GOSPODAR PRSTENOVA

[Златоуст]

Gospodar prstenova epski je fantastični roman kojeg je napisao engleski akademik i filolog J. R. R. Tolkien. Priča je započeta kao nastavak Tolkienovog ranijeg djela, Hobita, ali se razvila u mnogo veću i kompleksniju priču. Pisana je u fazama između 1937. i 1949. godine, a velik je njezin dio nastao tijekom Drugog svjetskog rata.Iako je planirano objavljivanje romana u jednom svesku, on je objavljen u tri sveska 1954. i 1955. te je i kasnije obično tako bio objavljivan. Od prvog je obljavljivanja tiskan mnogo puta i preveden na velik broj jezika, i postao je jedno on najpopularnijih i najutjecajnijih djela književnosti 20. stoljeća.

Priča Gospodara prstenova odvija se tijekom Trećeg doba Međuzemlja. To područje nastanjuju ljudi i druge humanoidne rase (hobiti, vilenjaci, patuljci i ****) kao i mnoga druga stvarna i fantastična stvorenja. Priča se vrti oko Prstena moći kojeg je stvorio Gospodar tame Sauron i od tihih početaka u Shireu grana se preko Međuzemlja prateći tijek Rata za Prsten kroz oči glavnih likova, a posebice glavnog protagonista Froda Bagginsa.

Zajedno s ostalim Tolkienovim djelima, temeljito su analizirane i literarne teme koje se pojavljuju u Gospodaru prstenova i utjecaji i na to djelo. Iako je već sama po sebi veliko djelo, priča je tek posljednji korak u sastavljanju mitologije na kojoj je Tolkien radio od 1917.Na ta su ranija djela, ali i na priču Gospodara prstenova, utjecale filologija, mitologija, industrijalizacija i religija, kao i ranija djela iz žanra fantastike te Tolkienova iskustva iz Prvog svjetskog rata.

Podeljen je u šest delova:

1.Povratak senke (The Return of the Shadow)
2.Družina prstenova (The Fellowship of the Ring)
3.Izdaja Izengrada(The Treason of Isengard)
4.Put u Mordor (The Journey to Mordor)
5.Rat za prsten(The War of the Ring)
6.Povratak kralja (The Return of the King)

Radi praktičnijeg distribuiranja, objavljen je u tri knjige:

Družina prstenova (The Fellowship of the Ring)
Dve kule (The Two Towers)
Povratak kralja (The Return of the King)

Prstenova družina je prvi dio trilogije poznate pod imenom Gospodar prstenova, epskog romana engleskog autora J. R. R. Tolkiena. Prstenova družina podijeljena je na dvije knjige i prvi put je bila objavljena 21. srpnja 1954. godine u Ujedinjenome Kraljevstvu.

Knjiga prva

Prva knjiga postavlja osnovu avanture i slijedi hobita, Froda Bagginsa, na njegovom bijegu iz rodnog Shirea od Sauronovih slugu. Sauron je bio u potrazi za Prsten-vladarom, jedinim predmetom koji bi mu omogućio premoć nad Međuzemljem. Prsten-vladar našao se u Frodovim rukama preko nasljedstva i hobit se odjednom zatekne usred rata koji odlučuje o budućnosti Međuzemlja.

Prvo poglavlje započinje poprilično mirno, nastavljajući formu Hobita kao nekog oblika dječje priče. Bilbo slavi svoj 111. rođendan, zajedno s Frodom koji navršava na isti dan svoju 33. godinu života. Nakon proslave, Bilbo nestaje nakon svog govora, na iznenađenje svih nazočnih gostiju. Kasnije, čarobnjak Gandalf otkriva Frodu tamne tajne Prstena kojeg je Bilbo iskoristio da postane nevidljiv.

Slušajući Gandalfa, Frodo napušta svoj dom i uzima Prsten sa sobom. Njegove su nade da stigne do Rivendella, gdje bi Prsten bio na sigurnome, i gdje bi oni mudriji od njega mogli odlučiti što učiniti s njim.

Na svom putu, Frodu su se pridružila još tri njegova prijatelja, Pippin, Merry i Sam. Od samog početka, hobitima su za petama Crni jahači, prstenove utvare, sluge Sauronove. Nakon nekoliko vrlo bliskih susreta s jahačima i ostalim zanimljivim likovima, hobiti stižu do Breeja. Tamo upoznaju Stridera, Gandalfovog prijatelja koji će voditi hobite do Rivendella kroz mnoge opasnosti. Gospodar Nazgula je na Vjetrovrhu ranio Froda morgulskim nožem i zbog oštrice koja je ostala u njemu, hobit postaje sve više bolestan.

Knjiga druga

Knjiga druga na početku prikazuje Frodov boravak u Rivendellu, gdje se počinje kovati plan o uništenju Prstena. Frodo se susreće sa svojim ujakom Bilbom koji je napustio Hobbiton. Nakon nekoliko rasprava i konačne odluke, Frodo napušta Rivendell s osam suputnika: dvojicom ljudi, Aragornom i Boromirom, sinom Gondorskog namjesnika; vilenjačkim princem Legolasom; svojim starim prijateljom i moćnim čarobnjakom, Gandalfom; patuljkom Gimlijem; te trojicom svojih prijatelja iz Shirea. Njihov prolazak preko Maglenog gorja biva otežan zbog mećave i družina je bila prisiljena krenuti drugim putem, koji vodi kroz rudnike Morije, nekadašnje kraljevstvo patuljaka. U Moriji susreću orke i ostale zle stvorove. Gandalf pada u ponor nakon borbe protiv Balroga.

Ostatak družine nakon toga provodi dio vremena u vilenjačkom Lothlorienu, gdje dobivaju darove od gospe Galadriel, koji su se pokazali vrlo korisni na ostatku njihovog putovanja. Družina napušta Lorien putem rijeke. Frodo na putu osjeća kako je Prsten počeo djelovati na neke članove družine, posebice Boromira, koji na kraju i pokušava uzeti prsten od Froda. U trenutku kad ga je Boromir napao, Frodo stavlja prsten kako bi mu pobjegao. Kasnije su Boromira napali **** dok je branio Merryja i Pippina. Knjiga završava kada Frodo i Sam kreću sami na put prema Mordoru.

Dvije kule su drugi dio trilogije Gospodara prstenova engleskog autora J. R. R. Tolkiena. Prethodnik mu je Prstenova družina a slijedi ga Povratak kralja.

Struktura

Zbog toga što je Dvije kule središnji dio podužeg djela, njegova struktura se razlikuje od one konvencionalnog romana: počinje i završava naglo, bez upoznavanja s likovima, objašnjenja o elementima fabule ili zadovoljavajućeg završetka. To je karakteristično za tehničku klasifikaciju romana u nastavcima. Prvi dio prati različite puteve nekoliko važnih likova iz Prstenove družine, ali ne otkriva ništa o središnjem liku, na kojemu toliko počiva, omogućavajući čitatelju da dijeli neizvjesnost i nesigurnost samih likova. Priča drugog dijela vraća se misiji junaka koji mora uništiti zlo koje prijeti svijetu. Dok se prvi dio bavi epskom borbom, drugi dio se odnosi na unutarnje borbe.

Knjiga treća

Hobiti Merry i Pippin bježe od orkâ kada su orke napali rohanski jahači. Merry i Pippin odlaze u šumu Fangorn gdje susreću drvolika stvorenja, Ente. Ti čuvari šume obično gledaju svoja posla, no prijetnja prema drveću ih natjera da se suprotstave Sarumanu, koji je sjekao drveće i koristio ga za gorivo za svoje peći podno Orthanca.

Aragorn, patuljak Gimli i vilenjak Legolas, prateći tragove Merryja i Pippina, nailaze na rohanske jahače koji im saopće da su oni napali orke prošlu noć i da nisu nikoga poštedjeli. Međutim, Aragorn uspijeva naći male tragove i oni ih vode do Fangorna, gdje susreću bijelog čarobnjaka za kojeg isprva misle da je Saruman. No, ispostavi se da je to njihov prijatelj, čarobnjak Gandalf, za kojeg su vjerovali da je poginuo u rudnicima Morije. On im priča o padu i ponoru, svojoj borbi do smrti protiv Balroga i svom ponovnom buđenju. Njih četvero jašu u Edoras i uvjere kralja Theodena da je njegov narod u opasnosti. U tom procesu, Sarumanov špijun Grima Gujoslov je prognan iz grada. Aragorn, Gimli i Legolas zatim putuju u utvrdu Rograd u Helmovoj klisuri, dok Gandalf jaše na sjever Rohana u potragu za pojačanjem. U Helmovoj klisuri dolazi do velike bitke između branitelja s jedne strane te orka i zlih ljudi koje je poslao Saruman s druge strane. Gandalf stiže sljedećeg jutra s rohanskim jahačima točno na vrijeme kako bi pomogli u bitci koja bi završila porazom Rohanaca. **** koji su se zatim razbježali nestali su u šumi Huorna koja se odjednom pojavila u Prodolju i nitko od njih nije se spasio. Aragorn, Gimli, Legolas, Gandalf i vojska Rohirrima zatim odlazi u Isengard, Sarumanovu utvrdu.

