Hajde da pričamo o smrti

Zašto wtf?! Daleko logičnije je ubiti se kad znaš da NIJE večno
:dash:
Izgubili bi nijanse i orjentaciju. Bilo bi sasvim drugacije I vremenom bas lose.
Veliki broj motiva bi se obesmislio, ljudi bi prestali da razumeju mnogo toga I umetnost bi pretezno otisla u persun.
Nije imanentno postojanju, niti deljenju postojanja.
Naiprostije bilo bi dosadno. Smrtno dosadno.
Zudnje bi prestale. Jer najveca je besmrtnost
 
Izgubili bi nijanse i orjentaciju. Bilo bi sasvim drugacije I vremenom bas lose.
Veliki broj motiva bi se obesmislio, ljudi bi prestali da razumeju mnogo toga I umetnost bi pretezno otisla u persun.
Nije imanentno postojanju, niti deljenju postojanja.
Naiprostije bilo bi dosadno. Smrtno dosadno.
Zudnje bi prestale. Jer najveca je besmrtnost
Ne nužno i ne svima. Ne generalizuj.

A i ovako je sve obesmišljeno samim tim što je sve prolazno, smrtno i nesigurno. Kakav tu smisao može da postoji? Nikakav!
 
Ne nužno i ne svima. Ne generalizuj.

A i ovako je sve obesmišljeno samim tim što je sve prolazno, smrtno i nesigurno. Kakav tu smisao može da postoji? Nikakav!
Slažem se. Ako živimo samo ove bedne živote, i samo ovde, onda ne da je besmisleno, nego zašto uopšte postojimo, u bilo kom obliku? Ali, ipak postoji ono ali... Možda stvarno ima nešto posle. Možda se prebacujemo iz jednog oblika u drugi. Iz dimenzije u dimenziju. Možda živimo beskonačan broj puta, a da se pritom ne sećamo prethodnih života. Možda samo ide lančano, gde se misao briše, i kreće ispočetka, u vidu nečeg sličnog, pitajući se ponovo, da li ima nečeg posle ovog života i koji je njegov smisao? I tako u krug, beskonačno. Konkretno, moje mišljenje je, ako nema posle ovog života ništa, onda je sve ovo totalna besmislica. Eto, možda je sreća što ne znamo, pa nagađamo. Realno, mi nismo sigurni ni da Bog postoji. Opet nagađanje. Nije nam jasno dato do znanja, da postoji. Naravno, ljudi različito gledaju na ovo, što sam pomenuo. Sve je stvar percepcije i logike zdravog razuma. Neko bi me za ovo ubio, a neko bi samo potvrdio, što sam naglasio.
 
Zasto vam treba beskonacno trajanje za smisao? Ne razumem...

Sto se ovog nabrajanja tice, ono je opet antropocentricno. Mikro i makro svemiri, paralelni I jedni u drugima, sve je u igri. Ne mozemo da znamo.

Potencijalno ponovno radjanje bez prenosenja svesti ko smo, nema mnogo poente. Opet nema kontinuiteta. Bez svesti o sebi, bez prenosenja licnosti I onog sto nas cini, opet je to neko drugi.
 
Da li svaki minut koji zivimo Ima smisao?
Taj minut moze da se rastegne, ili sazme. Od toga je nas zivot.
Ne moze da se preko kvantiteta ostvari kvalitet.

Tako da to trajanje-smisao...pa postavka je pogresna. Zudnja za trajanjem je prirorodna, kao i cinjenica smrtnosti I prolaznosti. Medjutim nista od toga ne kosi se sa smislom, niti samo po sebi smisao daje.

Da li postoji univerzalni smisao ili je to licno pitanje. Verovatno kao I osecanje srece, postoji licna dinamika, nasa individualizacija, u kojoj te niti nalazimo, gubimo, i taj prostor izmedju je takodje saren. Nista od toga nije zakucano.
 
Zasto vam treba beskonacno trajanje za smisao? Ne razumem...
Sto se ovog nabrajanja tice, ono je opet antropocentricno. Mikro i makro svemiri, paralelni I jedni u drugima, sve je u igri. Ne mozemo da znamo.
Potencijalno ponovno radjanje bez prenosenja svesti ko smo, nema mnogo poente. Opet nema kontinuiteta. Bez svesti o sebi, bez prenosenja licnosti I onog sto nas cini, opet je to neko drugi.

