Pisano na pijesku
Da su ljepota i zavodljivost
Samo dašak i treptaj,
Da zanosima, nježnosti,
Ljupkosti brzo dođe kraj:
Oblak, cvijeće procvalo,
Mjehuri od sapunice,
Pogled žene u zrcalo,
Dječji osmijeh, krijesnice,
I još mnogo stvari tamo,
Da tek otkrivene nestaju,
Ćuh mirisa da su samo,
Dašak vjetra tek da traju,
To, nažalost, dobro znamo.
Al‘ trajnost i krutost nama
Vrijednosti nisu znatne:
Kao dragulj hladnog plama
Il‘ blistave poluge zlatne;
I zvijezde, što ih ima,
Daleke i tuđe, ne sliče
Više nama prolaznima,
Niti nam svjetlo dušu tiče.
Ne, već se čini, sve istinsko, –
K’o ljepota neke skladbe, –
Propasti i smrti blisko,
A najljepše: zvuci glazbe,
U nastanku već prestaju,
I gube se, i prolaze,
Lahore, struje, nestaju
I s dahom tuge odlaze,
Jer za srce udar jedan
Ne daju se zadržati;
Ton za tonom tek odsviran,
U hipu će već nestati.
I srce je naše prolaznom,
Onom što teče, životu,
Odavno kao brat bratu,
A ne onom čvrstom, trajnom.
Brzo nas umara trajnost;
Zvijezda, dragulj, litice,
Nas, koji smo prolaznost,
K’o mjehur od sapunice,
S dušom vjetra, s vremenom vjenčani,
Sa rosom na listu ruže,
Ili zov ptice na grani,
Krâj igre oblaka što kruže,
Duga, il‘ je snijeg sjao,
Cvijet kad ga leptir trzne,
Il‘ zvonak smijeh nas okrzne, –
To za nas može biti smisao,
Radost il‘ bol. Mi volimo
Što je nama slično, štoviše:
Mi razumijemo
Što vjetar na pijesku piše.