Tu dolazi do ponovnog susreta s Merryjem i Pippinom. Nalaze da je Isengard kontrolom Entâ, potopljen pod vodom rijeke Isen, da je Orthanc pod stražom, a Saruman zatočen u njemu. Nakon što je dao Sarumanu šansu da se pokaje, Gandalf ga izbacuje iz reda čarobnjaka. Gujoslov baca nešto kroz prozor na Gandalfa i ostale oko njega. Ispostavlja se da je to jedan od palantíra. Pippin, ne mogavši se suzdržati, pogleda u njega i nađe se oči u oči sa Sauronom. Gandalf i Pippin potom kreću za Minas Tirith kako bi se pripremili za nadolazeći rat.

Knjiga četvrta

Frodo i Sam otkrivaju da ih Gollum uhodi dok se pokušavaju domoći Klete gore kako bi uništili prsten. Gollum se nada da će se dočepati Prstena. Sam mu je nesklon i ne vjeruje mu, dok ga Frodo žali. Gollum im obećaje da će ih odvesti do tajnog ulaza u Mordor i na neko vrijeme se čini da je dobar saveznik. Prvo se zaustavljaju kod Crnih vrata Mordora, gdje ih Gollum nagovori (više Froda nego Sama) da ne idu tamo, jer će ih sigurno uhvatiti. Put ih zatim vodi na jug kroz Ithilien, gdje ih zarobljava Faramir, Boromirov brat. Faramir kazuje Frodu tko je on i da mu je Boromir bio brat. Razgovaraju o hobitovoj zadaći tj. uništenju Prstena, te ih Faramir nakon nekog vremena pušta da idu svojim putem. Gollum ih vodi prema brlogu Shelobe, ogromnog paukolikog stvorenja, koja svojim otrovnim ubodom paralizira Froda. Sam odlučuje sâm nastaviti put i uzima Prsten. No kada **** nađu Frodovo tijelo i odnose ga sa sobom, Sam ih slijedi i saznaje da Frodo ipak nije mrtav, kako je mislio, već samo onesviješten. Povratak kralja je treći i završni dio trilogije Gospodara prstenova, engleskog autora J. R. R. Tolkiena.

 

[Златоуст]

Tolkien je napisao Gospodara prstenova kao cjelinu koja se sastoji od šest dijelova koje on naziva "knjige" i Dodataka. Prvotni izdavač je donio odluku da se cjelina razdvoji na tri dijela, izdavši petu i šestu "knjigu" i Dodatke pod naslovom Povratak kralja, upućujući na Aragornovo preuzimanje prijestolja. Tolkien je dao naslutiti da je kao naslov radije želio "Rat za prsten", kako bi što manje odavao sadržaj priče. Povratak kralja je bio objavljen 20. listopada 1955.

Knjiga peta

Priča se nastavlja kada Gandalf donosi vijesti o neizbježnom ratu Denethoru, namjesniku Gondora. Sa sobom dovodi Pippina, koji ulazi u službu Namjesnika. Aragorn, svojom hrabrošću i vodstvom, pokazuje se kao čovjek spreman za vladanje. Sudbina mu je pronaći izgubljenu vojsku ljudi koji su mrtvi ali ipak na "životu" zbog vlastite neposlušnosti i Isildurovog prokletstva, na mjestu zvanom Staze mrtvih. Ostatak družine vodi vojske Gondora i Rohana u obrani Minas Tiritha, glavnog grada Gondora. Oni koji prežive bitku, predvođeni Aragornom, kreću na varljivi protunapad kod Crnih vrata, ujedno i smrtonosan po njih, da odvrate pažnju Saurona s ostalih dijelova Mordora kako bi Frodo i Sam mogli imati slobodan prolaz kroz Mordor tj. do same Klete gore. Vojska dolazi pred Morannon i nakon odbijanja pregovora s Ustima Sauronovim, započinje boj.

Knjiga šesta

U međuvremenu, hrabri i odani Sam (koji je neko vrijeme nosio Prsten), oslobađa Froda iz Cirith Ungola i ponovo kreću izvršiti svoju zadaću. Na jednom dijelu puta nabasaju na orke i moraju se pretvarati da su i oni njihov soj sve dok ne uspiju pobjeći. Dva hobita, umorna i jedva živa, dolaze do podnožja Klete planine. Još jednom se sukobljavaju s Gollumom, prije nego što Frodo otrči do samog ulaza u goru namjeravajući baciti prsten. No u zadnjem trenutku nadvlada ga sila Prstena i on ga ne želi baciti, ponašajući se isto kao i Isildur mnogo stoljeća prije. Stavlja ga na prst i nestaje, no Gollum ga napada i odgrize mu prst na kojem je Prsten. Veseleći se što se ponovo domogao svog Zlata, izgubi ravnotežu i padne u lavu zajedno sa Zlatom. Prsten je uništen, a narodi Međuzemlja oslobođeni tamne sjenke. Frodo i Sam bježe iz grotla i spašeni su u zadnji čas kada orlovi dolaze po njih, jedan od njih noseći Gandalfa. Zbog Sauronova poraza, njegova se vojska razbježi, a vojske Gondora i Rohana slave.

Aragorna okrunjuju za kralja na poljima ispred Minas Tiritha, a nekoliko dana kasnije Aragorn se vjenčao s Arwen, Elrondovom kćeri. Nakon mnogih oproštaja, Hobiti se vraćaju u Shire, koji je pod kontrolom "Sharkyja", za kojeg se ispostavlja da je Saruman, lišen moći ali ne i zla. Merry i Pippin, sada već iskusni borci, preuzimaju na sebe odgovornost da sve opet dođe u red, oslobađajući Shire od Sarumanova terora. Tijekom vremena, Shire ponovo diše punim plućima, ali ne i Frodo. On zajedno s Bilbom, Gandalfom, Elrondom, Galadriel i ostalim vilenjacima otputuje u Sive luke te odjedri na Zapad, tražeći spas od svih rana i uspomena u Blaženom kraljevstvu.

 

[Златоуст]

PREDGOVOR

Prstena Tri za vilin-kralje za koje zvijezde siju,
I Sedam za patuljke-vladare kamenih dvora moći,
I Devet za ljude, usuda kletog što zarana mriju,
Al Prsten Jedan za Cara Mraka na prijestolju noći
U zemlji Mordor gdje sjene se kriju.
Prsten Jedan da zavlada svima, Prsten Jedan što traži i seže
Prsten Jedan da spoji se s njima i u tami ih sveže
U zemlji Mordor gdje sjene se kriju.

Ova je priča u toku kazivanja rasla dok nije postala pripovijest o Velikom ratu za Prsten i preuzela mnoge odbljeske još starije pripovijesti koja joj je prethodila. Započeta je uskoro pošto je Hobit napisan i prije nego što je objelodanjen 1937. godine; ipak nisam odmah nastavio pisati ovaj nastavak jer sam ponajprije htio upotpuniti i srediti mitologiju i legende Drevnih dana koje su se bile uobličavale već nekoliko godina. Želio sam to učiniti radi vlastitog zadovoljstva i imao sam tek malo nade da će druge zanimati ovo djelo, pogotovo što je prvobitno bilo nadahnuto lingvističkim pobudama i što sam ga
započeo radi toga da stvorim potrebnu "povijesnu" pozadinu za vilenjačke jezike.Kad su oni kojima sam se obratio za savjet i mišljenje pretvorili ono malo nade u nimalo nade, vratio sam se ovom nastavku ohrabren zahtjevima čitatelja da doznaju nešto više o hobitima i njihovim pustolovinama. Ali priču je nešto neodoljivo vuklo prema drevnom svijetu, pa bi se moglo reći da je postala izvješće o njegovu kraju i nestajanju još prije nego što su ispripovijedani nastanak i sredina. Taj je proces bio započeo pisanjem Hobita u kojem je bilo nekih naznaka koje su upućivale na tu stariju materiju: Elrond,Gondolin, uzvišeni vilenjaci i ****, a isto tako i nekih odbljesaka koji su se pojavili nezvani, pojave koje su bile više ili dublje ili tamnije nego što su se na prvi pogled doimale: Durin, Moria, Gandalf, Nekromant, Prsten. Otkrivanjem značenja tih odbljesaka i njihovih veza sa starim pripovijestima ukazalo se Treće doba i njegov vrhunac u Ratu za Prsten.

Oni koji su tražili da doznaju još nešto više o hobitima došli su na svoj račun, ali su morali dugo čekati; jer ja sam Gospodara prstenova pisao samo na mahove između 1936. i 1949. godine, u razdoblju u kojem sam imao mnogo poslova koje nisam zanemarivao, i mnoge druge interese kao učenik i učitelj koji su me često zaokupljali. Dakako da je tom kašnjenju pridonijelo i izbijanje rata 1939. godine tako da na kraju te godine nisam još bio dovršio ni Knjigu prvu. Unatoč tmini sljedećih pet godina, ustanovio sam da ne mogu potpuno napustiti tu priču pa sam i dalje uporno radio, pretežito noću, dok se nisam našao pred Balinovim grobom u Moriji. Tu sam zadugo ostao. Nastavio sam rad tek nakon gotovo godinu dana i tako došao do Lothlóriena i Velike rijeke negdje potkraj 1941. godine. Sljedeće godine napisao sam prve skice onoga što je danas Knjiga treća, i početak prvog i trećeg poglavlja u Knjizi petoj; tu sam zastao dok su svjetionici svijetlili u Anórienu a Théoden stigao do Harrowdalea. Ništa dalje nisam bio predvidio i nisam imao vremena za razmišljanje.Tek sam 1944. godine ostavio niti i zbrku rata koji sam imao dužnost nadzirati ili bar pratiti, pa sam se prisilio da se uhvatim ukoštac s Frodovim putovanjem do Mordora.Ta poglavlja, koja su na kraju ušla u Knjigu četvrtu, napisao sam i slao u nastavcima svome sinu Christopheru, koji je tada služio u RAF-u u Južnoj Africi. Ipak mi je trebalo još pet godina da priču privedem sadašnjem kraju; dotle sam promijenio kuću, katedru i koledž, dani su mi bili nešto manje mračni ali isto tako ispunjeni mučnim radom. Zatim, kad sam napokon došao do "kraja", morao sam cijelu pripovijest iznova pregledati i zapravo dobrim dijelom preraditi. I morao sam je otipkati i još jednom otipkati, sâm, jernnisam imao čime platiti profesionalnu tipkačicu.

