Gruhonjić: Prijedlogom za „ukidanje“ AVNOJ-a Bećković i šovinisti atakuju na BiH

[zbiljaš]

Dinko Gruhonjić se svakodnevno i bez ikakvih dokaza proziva i lažno optužuje od strane botova u službi Oskarovog režima, a samo zato što govori istinu.​

https://autonomija.info/savez-kolum...-avnoj-a-beckovic-i-sovinisti-atakuju-na-bih/​

Gruhonjić: Prijedlogom za „ukidanje“ AVNOJ-a Bećković i šovinisti atakuju na BiH​

"Nacional-šovinistička logika je, naravno, ista kao devedesetih: tada su govorili da Bosna i Hercegovina "ne postoji" i da se mora "rasturiti", pa su četiri godine opsjedali Sarajevo, silovali i ubijali civile, organizirali etničko čišćenje i genocid na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine"​

Matija Bećković i družina srpskih nacional-šovinista nedavno su u javnost lansirali ideju da Skupština Srbije treba da „poništi odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a“.

Iako na prvu loptu zvuči kao budalaština, još jedna bizarna epizoda iz beskonačnog niza provokacija na kojima srbijanska politička scena živi, još jedna u nizu onih kojima se Bećković desetljećima „proslavlja“, suštinski je riječ o direktnom udaru na Bosnu i Hercegovinu, njezinu državnost i pravo postojanja.

Upravo zato, za Bosnu i Hercegovinu ovakva ideja ima duboko i opasno značenje. S druge strane, Bećković je tim prijedlogom odlučio „ukinuti samog sebe“. Jer bez odluka AVNOJ-a ne bi bilo ni njega, ni njegove karijere, ni njegovih nagrada.

Drugim zasjedanjem AVNOJ-a 1943. Bosna i Hercegovina je dobila status ravnopravne federalne jedinice unutar Jugoslavije. Drugim riječima, tada je jasno poručeno da Bosna i Hercegovina nije ničija prćija, niti je kolonija Beograda i Zagreba, već politički subjekt jednak Srbiji, Hrvatskoj i drugim jugoslavenskim republikama.

Historijska činjenica​

AVNOJ je Bosni i Hercegovini dao politički i državnopravni subjektivitet. To nije bio poklon niti eksperiment, već priznanje historijske činjenice da je Bosna i Hercegovina višenacionalna, samosvojna i politički održiva zajednica, čija povijest seže stoljećima unazad. Drugim riječima: AVNOJ je temelj moderne Bosne i Hercegovine. A Bosna i Hercegovina je temelj Narodnooslobodilačke borbe jugoslavenskih naroda i narodnosti. Od sedam ofanziva u toku Drugog svjetskog rata, čak pet je bilo na teritoriju Bosne i Hercegovine.

Zato je jasno da Bećkovićevo osporavanje AVNOJ-a znači osporavanje same Bosne i Hercegovine. To je novi pokušaj da se retroaktivno proglasi kako je Bosna i Hercegovina „vještačka tvorevina“, kako nikada nije imala legitimitet, i kako su ratovi devedesetih bili nekakva „prirodna korekcija historije“, a ne ono što su zaista bili – brutalna agresija i genocid.

Ne treba zaboraviti da je upravo logika osporavanja BiH kao države bila osnovno opravdanje za agresiju od 1992. do 1995. godine. Tada se tvrdilo da je BiH „nametnuta“ ili „izmišljena“ i da Milošević-Šešelj-Karadžić-Mladićevi Srbi imaju pravo da je razore kako bi „ispravili historijsku nepravdu“.

Legaliziranje agresije​

To je jezgro cijele priče: poništavanjem AVNOJ-a pokušava se naknadno legalizirati agresija na Bosnu i Hercegovinu. Nacional-šovinistička logika je, naravno, ista kao devedesetih: tada su govorili da Bosna i Hercegovina „ne postoji“ i da se mora „rasturiti“, pa su četiri godine opsjedali Sarajevo, silovali i ubijali civile, organizirali etničko čišćenje i genocid na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.