Није то неко други, већ наше право ја.
Ми заправо не познајемо сами себе док смо живи, не познајемо своју праву метафизичку природу, мозак нам је заклонио, ма како ово чудно звучало.
To je uloga mozga u pamćenju: on ne služi tome da sačuva prošlost, već pre svega da je prikrije, pa zatim da pusti da se iz nje pojavi ono što je praktički korisno. A takva je uloga mozga u odnosu prema duhu uopšte. Izvlačeći iz duha ono što se može ispoljiti u pokretu, stavljajući duh u ovaj motorički okvir, on ga najčešće navodi da ograniči svoje polje svesti, ali i da učini svoju radnju uspešnom. To znači reći da duh prevazilazi mozak u svakom pogledu i da moždani aktivitet odgovara samo najnižoj strani mentalnog aktiviteta.

Бергсон

Потребно је себи то лепо разјаснити и тиме се поставити на сасвим другачији темељ размишљања по питању смрти и онога што нас са њом чека. Јер како је опет говорио Бергсон.
Јedini razlog na osnovu kojeg bi mogli verovati da se svest smrću gasi jeste taj, što mi vidimo da se telo dezorganizuje posle smrti, a ovaj razlog otpada ako je bar delimična nezavisnost svesti od tela, činjenica iskustva.

То да мозак не креира већ заклања свест објашњава све оне материјалистичке "аргументе" који остављају без одговора својом очигледношћу. Јер ено тамо анастезије која доводи до губитка свести, ено тамо дубоког сна без снова, а тамо деменције, све то утиче на свест што значи да је свест функција мозга.
Није. Мозак у свим тим случајевима не престаје да ради већ напрoтив, одржава своју функцију ограничења свести уједно губећи способност да нешто од тог ограничења отклони . Па тако у анестезији свест не нестаје већ је мозак у потпуности заклања. У деменцији такође сећања не нестају, већ их мозак заклања истовремено губећи способност да ту заклоњеност отклони. Исто је и са дрогама, контузијама, дубоким сновима и слично. Свуда се функција мозга у тим случајевима испољава, функција која се састоји у томе да заклања а не креира свест.

Смрт нам у потпуности уклања тај вео, и суочава нас са нашим правим ја. Које не само што садржи сва сећања из овог живота, буквално све, ниједна филмска камера не може се мерити са тиме, већ и сва сећања од почетка времена.
"Уколико бисмо сада напустили ту последњу линију чињеница како бисмо се вратили на ону претходну, уколико водимо рачуна о томе да ментална активност човека превазилази његову мождану активност, да мозак складишти моторичке навике али не и сећања, да су друге функције мишљења такође независне од мозга, попут меморије, да је зато очување, па чак и оснаживање личности могуће, па чак и вероватно, након дезинтеграције тела, зар можемо сумњати да се проласком кроз материју на коју наилази, свест кали попут челика и припрема се на још делотворнију активност, на још интензивнији живот?"

цитат: Анри Бергсон

"Спознај самога себе"
itaimb-2020-10_01_gnothi-seauton-interno.jpg
 
da postoji fizička besmrtnost bili bi drugačiji principi življenja, doživljaja, smernice, tendencije, ophođenja...
u ovakvom smrtnom životu pošto je unapred predodređen kraj sa tom spoznajom pa se čovek i ophodi prema tome kao konačnim
pa izgleda da bi mu bilo dosadno da nema smrti

prolaznost, ljudska jedinka ne uzima u obzir samo svoje konačno postojanje nego i svojih (ne)bližnjih
 
Ми заправо не познајемо сами себе док смо живи, не познајемо своју праву метафизичку природу
Pa ako ne poznajemo sebe dok smo živi, sasvim sigurno nećemo spoznati ''sebe'' ni posle života tj u smrti
:hahaha:


Generalizujes.

Po tome ne vredi ni prst onda pomerati, jer stvarnost...
Ne generalizujem.

Pa ne vredi.
 
O smrti se ne prica, ona je neminovnost kad tadkoja se ne može izbeci niti promeniti
Prica se o životu koji nam je dat sa rokom trajanja da se proživi na najlepši moguci nacin
Meni je zao sto nisam bila dovoljno zrela da pricam sa svojom bakom kada joj je to ocigledno trebalo. O svemu je bolje da se prica, pogotovo kad je izvesno, distrakcije iz neprijatnosti nisu nacin koji me je doveo do boljeg secanja I bliskosti tada kada je moglo.
Druga baka je zivela 96 godina I bila profesor filozofije. Starost je teska. Prosla je i demenciju u kojoj je I dalje mogla da prica o nama, sebi, Spinozi, vremenima, ali neke druge stvari nije mogla. Recimo to sve je bila velika skola zivota.
Muz je negovao svog oca do kraja, tumor ga je odneo. Imao je sjajnog hirurga sa urgentnog koji je bio iskreno direktan I pravi vodic kroz situaciju, dobar vodic kroz umiranje.
Ali takve stvari obeleze ljude.
Potrebna su razna iskustva I odgovori kako se neko nosi sa smrcu konkretno I apstraktno su brojni. Ne postoji nacin koji je ispravniji od drugog. Iskustva nas menjaju.
 