Gospodara prstenova pročitali su mnogi otkako je napokon tiskan; htio bih ovdje nešto napomenuti o brojnim mišljenjima i nagađanjima koja sam čuo ili pročitao glede motiva i značenja ove pripovijesti. Glavni je motiv bila želja pripovjedačeva da se okuša u jednoj doista dugoj pripovijesti koja će zadržati pozornost čitateljâ, koja će ih zabaviti i oduševiti, a na mahove možda i uzbuditi ili duboko dirnuti. Vodič su mi bili samo moji osobni osjećaji o tome što je privlačno ili dirljivo, a za mnoge je taj vodič neminovno često griješio. Nekima koji su pročitali ovu knjigu, ili koji su bar pisali o njoj, bila je ona dosadna, besmislena ili bezvrijedna; a ja se nemam prava žaliti jer slično mišljenje imam i ja o njihovim djelima, ili o vrsti književnosti kojoj oni očito daju prednost. Ali čak i za mnoge koji su uživali u mojoj priči ima tu štošta što im se ne sviđa. Možda se u jednoj ovako dugoj priči i ne mogu svima sva mjesta svidjeti, niti se mogu svi razočarati tim istim dijelovima; jer iz pisama koja sam primio vidim da one pasuse ili poglavlja koje jedni smatraju lošima, drugi posebno hvale. Najkritičniji od svih čitatelja, a to sam ja sâm,otkriva sad mnoge nedostatke, manje ili veće, ali kako, srećom, nisam dužan prikazivati knjigu niti je iznova pisati, prijeći ću šutke preko tih nedostataka, osim preko onoga koji su i drugi uočili, a to je da je knjiga prekratka.

Što se tiče nekog dubljeg značenja ili "poruke", pisac nije imao ništa slično na umu. Ovo djelo nije ni alegorijsko ni aktualno. Kako je priča rasla, puštala je korijenje (u prošlost) i neočekivano se granala: ali glavna joj je tema bila određena od samog početka neminovnim izborom Prstena kao spone između nje i Hobita. Ključno poglavlje, Sjenka prošlosti, jedan je od najstarijih dijelova priče. Napisano je mnogo prije nego što je sjena 1939. godine bila zaprijetila neminovnom katastrofom, a od te bi se točke pripovijest bila razvijala po bitno istim linijama, sve da je katastrofa i bila spriječena. Njena su izvorišta bila davno prije nazočna u mojoj svijesti, ili su u nekim slučajevima bila već i zapisana,pa su rat koji je izbio 1939. ili njegove posljedice malo što izmijenili, ili nisu ništa izmijenili u njoj.Pravi rat ne nalikuje na legendarni ni po svom toku ni po svom ishodu. Da je on nadahnuo ili odredio razvoj ove legende, onda bi Prsten bio jamačno prigrabljen i upotrijebljen protiv Saurona; Sauron ne bi bio uništen nego zarobljen, a Barad-dûr ne bi bio razoren nego zaposjednut. Saruman bi pak, ne uspjevši se domoći Prstena, u ono vrijeme pometnje i izdaje našao u Mordoru karike koje su nedostajale u njegovim istraživanjima učenja o Prstenovima, pa bi uskoro sam izradio svoj Veliki Prsten kojim bi doveo u pitanje samozvanog Vladara Međuzemlja. U tom sukobu obje bi strane mrzile i prezirale hobite, pa oni ne bi čak ni kao robovi ostali dugo na životu.Moguća su bila i neka druga rješenja u skladu s ukusom ili mišljenjem onih koji vole alegorije ili aktualne aluzije. Međutim, ja nikako ne trpim alegorije u svim njihovim pojavnim oblicima, nikad ih nisam volio otkako sam dovoljno star i budan da otkrijem njihovu nazočnost. Mnogo više volim povijest, stvarnu ili izmišljenu, s njenom raznolikom primjenljivošću na mišljenje i iskustvo čitatelja. Mislim da mnogi brkaju "primjenljivost" s "alegorijom"; ali prva je u slobodi čitateljevoj a drugu mu svjesno nameće autor.

Dakako da se autor ne može potpuno osloboditi utjecaja svog iskustva, ali načini na koje se klica priče koristi tlom iskustva neobično su složeni, a pokušaji da se taj proces definira potječu u najboljem slučaju od nagađanja, nedostatnih i višeznačnih. Isto je tako pogrešno, iako naravno privlačno, kad se život autora i kritičara poklope, pretpostaviti da su razvoj misli i događaji njihova zajedničkog doba morali izvršiti najsnažniji utjecaj na djelo. Čovjek zaista mora osobno živjeti u sjeni rata da posvema osjeti njegov pritisak; ali kako godine prolaze, čini se da se često zaboravlja da nije bilo ništa manje mučno doživjeti rat u mladosti 1914. godine nego sudjelovati u ratu 1939. i idućih godina. Ili, da uzmemo drugi primjer koji nije tako bolan: neki su iznijeli pretpostavku da poglavljeČišćenje Shirea odražava situaciju u Engleskoj u doba kad sam dovršavao svoju priču. To nije istina. To je bitan dio zapleta koji sam bio zamislio od samog početka, iako sam ga u toku rada preinačio zbog Sarumanova karaktera kako se razvijao u samoj pripovijesti, bez ikakvog, treba li reći, alegorijskog značenja ili aluzija na suvremenu politiku. Nešto se od toga doduše zasniva na iskustvu, iako neznatno (jer je gospodarska situacija bila posve drukčija), i na mnogo daljoj prošlosti. Kraj u kojem sam živio u djetinjstvu bio je dozlaboga uništavan još prije nego što je meni bilo deset godina, u vrijeme kad su
automobili bili rijetki (do tada nisam bio vidio ni jednoga) i kad su ljudi još gradili prigradsku željeznicu. Nedavno sam u novinama vidio sliku potpuno oronule vodenice koja je nekad cvala pokraj ribnjaka i koja mi se onda činila strahovito važnom. Nikad mi se nije sviđao mladi vodeničar, ali je njegov otac, stani vodeničar, imao crnu bradu i nije se zvao Sandyman.

 

[Златоуст]

PROLOG

1 O hobitima

U ovoj je knjizi riječ pretežito o hobitima i iz nje će čitatelj doznati štošta o njihovu značaju i nešto malo o njihovoj povijesti. Nešto više može doznati iz odabranih ulomaka Crvene knjige o Zapadnoj pokrajini koji su već objelodanjeni pod naslovom Hobit. Ta je pripovijest proistekla iz prvih poglavlja Crvene knjige koju je napisao sam Bilbo, prvi hobit koji se proslavio u svijetu i koji je to svoje djelo naslovio Tamo i opet natrag, jer je u njemu riječ o njegovu putovanju na istok i o njegovu povratku: o pustolovini što je poslije uključila sve hobite u velike događaje toga doba o kojima je ovdje riječ.Ipak, mnogi će možda poželjeti da odmah na početku saznaju nešto više o tom izvanrednom narodu, a neki možda nisu ni vidjeli spomenutu knjigu. Za takve čitatelje evo ponajprije nekoliko napomena o nekim važnijim stvarima iz hobitoznanstva i kratkog prisjećanja na tu prvu pustolovinu.Hobiti su jedan neupadljiv ali prastar narod, nekoć znatno brojniji nego danas; jer oni vole mir, tišinu i dobro obrađenu zemlju: najradije prebivaju u lijepo uređenu i uzorno obrađenu seoskom predjelu. Ne razumiju niti su ikad razumjeli, pa nisu ni voljeli, strojeve složenije od kovačkog mijeha, vodenice ili ručnog razboja, iako su vješto rukovali alatom.Čak su i u drevno doba obično zazirali od "velikih ljudi" kako nas nazivaju, a sad upravo panično bježe od nas i sve ih je teže naći. Imaju dobro razvijen sluh i vid, a premda su skloni debljanju i nikad se ne žure bez potrebe, ipak se hitno i spretno kreću. Odvajkada su umjeli brzo i nečujno nestati kad god bi na njih nabasali "veliki ljudi" koje nisu željeli sresti; tu su vještinu razvili do te mjere da se ona ljudima mora činiti upravo čarobnom. Međutim, hobiti nisu zapravo nikad izučavali nikakvu magiju, a tu svoju sposobnost izbjegavanja ljudi imaju zahvaliti samo profesionalnoj vještini koju su stekli naslijeđem i vježbom, i tijesnom povezanošću sa zemljom, u čemu ih veće i nespretnije rase ne mogu slijediti.