Oni koji misle da je ovo bezazlena provokacija griješe. Nije. To je dio kontinuiteta ideološkog arsenala kojim se opravdavao rat. Razlika je samo u tome što danas umjesto tenkova pokušavaju da upotrebe „parlamentarne odluke“ i „pravne akte“.

Cilj je isti: osporiti Bosnu i Hercegovinu. Nije teško zamisliti kako bi se takva odluka koristila u političkom i propagandnom smislu.

Nacional-šovinističke snage u Srbiji i manjem bh. entitetu Republika Srpska mogle bi tvrditi da je „pravni temelj“ BiH osporen, da je njezin suverenitet relativiziran i da se time otvara prostor za nove podjele i secesionističke projekte. Možda danas djeluje bezazleno. Ali posljedice su ozbiljne. Projekt razaranja BiH nikada do kraja nije ugašen.

Dakle, svaki pokušaj ukidanja AVNOJ-a je historijski revizionizam i udar na mir. To je nastavak politike koja je već proizvela opsade, koncentracione logore i masovne grobnice. A međunarodna zajednica mora konačno da razumije da se ovdje ne radi o folkloru, nego o novoj fazi starog projekta – onog koji je u Hagu osuđen kao udruženi zločinački poduhvat.

Bećković i njegovi istomišljenici žele, dakle, da ozakone ono što su devedesetih njihovi sljedbenici pokušali artiljerijom: žele da izbrišu AVNOJ da bi izbrisali Bosnu i Hercegovinu. Pokušaj ukidanja odluka AVNOJ-a nije samo napad na prošlost. To je napad na sadašnjost i budućnost BiH. Ali Bosna i Hercegovina nije preživjela agresiju i genocid da bi je sada porazile Bećkovićeve „doskočice“. Bosna i Hercegovina postoji, opstala je i opstat će.

I ne puca Bećković samo na Bosnu i Hercegovinu, već direktno i u srž državnosti i u temelje poslijeratnog uređenja cijelog regiona: Crne Gore, Hrvatske, Sjeverne Makedonije i Kosova. Ko god misli da se danas radi o pukom „intelektualnom“ egzibicionizmu, neka se sjeti ili pročita da su devedesete počele upravo sličnim diskursima, kroz priču o „vještačkim AVNOJ-evskim granicama“ i „narodu koji ima pravo da se ujedini“.

Vidjeli smo tada da, kada se takvi stavovi prvo retorički legaliziraju, put do rata postaje znatno kraći. Historijski revizionizam je molekularna osnova za etnonacionalističku retoriku koja je, kada je dobila institucionalnu potporu, prethodila granatiranju gradova i etničkim čišćenjima. Ukidanje AVNOJ-a značilo bi izgovor zagovornicima „srpskog sveta“ za rušenje temelja na kojima danas stoje sve države bivše Jugoslavije – osim (možda) Srbije, koja bi sebe samu ponovo zamišljala kao hegemona.

Udba kao sudba​

Posebno je groteskno što upravo Matija Bećković danas predvodi hor za ukidanje odluka AVNOJ-a. Jer Bećković nije tek književnik, već tipičan primjer onoga što bismo mogli nazvati „državnim disidentom“. U socijalističkoj Jugoslaviji, koja je nastala upravo na odlukama AVNOJ-a, on je uživao sve moguće privilegije: nagrade, stanove, pozicije, publicitet…

Uživao je, dakle, sve beneficije sistema koji već četiri desetljeća prezrivo negira. Ni on nije ostajao dužan tom „mrskom“ sistemu. Pojedini srpski književnici ovjekovječili su njegovu ulogu i opisivali da ga je jugoslavenska Služba državne bezbjednosti koristila kao, da izvine čitalac, seksualno pomagalo za kompromitiranje komunističkih funkcionera i funkcionerki. I da je, u skladu s tim „sposobnostima“, dobio i konspirativno udbaško ime.