Pa ako ne poznajemo sebe dok smo živi, sasvim sigurno nećemo spoznati ''sebe'' ni posle života tj u smrti
:hahaha:



Ne generalizujem.

Pa ne vredi.
Vecinom vredi.

Da vidis odeljenje onko terapija samo, sve povratnice u cekaonici. Srecne sto su I dalje tu.
Pratim majku. I nju su sokirale, malo joj drugaciji ukus.

Kome ne vredi, sta sad. Ne verujem da bi se realno zamenio sa nekim kome vredi, a dosao mu kraj, da moze.
Nekako je moderna smorenost. Nije bas realno.
 
Vecinom vredi.

Da vidis odeljenje onko terapija samo, sve povratnice u cekaonici. Srecne sto su I dalje tu.
Pratim majku. I nju su sokirale, malo joj drugaciji ukus.

Kome ne vredi, sta sad. Ne verujem da bi se realno zamenio sa nekim kome vredi, a dosao mu kraj, da moze.
Nekako je moderna smorenost. Nije bas realno.
Dobro.

da, utopija bi bila rešenje pa nek bude dosadno kolko 'oće
Zašto misliš da bi bilo dosadno?

Pa nije dosada problem broj jedan, uprostila sam. Da ponovim kvantitet ne donosi kvalitet sam po sebi. Ako sada nemas svaki minut smislom nakrcan (sto je naravno I nemoguxe) stvari se povecanjem min nece promeniti.
Kako znaš da se neće promeniti? Zašto se ne bi promenilo?
 
Pa nije dosada problem broj jedan, uprostila sam. Da ponovim kvantitet ne donosi kvalitet sam po sebi. Ako sada nemas svaki minut smislom nakrcan (sto je naravno I nemoguxe) stvari se povecanjem min nece promeniti.
a vidi, ako pričamo o beskonačno životu na Zemlji po toj nekoj utopiji življenja ne smatra se da čovek dostigne starost i bolest kao naše babe i dede,
nego da se zaustavi na recimo max. 35 god. života (može i neka manje)

starenje(starost, bolest) je možda jedna od (naj)bitnijie stavke nego sama smrti i kako je čovek doživljava
starost je brodolom i samo zbog je smrt spas, mada opet, čoveku je svaki dan 'više' blagoslov pa makar imao i 200 god.
 
Pa ako ne poznajemo sebe dok smo živi, sasvim sigurno nećemo spoznati ''sebe'' ni posle života tj u smrti
У праву си. Зато иди на неки медицински факултет, час анатомије, и спознавај тамо "самог себе" колико ти душа иште.
А филозофију препусти онима који имају барем мрвицу филозофског разбора да наслуте да је ЈА нешто сасвим другачије од тела.
 
У праву си. Зато иди на неки медицински факултет, час анатомије, и спознавај тамо "самог себе" колико ти душа иште.
А филозофију препусти онима који имају барем мрвицу филозофског разбора да наслуте да је ЈА нешто сасвим другачије од тела.
Haha ti si definitivno robot ili što bi ti reko automaton xDD
Neću jer nisam materijalista. Imam i više nego mrvicu, čak DVE mrvice, maksimum! Znam da je ''ja'' nešto drugačije od tela,pomešo si me s nekim.
 
Zašto wtf?! Daleko logičnije je ubiti se kad znaš da NIJE večno
:dash:
Зато што живот углавном постаје све тежи или све већа патња како време одмиче. Нпр трајно губимо особе које су нам најважније у животу управо због пролазности свега у овом материјалном свету. Када бисмо били бесмртни та патња би се акумулирала и отегла у недоглед...
А сазнање да нисмо вечни умногоме олакшава и једним делом обесмишљава део бола који носимо у себи јер ни он није вечан па тако за узврат имамо луксуз да се посветимо садашњем тренутку растерећеније.
 
Potencijalno ponovno radjanje bez prenosenja svesti ko smo, nema mnogo poente. Opet nema kontinuiteta. Bez svesti o sebi, bez prenosenja licnosti I onog sto nas cini, opet je to neko drugi.
Можда ово није наша примарна свест? Можда се у своју оригиналну свест враћамо одласком са овог света?
А ова служи некој сврси коју нам није дато да спознамо док смо у њој. Као што је глумац, док је на позорници, у тој улози коју игра и из које не излази до краја представе; а не глумац.
 

Back
Top