Jer oni su sitni stvorovi, manji od patuljaka: zapravo nisu tako čvrsti i snažni, iako nisu mnogo niži od njih. Različite su visine, negdje između dvije i četiri stope, po našim mjerama. Dan-danas malokad dosežu do tri stope, ali kažu da su se smanjili i da su nekad bili viši. U Crvenoj knjizi piše da je Bandobras Took (Rikobik), sin Isengrima Drugog, bio visok četiri stope i da je jahao prave konje. Sudeći po hobitskim predajama, njega su nadmašile samo dvije slavne povijesne ličnosti; ali upravo o toj neobičnoj temi riječ je u ovoj knjizi.Što se tiče hobita iz Shirea, o kojima je u ovim pričama riječ, oni su u doba mira i blagostanja bili veseo narod. Odijevali su se u jarke boje, napose su voljeli žutu i zelenu,ali su malokad nosili cipele jer su im tabani bili tvrdi kao štavljena koža i obrasli bujnom kovrčavom dlakom, sličnom kosi na glavi, koja im je obično bila smeđe boje. Stoga je jedini obrt kojim se nisu mnogo bavili bilo obućarstvo, ali su imali dugačke i vješte prste i znali su izraditi mnoge druge korisne i zgodne stvari. Lica su im bila prije dobroćudna nego lijepa, onako široka, blistavih očiju, rumenih obraza, usta vazda spremnih za smijeh, za iće i piće. I doista su se smijali, i jeli, i pili, često i od srca, voljeli su u svako doba priproste šale i šest obroka na dan (kad god bi do njih mogli doći). Bili su gostoljubivi i uživali u zabavama i u darovima koje su velikodušno davali i rado primali.Bjelodano je da su hobiti, unatoč kasnijem otuđivanju, u rodu s nama; mnogo su nam bliskiji nego vilenjaci, pa i patuljci. Od pamtivijeka su govorili ljudske jezike, na svoj način, voljeli su i mrzili manje-više isto ono što i ljudi. Ali u kakvom smo srodstvu s njima, to se više ne može pouzdano ustanoviti. Porijeklo hobita seže u daleke dane koji su odavno prošli i pali u zaborav. Samo vilenjaci čuvaju još nekakva svjedočanstva o tom minulom vremenu, ali njihove predaje bave se gotovo isključivo njihovom poviješću, u kojoj se ljudi malokad pojavljuju a hobiti se uopće ne spominju. Pa ipak je jasno da su hobiti zapravo živjeli mirno u Međuzemlju mnogo godina prije nego što su ih drugi narodi uopće primijetili. A kako je svijet, uostalom, oduvijek bio pun nebrojenih čudnovatih stvorenja, činilo se da ta mala bića i nisu osobito važna.Međutim, u vrijeme Bilba i njegova nasljednika Froda, oni su iznenada postali, a da to uopće nisu željeli, i važni i glasoviti uznemirivši vijeća mudraca i velikana.Ti dani, Treće doba Međuzemlja, odavno su prošli i oblik se svih zemalja promijenio, ali krajevi u kojima su hobiti onda prebivali zacijelo su oni isti u kojima i sad borave: na sjeverozapadu Starog svijeta, istočno od mora. Hobiti u Bilbovo doba nisu više ništa znali o svojoj prapostojbini. Ljubav spram učenosti (izuzev rodoslovnih predaja) nije među njima bila osobito rasprostranjena, ali je u starim porodicama bilo još pojedinaca koji su proučavali njihove knjige, pa čak i skupljali izvještaje vilenjaka, patuljaka i ljudi o starim vremenima i dalekim zemljama. Njihovi su zapisi počinjali tek od naseljavanja Shirea, a najstarije legende jedva da su dopirale dalje od vremena seoba. Ipak, iz tih legendi, pa i iz nekih njihovih neobičnih riječi i običaja, jasno proizlazi da su hobiti, kao i mnogi drugi narodi, u dalekoj prošlosti bili krenuli na zapad. U njihovim najstarijim pričama nazire se vrijeme kad su prebivali u dolinama gornjeg toka Anduina, između rubova Velike Zelene šume i Maglenog gorja. Ne može se više pouzdano utvrditi zašto su se poslije upustili u težak i pogibeljan prelazak preko gorja do Eriadora. Njihove predaje govore o razmnožavanju ljudi u toj zemlji i o sjeni koja je pala na šumu tako da je potamnjela i dobila novo ime Mrkodol.

Prije nego što su krenuli preko gorja, hobiti su se već bili podijelili na tri pomalo različita plemena: Dlakonoge, Šturove i Bljedolike. Dlakonozi su bili tamnije puti, sitniji i niži, bez brada i bosi; šake i stopala bijahu im gipki i hitri, voljeli su brda i visoravni.Šturovi bijahu širi, krupnije građe, imali su veća stopala i šake, i radije su prebivali u ravnicama i riječnim dolinama. Bljedoliki su pak bili svjetlije puti i kose, viši i vitkiji od ostalih, a najviše su voljeli drveće i šumske krajeve.Dlakonozi su nekad davno imali mnogo posla s patuljcima i dugo su prebivali u podnožju gorja. Rano su krenuli na zapad i lutali kroz Eriador sve do Vjetrovrha dok su ostali bili još u Pustošiji. Oni su bili najobičniji predstavnici hobita, i kudikamo najbrojniji među njima. Ujedno su bili najskloniji da se skrase na jednom mjestu, i najbolje su očuvali običaj da žive u rovovima i rupama. Šturovi su se dugo zadržavali uz obale velike rijeke Anduin i manje su zazirali od ljudi. Došli su za Dlakonozima na zapad i krenuli niz rijeku Glasnovodu na jug; mnogi su od njih dugo boravili između Tharbada i granica Dunlanda prije nego što su se ponovo zaputili na sjever.Bljedoliki su bili sjeverno pleme, ujedno i najmalobrojnije. Oni su bili u boljim odnosima s vilenjacima nego ostali hobiti, bili su vičniji jezicima i pjesmi nego obrtima, i odvajkada su više voljeli lov nego ratarstvo. Prešli su bili preko gorja sjeverno od Rivendella i spustili su niz rijeku Hoarwell. U Eriadoru su se ubrzo izmiješali s ostalim plemenima koja su tu zatekli, ali kako su bili malo odvažniji i skloniji pustolovinama,često bi se našli na čelu plemena Dlakonoga ili Šturova. Čak se i u Bilbovo doba mogla oš zapaziti jaka bljedolička crta u uglednim obiteljima kao što su bili Tookovi i gospodari Bucklanda.U zapadnim krajevima Eriadora, između Maglenoga i Modroga gorja, hobiti su zatekli i ljude i vilenjake. Tu su doista još prebivali ostaci Dúnedaina, kraljeva onih ljudi koji su bili došli preko mora sa Zapadnih strana, ali se njihov broj naglo smanjivao a zemlje su u njihovu Sjevernom Kraljevstvu bivale sve zapuštenije. Bilo je tu mjesta napretek za doseljenike, pa su se hobiti uskoro počeli naseljavati u urednim zajednicama.U Bilbovo doba njihova su prvobitna naselja bila odavno nestala i pala u zaborav, ali jedno od prvih koja su postala važna još se održalo, iako smanjeno, a nalazilo se u Breeju i u okolnom Chetwoodu, četrdesetak milja istočno od Shirea.

 

[Direkt]

Silmarilion je ipak mnogo bolji

 

[placenik]

''Девет за смртне људе,
Што их смрт чека на крају.
Један да свима господари,
Један да за свима сеже,
Један да их све сакупи,
И у тами их свеже,
У земљи Мордор где сенке трају''

Илустрација из првог превода објављеног код нас. Далеко квалитетнији превод, у духу језика.

Златоусти, онако успут, у чему је поента теме, нит шта питаш, нит шта ново кажеш?

 

[Златоуст]

Silmarilion je ipak mnogo bolji

Слажем се да је бољи,али не много.

Илустрација из првог превода објављеног код нас. Далеко квалитетнији превод, у духу језика.

Тачнији свакако јесте,али за мене је овај бољи.

Златоусти, онако успут, у чему је поента теме, нит шта питаш, нит шта ново кажеш?

Оживети Толкинов свет маште и приказати га на неки нови,необичан и надам се занимљив начин.