Paradoks historije je, dakle, potpun: čovjek koga je stvorila i hranila AVNOJ-evska Jugoslavija danas bi da poništi temelje te iste države. Drugim riječima, Bećković bi da poništi Bećkovića. Konačno nešto pametno i od njega!

Nije Matija Bećković, taj „bard“, ni izbliza usamljen primjer. Čitava galerija „disidenata“, od očuha nacije Dobrice Kalemara Ćosića pa nadalje, zapravo duguje sve što ima upravo toj SFRJ protiv koje su se iz skupih „disidentskih“ stanova borili.

Nikada ništa značajno u životu ne bi stvorili da nisu živjeli u sistemu koji ih je obrazovao, objavljivao i hranio. Reklo bi se, klasičan slučaj neizlječivog kompleksa: ljudi su skloni najviše mrziti upravo one koji su ih izvukli iz blata, jer im ne mogu oprostiti što ih se sjećaju kad su u blatu obitavali.

 

[zbiljaš]

DRAGAN MARKOVINA: Pravda za AVNOJ​

"Činjenica da je jednom ozakonjena kolektivna odgovornost čitavog jednog naroda, nad kojim je provedena državna odmazda, omogućila je identičan takav odnos prema onima drugima i devedesetih godina"​

Tragikomična inicijativa Matije Bećkovića i četvorice skupštinskih poslanika za ukidanje odluka AVNOJ-a može se čitati i kao pokušaj skretanja pažnje s aktualne društvene pobune protiv Vučićevog režima u Srbiji, može se promatrati i kao deluzija o poništavanju nečega što je u praksi svakako poništeno, ali čije se posljedice ne mogu ukloniti, niti se povijest može promijeniti, a na koncu se može promatrati i kao nastavak neprekinutog i uvijek tragičnog ciklusa bavljenja prošlošću u Srbiji, koje zapravo onemogućava pogled u budućnost.

Drugim riječima, može se to sve otpisati kao nebitna tema, što u aktualnom momentu i jeste, može se historiografski polemizirati s revizionističkim stavovima u njoj, može je se nimalo suptilno i lucidno ismijavati, kao što je to napravio Boris Dežulović u Novostima, ali se može zatražiti i pravda za AVNOJ i njegove odluke.

Tim prije što je suštinsko nezadovoljstvo većeg dijela Srbije, kad govorimo o odlukama AVNOJ-a, višedesetljetno i primarno se svodi na pitanje stvaranja federalne Jugoslavije i njenih unutrašnjih republičkih granica, odnosno puno više je problem iz kuta srpskog nacionalizma bio u tome, nego u samoj činjenici dokinuća kraljevine.

Međutim, takav pristup zapravo ukazuje zbog čega je bio moguć užas ratova nakon raspada Jugoslavije, jednako kao što on onemogućava suočavanje s odgovornošću za njihovo pokretanje. Naime, kad imate tako kompleksan i historijski bremenit prostor, na kojem žive zapravo bratski i trajno slični narodi, ali s izraženom nacionalnom sviješću i međusobnim naglašavanjem razlika, koje je uvijek teklo s paralelnim naglašavanjem bratstva i sličnosti, kad k tome različiti krajevi te zajedničke države dijele potpuno različito povijesno i državnopravno iskustvo, kad štoviše, u dobrom dijelu tih krajeva svi ti narodi žive izmiješani i doista jedni s drugima ili jedni kraj drugih i kad na koncu imate iskustvo Kraljevine Jugoslavije s kojom su generalno imali problem svi ostali, pa iskustvo Drugog svjetskog rata koji se upravo tada odvijao, a obilježavali su ga genocid nad Srbima u NDH, zatim čitav niz pokolja stanovništva od strane četnika, okupacija zemlje i istovremeni rat partizana protiv okupatora, ali i protiv kolaboracionističkih vojski, vi imate samo jednu mogućnost. Koja je čak nevezana s komunističkom ideologijom koju je vodstvo NOB-a zastupalo. Ona je da ‘nema povratka na staro’, a unutar tog nečeg novog uvažavanje želja, strahova i potreba svih naroda koji su sačinjavali Jugoslaviju.

