.
Ako čovjek može biti dobar,
može to samo onda
kada je sretan,
kada u sebi ima sklada
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svijetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svijetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svijet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.
 
Библиографија

1904. Петер Каменцинд (Peter Camenzind)
1906. Под точком (Unterm Rad)
1910. Гертруда (Gertrud)
1914. Розалда (Rosshalde)
1915. Кнулп (Knulp)
1919. Демијан (Demien)
1919. Клајн и Вагнер (Klein und Wagner)
1919. Чудне вести са Друге Звезде (кратке приче) (Märchen)
1920. Клингсорово последње лето (Klingsors letzer Sommer)
1920. Тумарања (Wanderung:Aufzeichnungen)
1922. Сидарта (Siddhartha)
1927. Степски вук (Der Steppenwolf)
1928. Криза: Странице из дневника (Krisis: Ein Stück Tagebuch)
1930. Нарцис и Златоусти (Narziss ung Goldmund)
1932. Путовање на исток (Die Morgenlandfahrt)
1937. Аутобиографски есеји (Gedenkblätter)
1942. Поеме (Die Gedichte)
1943. Игра стаклених перли (Das Glassperlenspiel)
1946. Ако се рат настави... (есеји) (Krieg und Frieden)
1976. Моја вера:Есеји о животу и уметности (My belief: Essays on Life and Art)
1995. Завршене бајке Хермана Хесеа (The complete Fairy Tales of Herman Hesse)
 
HERMAN HESE - UMETNOST DOKOLICE (BESANE NOĆI)

Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš. Ulica je mirna, s vremena na vreme vetar u baštama pomeri drveće. Negde zalaje pas; udaljenom ulicom prolaze kola.

A sna nema.

Ne pomaže ti da ideš gore-dole, da ustaneš i ponovo legneš. To je jedan od onih časova u kojima nema načina da pobegneš od samog sebe. Tobom će zagospodariti misli i kretanja duše, a društva nema da se, kao obično, ispričaš. Onome ko je u tuđini, pred oči izlaze kuća i bašta u domovini i detinjstvo, šume u kojima je proživeo najslobodnije i najnezaboravnije dečačke dane, sobe i stepeništa na kojima se čula graja njegovih dečačkih igara. Slike roditelja, strane, ozbiljne, ostarele, sa ljubavlju, brigom i tihim prekorom u očima. Pruža ruku i uzalud očekuje da i njemu neko pruži desnicu, prekrivaju ga velika tuga i usamljenost; izranjaju i drugi likovi i u nesigurnim i ozbiljnim raspoloženjima ovih sati čine nas, gotovo sve, tužnim. Ko u mladosti nije zadavao brige svojim najbližima, odbijao ljubav i prezirao naklonost, ko nije bar jednom iz inata i obesti izbegao sreću koja je pred njim stajala, ko nikada nije povredio svoj ili tuđ ponos, ili se ogrešio o prijatelje nekom nesmotrenom rečju, nekim ružnim i uvredljivim ponašanjem? Sada svi oni stoje pred tobom, ne govore ništa i čudno te gledaju mirnim očima, a tebe je sramota od njih i od samog sebe.

U našem užurbanom i neosetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svesna sebe, u kojima život ustupa mesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savesti. To se verovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, verovatno nad kovčegom majke, verovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvek prate nemiri i mučenja.
Vrednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dođe do onoga što je pravedno, bez obzira da li je to čudno, ili zastrašujuće, da li je za osudu, ili za žaljenje.
 
Херман Хесе‎

Како су тешки ови дани!
Ни ватре да ме загреје
ни сунца да ми се насмеши,
само пустош,
само хладноћа, без милости!
Неутешне гледају ме
чак и јасне звезде
од када спознах
да љубав умире
 

Back
Top