 

[Златоуст]

Jamačno su se već u to doba hobiti opismenili i počeli pisati po uzoru na Dúnedaine, koji su opet mnogo ranije bili naučili tu vještinu od vilenjaka. U to su doba zaboravili jezike kojima su se dotad služili i prihvatili Zajednički jezik ili Vestron, kako su ga zvali, što bijaše uobičajen u svim zemljama kraljeva od Arnora do Gondora, i na svim obalama mora od Belfalasa do Lunea. Ipak su zadržali nešto od svojih riječi, kao i svoja imena mjeseci i dana i velik broj osobnih imena iz davnine.Negdje u to doba legenda u hobita prvi put postaje povijest i vrijeme se počinje računati u godinama. Jer upravo tisuću šest stotina prve godine Trećega doba, bljedolička braća Marcho i Blanco odlaze iz Breeja; pošto su pribavili dopuštenje od velikog kralja u Fornostu, prešli su preko smeđe rijeke Baranduina na čelu velike skupine hobita. Prešli su preko Mosta kamenih lukova podignutog u doba najveće moći Sjevernog Kraljevstva, zaposjeli svu zemlju s druge strane, između rijeke i Dalekog humlja. Oni su samo bili dužni dobro održavati veliki most, kao i sve ostale mostove i ceste, ići na ruku kraljevim glasnicima i priznavati vrhovnu kraljevu vlast.Tako je počelo računanje vremena po Shireu, jer je godina prelaska preko Brandywinea (kako su hobiti prekrstili tu rijeku) postala prva godina u Shireu, i od nje su se računale sve potonje godine. Zapadni su se hobiti zaljubili na prvi pogled u svoju novu domaju, ostali su u njoj i uskoro se ponovo izgubili iz povijesti ljudi i vilenjaka. Dok je god postojao kralj, oni su službeno bili njegovi podanici, ali su vlast zapravo držali u svojim rukama njihovi poglavari, koji se uopće nisu miješali u događaje u vanjskom svijetu. Sve do posljednje bitke u Fornostu s Vještac-kraljem iz Angmara slali su određen broj strijelaca u pomoć kralju, ili su bar tako tvrdili, iako se to u ljudskim kronikama nigdje ne spominje. Ali u tom je ratu propalo Sjeverno Kraljevstvo, pa su otada hobiti tu zemlju smatrali svojom i među svojim glavarima birali namjesnika koji je zastupao nestalog kralja. U sljedećih tisuću godina rijetko su ih uznemirivali ratovi, pa su napredovali i množili se poslije crne pošasti (37. godine po Shireu) sve do nesretne Duge zime i gladi što je slijedila nakon toga. Tada su mnoge tisuće hobita pomrle, ali dani nerodica (1158-60) bili su već davno minuli u vrijeme kad se zbiva ova naša priča, i hobiti su se opet bili navikli na izobilje. Zemlja bijaše bogata i izdašna, i premda je dugo ležala zapuštena kad su oni došli, nekad je bila dobro obrađivana i kralj je u njoj imao mnogo imanja, njiva, vinograda i šuma.

Četrdeset sati hoda protezala se od Dalekog humlja do mosta na Brandywineu, a pedeset od sjevernih vriština do močvara na jugu. Hobiti su je prozvali Shire, kao područje pod vlašću njihova namjesnika i oblast u kojoj se dobro posluje; i tu su, u tom ugodnom zakutku, lijepo živjeli i bavili se svojim poslovima, obazirući se sve manje i manje na vanjski svijet u kojem su se zbivali mračni događaji, sve dok nisu povjerovali da su mir i izobilje pravilo u Međuzemlju i nešto na što svaki pametni narod ima pravo.Zaboravili su ili zanemarili ono malo što su ikad znali o čuvarima i o mukama onih koji su omogućili višestoljetni mir u Shireu. Bili su zapravo zaštićeni, ali nisu više o tome vodili računa. Nikad nisu hobiti nijednog soja bili ratoborni, i nikad se nisu borili među sobom. Dakako da su nekoć davno bili prisiljeni boriti se da se održe u nesmiljenom svijetu, ali u Bilbovo doba bijaše to već davna prošlost. Posljednje bitke koja se vodila prije nego što počinje ova priča, zapravo jedine bitke koja se ikad vodila u granicama Shirea, nije se više nitko živ sjećao: bitke na Zelenim poljima 1147. godine po Shireu, u kojoj je Bandobras Took odbio najezdu orka. Čak je i klima postala nekako blaža, a o vukovima koji su nekoć po bijeloj zimi dolazili sa sjevera u pljačku, pričali su još samo djedovi svojim unucima. I tako, premda je još bilo nešto zaliha oružja u Shireu, ono im je uglavnom služilo kao trofej, obješeno ponad ognjišta ili po zidovima, ili izloženo u muzeju u Michel Delvingu. Oni su taj muzej zvali drangulijarnica zato što su sve što im nije bilo od neposredne koristi a nisu željeli odbaciti nazivali drangulija. Nastambe su im bile pretrpane drangulijama, koje su često poklanjali jedni drugima.Pa ipak, uza svu udobnost i mir taj je narod ostao neobično žilav. Kad bi došlo stani-pani, bilo ih je teško zastrašiti ili ubiti, a možda su upravo zato što im je bilo toliko stalo do dobrih stvari, mogli i bez njih kad bi morali, možda su zato mogli podnijeti sve teške udarce sudbine, neprijatelja ili nevremena na način koji je iznenađivao one koji ih nisu dobro poznavali i koji nisu gledali dalje od svojih trbuha i dobro uhranjenih lica.

Premda nisu bili svadljivi, i premda nisu ništa živo ubijali iz užitka, dobro su se držali kad bi ih tko pritjerao uza zid, i još su znali, ako treba, rukovati oružjem. Dobro su gađali lukom i strijelom jer su imali oštro oko i sigurnu ruku. I ne samo lukom i strijelom. Kad bi se koji hobit sagnuo da dohvati kamen, valjalo je što prije pobjeći u zaklon, što su dobro znale sve životinje koje bi se našle u blizini.Prvobitno su svi hobiti živjeli u rupama u zemlji, ili su bar sami vjerovali da su živjeli, i još su se uvijek najbolje osjećali u takvim nastambama, ali su se s vremenom morali naviknuti i na drukčija obitavališta. Zapravo su u Bilbovo doba u Shireu uglavnom samo najbogatiji i najsiromašniji hobiti zadržali taj stari običaj. Oni najsiromašniji prebivali su i dalje u najprimitivnijim jazbinama, zapravo u običnim rupama, sa samo jednim ili nijednim prozorom; a bogataši su još gradili znatno raskošnije verzije onih običnih negdašnjih jama. Međutim, nije bilo lako naći prikladno mjesto za te široke i razgranate rovove (ili smiale, kako su ih oni zvali), pa su u ravnicama i nižim predjelima hobiti, pošto su se razmnožili, počeli graditi nastambe na zemlji. Zapravo su čak i u brdovitim krajevima i starijim naseljima, kao što su Hobbiton ili Tuckborough, ili na glavnom gradskom području Shirea, u Michel Delvingu na Bijelom humlju, sagrađene mnoge kuće od drva, opeke ili kamena. U takvim su nastambama najradije stanovali mlinari, kovači, užari i kolari i ostali obrtnici, jer čak i kad bi stanovali u rupama, hobiti su odavno bili navikli graditi pojate i radionice.Kažu da je običaj da se grade seoske kuće i hambari nastao među stanovnicima Mlake, dolje uz Brandywine.Hobiti u tom kraju, u Istočnoj četvrti, bijahu poprilično krupni i debelih nogu, pa su nosili patuljačke čizme kad je bilo blato. Ali za njih se znalo da u njihovim žilama dobrim dijelom teče šturska krv, što se moglo vidjeti i po maljama koje su mnogima od njih rasle na obrazima. A nijedan Dlakonog ni Bljedolik nije imao ni traga od brade. Uistinu se narod u Mlaki i u Bucklandu, istočno od rijeke, gdje su se oni u novije vrijeme nastanili, većinom doselio u Shire iz južnih krajeva, i još su imali mnoga čudna imena i neobične riječi koje se nisu mogle čuti nigdje drugdje u Shireu.Vjerojatno su graditeljsku vještinu, kao i mnoge druge, bili preuzeli od Dúnedaina.

 

[Златоуст]

Ali možda su je naučili i od samih vilenjaka, koji su ljudima bili učitelji u njihovoj mladosti? Jer uzvišeni vilenjaci nisu još u to vrijeme bili napustili Međuzemlje, i još su obitavali u Sivim lukama daleko na zapadu, pa i na drugim mjestima nadomak Shireu. Još su se mogle vidjeti tri vilin-kule koje su od pamtivijeka stajale na bregovima iza zapadnih granica. Nadaleko su sjale na mjesečini. Najviša je bila najdalje, stajala je sama na zelenu brijegu. Hobiti iz Zapadne četvrti tvrdili su da se s nje može vidjeti more, ali nije poznato da se ijedan hobit ikad popeo na nju. Zapravo je bilo malo hobita koji su ikad vidjeli more ili plovili po njemu, a još ih je manje bilo koji su se vratili da izvijeste ostale o tome.Većina je hobita vrlo nepovjerljivo gledala čak i na rijeke i čamce, i nije ih bilo mnogo koji su znali plivati. Kako su godine prolazile u Shireu, sve su rjeđe i rjeđe govorili s vilenjacima, počeli su ih se pribojavati i zazirati od onih koji su s njima imali posla; a more je za njih postalo pojam straha i znak smrti pa su okrenuli glave od brda na zapadu.Graditeljsku su vještinu zacijelo naučili od vilenjaka ili ljudi, ali su se služili njome na svoj način. Nisu ih privlačile kule. Kuće su im obično bile dugačke, niske i udobne.Najstarije među njima bile su tek puke imitacije smiala pokrivene suhom travom ili slamom, ili čak busenjem, a zidovi im bijahu ponešto ispupčeni. To je, međutim, bilo tek u prvoj fazi nakon dolaska u Shire, a poslije su promijenili način gradnje, usavršili ga onim što su naučili od patuljaka ili što su sami otkrili. Glavna osobitost hobitskog graditeljstva ostala je sklonost okruglim prozorima, pa čak i okruglim vratima.Kuće i rupe hobita u Shireu bijahu često velike i nastanjene velikim porodicama.(Bilbo i Frodo Baggins bili su kao neženje iznimke, kao što su bili iznimke i u mnogo čemu drugom, primjerice u prijateljevanju s vilenjacima.) Gdjekad je više pokoljenja rođaka, kao recimo Tookovi u Velikim Smialima ili Brandybuckovi u Brandy Haliu,stanovalo zajedno u (relativnom) miru, u pradjedovskoj palači sa mnogo hodnika. Bilo kako mu drago, svi su hobiti bili rodovski organizirani i mnogo su pazili na rodbinske odnose. Crtali su dugačka i zamršena rodoslovna stabla s nebrojenim granama. Kad imate posla s hobitima, važno je upamtiti tko je s kim u rodu i u kojem koljenu. U ovu knjigu ne bismo mogli prenijeti rodoslovno stablo koje bi obuhvatilo bar najvažnije članove bilo koje ugledne porodice u vrijeme o kojem je riječ. Rodoslovna stabla na kraju Crvene knjige iz Zapadne pokrajine sama su za sebe jedna mala knjiga, ali bi ih svi drugi osim hobita smatrali dozlaboga dosadnim. Hobiti su pak uživali u takvim stvarima, ako su bile točne: rado su posjedovali knjige ispunjene podacima koje već znaju, ako su podaci bili izloženi čisto i bistro, bez proturječja.