Odluke AVNOJ-a su išle za tim da ponude uvažavanje tih želja i ravnopravnost svih jugoslavenskih naroda, uvažavajući povijesno nasljeđe i regionalne posebnosti, pri čemu se inicijalno moglo učiniti da su Srbi takvim odlukama zakinuti. No, jednostavno, što se na koncu i pokazalo, nije bilo drugog načina da svi Srbi žive u istoj državi i da svi drugi narodi koji u toj istoj državi žive, ostanu živjeti doista zajedno s njima na istim prostorima, nego u ovako formiranoj federativnoj državi. Svako drugačije rješenje podrazumijevalo je da neki ljudi izgube vlastite zavičaje. Kako to u praksi izgleda i kakve posljedice ostavlja iskusili smo, nažalost svi u posljednjim ratovima, pa i brojni Srbi iz Hrvatske, nakon egzodusa za vrijeme Oluje. I to sasvim sigurno nije nešto što bi trebalo zagovarati. Jednako kao što je potpuno nerealno misliti da bi ignoriranje strahova, želja i nastojanja drugih naroda moglo biti uopće održivo na duže staze u nekoj poslijeratnoj kraljevini, posebno nakon iskustva Drugog svjetskog rata. I to bi vrijedilo sve i da zanemarimo suštinsko nepoštenje u ideji da je nebitno što neki drugi misle i traže.

Isto vrijedi i za ukidanje kraljevine i formiranje republike, što je uz uvođenje općeg prava glasa za žene, makar i u jednopartijskom sistemu, bio revolucionarni modernizacijski iskorak.

Dakle, bez obzira što se može činiti kako je ovaj tekst višak i kako neće imati većeg odjeka ili rezultirati nekakvom suvislom raspravom u javnosti, mislim da ga je ipak imalo smisla napisati, ako ni zbog čega drugog, a onda da generacije kojima AVNOJ nije samorazumljiv pojam, krenu u daljnju potragu za informacijama o dalekosežnim političkim odlukama tog tijela koje je preraslo u Skupštinu Jugoslavije.

No, jedini stvarni problem s AVNOJ-em i njegovim odlukama jeste u njegovoj nedosljednosti, odnosno u nečemu zlokobnom što je ostavio u široj društvenoj svijesti, utječući time na stvarnost koju još uvijek živimo.

Riječ je o kolektivnoj krivnji koja je službenom odlukom AVNOJ-a iz jedanaestog mjeseca 1944. određena Nijemcima, što je konkretno rezultiralo oduzimanjem državljanstva, građanskih i ljudskih prava i imovine te masovnim progonom te zajednice, koja je jedva fizički preživjela u Jugoslaviji, i to uglavnom na folklornoj razini, nakon toga. Što znači da su se s jedne strane sve proklamirane ideje o jednakosti naroda i narodnosti ovom odlukom obezvrijedile i ukazale na nedosljednost ključnog političkog tijela nove države. A osim toga, činjenica da je jednom ozakonjena kolektivna odgovornost čitavog jednog naroda, nad kojim je provedena državna odmazda, omogućila je identičan takav odnos prema onima drugima i devedesetih godina. Iako to nije bilo tako formalno propisano, progon drugih, poništavanje njihovih prava i otimanje privatne imovine, uz sudstvo sklono amenovanju svega toga, jeste bila praksa. Čiji ishod još uvijek nismo zapravo poništili, a realno i nećemo.

Peščanik

 

[aleksije radicevic]

Ko zagovara avnoj mrzi srpski narod, prosto. Ko voli Tita, mrzi Srbe.