2 O travi za lulu

Ima još nešto o hobitima iz davnine što valja spomenuti, jedan začudan običaj: na glinene ili drvene lule uvlačili su ili udisali dim gorućih listova stanovite trave koju su zvali trava za lulu ili list, vjerojatno neku vrstu Nicotianae. Porijeklo ovog čudnovatog običaja ili "umijeća", kako su to hobiti radije zvali, obavijeno je velom tajne. Sve što se o tome moglo otkriti u starini iznio je Meriadoc Brandybuck (potonji poglavar Bucklanda),a budući da on i duhan iz Južne četvrti igraju određenu ulogu u pripovijesti koja slijedi,navest ćemo njegove riječi iz uvoda njegova Shireskog travarstva. On kaže ovako:“Ovo je jedino umijeće koje možemo slobodno nazvati našim izumom. Ne zna se točno kad su hobiti počeli pušiti, sve legende i obiteljske povijesti uzimaju pušenje zdravo za gotovo; narod je u Shireu odvajkada pušio razne trave, od kojih su neke smrdjele, a neke ugodno mirisale. Ali svi se izvještaji slažu u tome da je Tobold Hornblower iz Longbottoma u Južnoj četvrti prvi počeo uzgajati u svojim vrtovima pravu travu za lulu u doba Isengrima Drugog, oko godine 1070. po računu u Shireu. Najbolja domaća vrsta potječe i dan-danas iz toga kraja, osobito sorte poznate pod nazivima ‘Longbottomski list’, ‘Stari Toby’ i ‘Južna zvijezda’.Nije zabilježeno kako je stari Toby došao do te biljke, jer sve do smrti nije htio nikome odati tu tajnu. Dobro je poznavao bilje, iako nije mnogo putovao. Kažu da je u mladim danima često odlazio u Bree, ali je sigurno da nije nikad otišao dalje od Shirea.Stoga je lako moguće da je za tu biljku saznao u Breeju, gdje ona svakako sada dobro uspijeva na južnim obroncima brda. Hobiti u Breeju tvrde da su oni zapravo prvi počeli pušiti travu za lulu. Dakako da isto tako tvrde da su i sve drugo radili prije ostalog pučanstva u Shireu, o kojem govore kao o ‘kolonistima’; ipak, u ovom slučaju čini mi se da imaju pravo. Sigurno je da se umijeće pušenja prave trave proširilo u posljednjih nekoliko stoljeća među patuljcima i drugim stvorenjima kao što su graničari, čarobnjaci ili skitnice koji su još prolazili amo-tamo preko tog drevnog raskrižja. Stoga zavičaj i središte tog umijeća treba tražiti u staroj krčmi u Breeju, Razigrani poni, koju od pamtivijeka drži obitelj MaslovarPa ipak, moja zapažanja s mnogobrojnih putovanja na jug uvjerila su me da sama ta trava ne potječe iz našeg podneblja, nego sa sjevera, iz donjeg toka rijeke Anduin,kamo su je, predmnijevam, nekad davno bili donijeli preko mora ljudi sa Zapadnih strana.Ona raste na svakom koraku u Gondoru, tu je i bujnija i krupnija nego na sjeveru, gdje se nikad ne nalazi u divljem stanju i dobro uspijeva samo na toplim zaklonjenim mjestima kao što je Longbottom. Ljudi je u Gondoru zovu slatki galenas i cijene je samo zbog mirisa njenih cvjetova. Zacijelo je iz tog kraja prenesena Zelenputem tijekom dugih stoljeća od dolaska Elendila do naših dana. Ali čak i Dúnedaini iz Gondora priznaju nam tu čast da su hobiti prvi napunili njome lule. Štoviše, ni čarobnjaci se nisu tome dosjetili prije nas. Doduše, jedan je čarobnjak koga sam poznavao prihvatio to umijeće prije mnogo vremena i izvještio se u tome kao i u svemu drugome čega se latio.”

 

[Златоуст]

3 O ustrojstvu Shirea

Shire je bio podijeljen na četiri spomenute četvrti, Sjevernu, Južnu, Istočnu i Zapadnu, a ove opet svaka na određeni broj plemenskih okruga koji su još nosili imena nekoliko najstarijih uglednih obitelji, iako se u doba kad se ova pripovijest zbiva ta imena nisu nalazila samo u njihovim okruzima. Gotovo su svi Tookovi živjeli još u Tooklandu,ali to se ne bi moglo reći za mnoge druge porodice kao što su Bagginsovi ili Boffinovi. Izvan četvrti nalazili su se istočni i zapadni krajevi: Buckland, te Zapadna pokrajina,priključena godine 1462. po računu u Shireu.Shire u to vrijeme gotovo da nije ni imao neku svoju "vladu". Porodice su uglavnom same vodile svoje poslove. Najveći im je dio vremena oduzimala proizvodnja i potrošnja hrane. U svemu ostalom bili su pretežito darežljivi, nisu bili gramzljivi nego zadovoljni i umjereni, tako da im se posjedi, gospodarstva, radionice i trgovina na malo nisu gotovo uopće mijenjali iz generacije u generaciju.Dakako da su se držali drevne tradicije u svom odnosu spram velikog kralja u Fornostu, ili Sjevergradu, kako su oni zvali to mjesto, daleko na sjeveru Shirea. Ali ondje nije bilo kralja već gotovo tisuću godina, pa su čak i ruševine kraljevskog Sjevergrada bile zarasle u korov. Ipak su hobiti i dalje govorili o divljacima i zlim stvorovima (poput trolova) kao o onima koji nikad nisu ni čuli za kralja. Jer svi su njihovi temeljni zakoni potjecali od drevnih kraljeva, a oni su ih se pridržavali od svoje volje zato što su takvi biliPropisi (kako su sami govorili), prastari i pravedni.Istina je da je porodica Took odavno zauzimala najistaknutije mjesto zato što je zvanje namjesnika preneseno na nju (od Oldbuckovih) prije više stoljeća, pa je glava njihove porodice odonda nosila tu titulu. Namjesnik je bio poglavar sabora, zapovjednik narodnog zbora i hobitskih oružanih snaga, ali kako su se sabor i narodni zbor sastajali samo u kritičnim prigodama, do kojih više nije uopće dolazilo, namjesništvo je bilo tek počasno zvanje.

Porodici Took iskazivalo se još posebno poštovanje, jer je i dalje bila mnogobrojna i neobično bogata, i u svakom bi naraštaju iznjedrila snažne ličnosti neobičnih navika, pa čak i pustolovne naravi. Ove posljednje osobine bile su, međutim, nešto što se (u bogataša) više trpjelo nego općenito odobravalo. Ipak se zadržao običaj da se glava te porodice naziva Stari Took i da se njegovu imenu dodaje, prema potrebi, broj: recimo, Isengrim Drugi.Jedini pravi dužnosnik u Shireu bijaše u to vrijeme gradonačelnik Michel Delvinga (ili Shirea), koji se birao svake sedme godine na slobodnom sajmu (bez dažbina) na Bijelom humlju na Ivanje, što će reći usred ljeta. Gradonačelniku je gotovo jedina dužnost bila da predsjeda na proslavama o blagdanima u Shireu, što je često bivalo. Ali gradonačelnik je ujedno bio i ravnatelj pošte i prvi oružnik tako da je upravljao i glasničkom službom i stražom. To su bile jedine dvije javne službe u Shireu; glasnici su bili brojniji od stražara i imali su mnogo više posla. Dakako da nisu svi hobiti bili pismeni, ali oni koji su bili neprestance su pisali svim svojim prijateljima (pa i nekim rođacima) koji su prebivali dalje od mjesta do kojeg se moglo doći popodnevnom šetnjom.Hobiti su svoje policajce, ili ono što je bilo najbliže tom pojmu kod njih, zvali oružnicima. Dakako da nisu imali odore (takvo je što bilo posve nepoznato), nego samo perjanicu zataknutu za kapu; i u praksi su bili više poljari nego policajci baveći se više stokom u kvaru nego ljudima. U cijelom Shireu bilo ih je svega dvanaestorica, po trojica u svakoj četvrti, nadležnih za unutarnje poslove. Znatno ih je veći broj koji se po potrebi mijenjao, "gazio granice" i brinuo da stranci bilo koje vrste, veliki ili mali, ne prave nikome nikakve smetnje.U vrijeme kad ova priča počinje, znatno se bio povećao broj tih pograničara, kako su ih oni zvali. Bilo je mnogo prijava i pritužbi da se nepoznate osobe i stvorenja smucaju oko granica i da ih prelaze: bijaše to prvi znak da nije sve baš kako treba i kako je oduvijek bilo, osim u pričama i legendama o davnoj prošlosti. Malo se tko obazirao na taj znak, čak ni Bilbo još nije imao pojma što on znači. Šezdeset je godina bilo prošlo otkako se on bio zaputio na svoje slavno putovanje, i sad je bio već star čak i za hobite, od kojih su mnogi doživjeli stotu; ipak je očito još mnogo ostalo od pozamašnog blaga što ga je bio donio sa sobom. Koliko je mnogo ili malo toga bilo, on nije nikom povjeravao, pa čak ni svom najdražem "sinovcu" Frodu. I još je čuvao u tajnosti onaj prsten koji je bio pronašao.

 

[Златоуст]

4 O tome kako je pronađen Prsten

Jednog je dana, kao što je ispripovijedano u Hobitu, došao na Bilbova vrata veliki čarobnjak Gandalf Sivi, a s njime trinaest patuljaka: nitko drugi zapravo do Thorin Hrastoštit, kraljevski potomak, i njegovih dvanaest pratilaca u progonstvu. Na svoje veliko i trajno čudo, on je jednog travanjskog jutra krenuo, a bila je tada godina 1341. po Shireu, u potragu za golemim blagom patuljaka, riznicom Kraljeva podno gore, ispod Erebora u Dôlju, daleko tamo na istoku. Potraga je bila uspješna i ubijen je zmaj koji je čuvao blago. Ipak, premda se vodila Bitka pet vojski i Thorin poginuo, i premda su počinjena mnoga junačka djela prije izvojevane pobjede, sve to skupa teško da bi imalo kakvo značenje za ovu našu pripovijest, ili teško da bi zaslužilo više od bilješke u dugim analima Trećeg doba, da nije bilo jedne usputne "slučajnosti". Družinu su bili napali **** na visoku prijevoju u Maglenom gorju dok su putovali u Pustošiju, pa se slučilo da je Bilbo zalutao u crnim rudnicima orka duboko u nutrini gore, i tu je, dok je uzalud pipao oko sebe, dotaknuo rukom prsten što je ležao na tlu u rovu. Strpao ga je u džep i tada mu se učinilo da je posrijedi bila puka sreća.Tražeći izlaz, Bilbo je pješačio do dna planine, odakle nije mogao dalje. Na kraju rova ležalo je studeno jezero daleko od danjeg svjetla, a na kamenom otočiću u vodi živio je Golum. Bijaše to odvratno malo stvorenje: veslao je u svom malom čamcu velikim plosnatim stopalima, vrebao blijedim sjajnim očima i lovio dugačkim prstima slijepe ribe i žive ih žderao. Žderao je sve živo, čak i orka kad bi ga uspio uloviti i zadaviti bez borbe. Posjedovao je tajno blago kojeg se domogao prije mnogo godina, dok je još živio na danjem svjetlu: zlatni prsten koji je svoga nosioca činio nevidljivim. Bijaše to jedina stvar koju je volio, njegovo "zlato", i razgovarao je s njim čak i onda kad ga nije imao uza se. Jer, držao ga je dobro skrivenog u rupi na svom otočiću, a nosio ga je samo kad je lovio ili uhodio orke u rudnicima.Možda bi on bio odmah napao Bilba da je imao prsten uza se kad su se sreli; ali nije ga imao, a hobit je držao u ruci vilenjački bodež koji mu je služio kao mač. Zato je Golum, da bi dobio na vremenu, ponudio Bilbu da se igraju zagonetki predloživši da će on njega, u slučaju da Bilbo ne zna odgonetku, ubiti i požderati, a ako Bilbo pobijedi u toj igri, onda će on učiniti što Bilbo želi: odvest će ga do izlaza iz podzemnih rovova.Kako je bio beznadno izgubljen u tami te nije mogao ni naprijed ni natrag, Bilbo je prihvatio izazov, pa su zadali mnogo zagonetaka jedan drugome.

Naposljetku je u toj igri pobijedio Bilbo, zahvaljujući više sreći (reklo bi se) nego pameti, jer na kraju se nije mogao sjetiti nijedne zagonetke, pa kad je u džepu napipao prsten koji je bio našao i onda zaboravio na njega, uzviknuo je: Što imam u džepu? Na ovo pitanje Golum nije znao odgovoriti, iako je pogađao tri puta. Stručnjaci se, istinabog, spore oko toga da li je ova posljednja pitalica bila obično "pitanje" ili "zagonetka" prema strogim pravilima te igre, ali se svi slažu u tome da je Golum, kad je već pristao i pokušao odgovoriti na to pitanje, bio dužan održati obećanje.Bilbo je zahtijevao od njega da održi riječ, jer se bojao da bi ga to sluzavo stvorenje moglo prevariti, premda se takva obećanja poštuju kao svetinja, svi su se odvajkada, osim najpodlijih stvorova, libili da ih prekrše. Ali, pošto je Golum toliko vremena proveo u tami, srce mu je bilo crno i ispunjeno podlošću. Iskrao se i vratio na svoj otočić, o kojem Bilbo nije imao pojma, a koji se nalazio u blizini, usred tamne vode. Mislio je da mu je ondje prsten. Već je bio gladan i srdit ali je držao da se neće bojati nikakva oružja kad bude imao svoje "zlato" uza se.Ali prstena nije bilo na otočiću; izgubio ga je, nestao je. Bilba su od Golumova vriska podišli žmarci, iako mu još nije bilo jasno što se dogodilo. Golum se napokon dosjetio odgonetke, ali prekasno. Šta ima u svojim džempovima? uzviknuo je. U očima mu je gorio sjaj poput zelena plamena dok je jurio natrag da ubije hobita i dočepa se svoga "zlata". Bilbo je u posljednji tren uvidio u kakvoj je opasnosti, pa je naslijepo pobjegao od vode uz hodnik, i još mu je jednom sreća spasila život. Jer u trku je turio ruku u džep i prsten mu je sam kliznuo na prst. Stoga ga je Golum prestigao a da ga nije primijetio, i otišao dalje da pazi na izlazu kako mu "lopov" ne bi umaknuo. Bilbo je oprezno pošao za njim. Golum je usput psovao i razgovarao sam sa sobom o svom "zlatu". Iz njegovih je riječi napokon i Bilbo pojmio istinu pa mu se u tami vratila nada: upravo je on jamačno našao taj čarobni prsten i tako mu se ukazala prilika da pobjegne od orka i Goluma.Najposlije su zastali pred nevidljivim otvorom koji je vodio do donjeg ulaza u rudnik, na istočnoj strani gorja. Tu se Golum skutrio u zasjedi njuškajući i osluškujući oko sebe, a Bilbo je došao u napast da ga ubije mačem, ali ga je u tome spriječila samilost. Premda je zadržao na prstu prsten koji mu je sad bio jedina nada, nije htio da s njegovom pomoću ubije toga gnusnog skota koji se našao u nepovoljnijem položaju od njega. Naposljetku je skupio svu svoju hrabrost, preskočio Goluma u tami i pobjegao hodnikom praćen kricima mržnje i očaja svoga neprijatelja: Lopov! Lopov! Baggins!Mrzimo ga do groba!

E, sad, zanimljiva je činjenica da Bilbo nije ovako ispričao priču svojim suputnicima. Njima je on kazao da je Golum obećao da će mu nešto pokloniti ako pobijedi u igri: ali kad je Golum otišao po poklon na svoj otočić, otkrio je da mu je nestalo blago – čarobni prsten koji je nekoć davno dobio na dar za rođendan. Bilbo je naslutio da je to onaj isti prsten koji je on našao, a kako je pobijedio u igri, prsten mu je po pravu pripao. Međutim, kako je bio u škripcu, ništa nije rekao o tome, nego je natjerao Goluma da mu pokaže put do izlaza, da to bude Bilbu nagrada umjesto poklona. Tako je taj događaj Bilbo opisao u svojim uspomenama i čini se da nikad nije promijenio svoj opis, čak ni nakon savjetovanja s Elrondom. Očito je tako bilo i u originalnoj Crvenoj knjizi, kao i u nekoliko kopija i izvadaka. Međutim, mnoge kopije sadrže istiniti prikaz(kao alternativu), koji zacijelo potječe iz bilježaka Frodovih ili Samwiseovih, jer su obojica znala istinu, iako se čini da nisu bili skloni izostaviti ništa od onoga što je napisao sam stari hobit.Gandalf je, međutim, posumnjao u Bilbovu prvu priču čim ju je čuo od njega, i neprestano ga je zanimao taj njegov prsten. Napokon je, nakon dugih ispitivanja, zbog kojih su njihovi odnosi bili neko vrijeme nategnuti, doznao od Bilba pravu istinu zato što je, po svemu sudeći, držao da je ta istina neobično važna. Premda to nije rekao Bilbu,smatrao je isto tako važnim i nezgodnim što dobri hobit nije otprve kazao istinu, sasvim suprotno svojim običajima. Pa ipak, zamisao o "poklonu" nije bila puka hobitska izmišljotina. Bilba su na tu zamisao navele, kako je i sam priznao, Golumove riječi koje je slučajno bio čuo; jer Golum je odista više puta nazvao taj prsten svojim "rođendanskim darom". To je također Gandalfu bilo čudno i sumnjivo, ali je istinu o toj pojedinosti saznao tek nakon mnogo godina, što će se vidjeti u ovoj knjizi.O Bilbovim kasnijim pustolovinama nema se ovdje bogzna što kazati. Uz pomoć prstena umaknuo je stražarima orcima na izlazu i ponovo se pridružio svojim suputnicima. Na putovanju se više puta poslužio prstenom, uglavnom da pomogne prijateljima, ali ga je držao u tajnosti pred njima dokle je god mogao. Nakon povratka kući nije više nikad nikom govorio o njemu, osim Gandalfu i Frodu; i nitko drugi u Shireu nije znao za prsten, ili je bar on tako vjerovao. Samo je Frodu pokazao izvještaj o svom putovanju koji je pisao.Svoj mač, Žalac, objesio je iznad ognjišta, a oklop od čudesne žičane mreže, koji su mu darovali patuljci kao dio zmajeva blaga, posudio je muzeju, zapravo drangulijarnici u Michel Delvingu. Ipak je zadržao u ladici svoje rupe u Vrećastom vijencu staru pelerinu s kukuljicom koju je nosio na svojim putovanjima, a prsten na tankom lančiću držao je u džepu.Vratio se kući u Vrećasti vijenac 22. lipnja (1342. godine po Shireu) u svojoj pedeset drugoj godini. Ništa se osobito nije dogodilo u Shireu sve dok gospodin Baggins nije počeo pripremati proslavu svoga sto jedanaestog rođendana (1401. godine po računu u Shireu). Na ovom mjestu počinje naša pripovijest.

 

[Златоуст]

NAPOMENA O KRONIKAMA SHIREA

Pri kraju Trećeg doba uloga koju su hobiti igrali u velikim zbivanjima što su dovela do pripajanja Shirea Ponovo Ujedinjenom Kraljevstvu, probudila je među njima šire zanimanje za njihovu povijest, pa su sakupljali i zapisivali mnoge njihove predaje koje su do tada bile još uglavnom usmene. I njihove velike porodice bavile su se događajima u Kraljevstvu općenito, a mnogi su njihovi članovi proučavali stare priče i legende. Potkraj prvog stoljeća Četvrtog doba bilo je u Shireu već nekoliko knjižnica u kojima su se mogle naći mnogobrojne povjesnice i kronike.Najveće su od tih zbirki zacijelo bile u Potkulama, u Velikim Smialima i u Brandy Haliu. Ovaj izvještaj o kraju Trećeg doba zasniva se pretežito na Crvenoj knjizi Zapadne pokrajine. Taj najvažniji izvor povijesti Rata za Prsten zove se tako zato što se dugo čuvao u Donjim Kulama, zavičaju porodice Fairbairns, guvernera Zapadne pokrajine. Zapravo je to bio Bilbov osobni dnevnik koji je on ponio sa sobom u Rivendell. Frodo ga je vratio u Shire, skupa s neuvezanim listovima bilježaka, i u godinama 1420. i 1421. gotovo da ga je ispunio svojim izvještajem o tom Ratu. Međutim, pridodani dnevniku i sačuvani s njim, vjerojatno u istoj crvenoj kutiji, bijahu tri pozamašna sveska, uvezana u crvenu kožu, koje mu je Bilbo poklonio na rastanku. Uz ova četiri sveska pridodan je u Zapadnoj pokrajini i peti svezak koji je sadržavao komentare, rodoslove i raznu drugu građu o hobitima, članovima družine.Originalna Crvena knjiga nije sačuvana, ali postoje mnogobrojne kopije, osobito prvoga sveska, kojima su se služili potomci djece majstora Samwisea. Međutim,najvažnija kopija ima nešto drukčiji historijat. Čuvala se u Velikim Smialima, ali je napisana u Gondoru, vjerojatno na zahtjev praunuka Peregrinova, i dovršena 1592. godine po Shireu (ili 172. godine Četvrtog doba). Njezin prepisivač s juga dodao je ovu napomenu: “Kraljev pisac Findegil dovršio je ovo djelo u IV 172. Ovo je vjerna kopija u svim pojedinostima Namjesnikove knjige u Minas Tirithu. Ta je pak knjiga bila kopija sačinjena na zahtjev kralja Elessara Crvene knjige Periannatha, koju mu je donio namjesnik Peregrin kad se povukao u Gondor u IV 64”.

Namjesnikova knjiga bila je dakle prva kopija Crvene knjige i sadržavala je mnogo toga što je poslije izostavljeno ili izgubljeno. U Minas Tirithu popraćena je mnogim bilješkama i mnogim ispravcima, napose ispravcima imena riječi i citata na vilenjačkim jezicima, a dodana joj je i skraćena verzija onih dijelova Priče o Aragornu i Arwen koji ne spadaju u izvještaj o Ratu. Cijelu je tu priču navodno napisao Barahir, unuk dvorskog peharnika Faramira, uskoro nakon smrti kraljeve. Ali najveća je vrijednost Findegilove kopije u tome što samo ona sadržava u cjelini Bilbove "Prijevode s vilenjačkih jezika". Ta tri sveska smatraju se djelom velike vještine i učenosti, u kojem se on, između 1403. i 1418. godine, poslužio svim izvorima koji su mu bili dostupni u Rivendellu, i usmenim i pisanim. Ali kako se Frodo nije mnogo koristio njima jer se gotovo u potpunosti bave starinom, o njima ovdje ništa više nije rečeno.Kako su Meriadoc i Peregrin postali glave svojih slavnih porodica, a istodobno su održavali veze s Rohanom i Gondorom, u knjižnicama u Buckleburyju i Tuckboroughu bilo je više toga što se nije pojavilo u Crvenoj knjizi. U Brandy Hallu bilo je mnogo djela o Eriadoru i povijesti Rohana. Neka je od njih sastavio ili započeo sam Meriadoc, iako su ga u Shireu najviše pamtili po njegovu Shireskom travarstvu i po Računanju godina, gdje raspravlja o odnosu kalendara u Shireu i Breeju prema kalendarima u Rivendellu,Gondoru i Rohanu. Napisao je i kraću studiju Stare riječi i imena u Shireu, u kojoj je pokazao posebno zanimanje za otkrivanje srodnosti između riječi iz Shirea, kao što su stari elementi u imenima mjesta, s jezikom Rohirrima.Knjige u Velikim Smialima nisu bile toliko zanimljive pučanstvu u Shireu, iako su bile važnije za širu povijest. Peregrin nije napisao ni jednu od njih, ali su on i njegovi baštinici sakupili mnogo rukopisa koje su napisali pisari u Gondoru, pretežito kopije i sažeci priča i legendi o Elendilu i njegovim nasljednicima. Samo se ovdje u Shireu mogla naći opsežna građa o historiji Númenora i uspona Saurona. Vjerojatno je u Velikim Smialima napisanaPriča o godinama, uz pomoć građe koju je sakupio Meriadoc. Premda se datumi često tek nagađaju, pogotovo kad je riječ o Drugom dobu, ipak zaslužuju pozornost. Vjerojatno je Meriadoc dobio potporu i podatke iz Rivendella, koji je višeput posjetio. Iako Elronda nije više bilo, njegovi su sinovi još dugo ondje ostali, s nekima od vilenjaka visokog roda. Kažu da se i Celeborn ondje nastanio nakon odlaska Galadrielina; no nigdje nema zapisa o danu kad je napokon i on potražio Sive luke, a s njim je nestalo i posljednje živo sjećanje na drevne dane u Međuzemlju.

 

[Simvor]

Tek kada se prepriča roman, vidi se kolika je to glupost i naduvana veličina. 99,999% nije čitalo niti će čitati roman, već samo gledaju film i na osnovu toga pričaju o romanu. Dakako, foliranje. Fakat je da se G.P. bazira na prstenima Nibelunga, jednom od klasičnih germanskih mitova koji su poslužili nacistima u ideji o supermaciji arijevaca. Roman, započet 1937 godine bio je u suštini aluzija na opasnosti Sovjeta, tj. komunista, da bi danas bio tumačen kao "antinacistički" ili roman koji ima u osnovi metaforu na I Svetski rat.
Svaka iole ozbiljnija analiza govori o pravim motivima engelskog džentlmena. I sam je započeo priču u jednom smeru kasnije okrenuo u drugom.
Zlatousti, svaka pohvala i čestitka na uloženom trudu.

 

[IgnjatijeZaporoški]

Ja nisam čitao knjigu ali sam gledao film i naišao sam na detalje koji su uzeti iz dalje istorije Engleske. 1066 godine Normani su izvršili invaziju na Veliku Britaniju i Sasi su Normane nazivali Ork. Takođe iste godine se desila bitka za Srednju Zemlju protiv Vikinga (middle earth) kod Standford Bridge-a, mislim da ima još ponešto...

 

[andrvor]

... pošto ne bih da trolujem, neću se obazirati na komentare koji su po meni ili neosnovani ili zasnovani na pukom nepoznavanju dela JRRT-a, uostalom svako ima pravo da piše - ovo je javni forum.
Ono što sam hteo je da ti poželim sreće, strpljenja i inspiracije da i ovo delo obradiš kao prethodna.
Bez zajebancije, @Zlatousti - sjajno ovo radiš i samo nastavi.
Tvoje teme su jedino što me navodi da posećujem odavno mrtav deo ovog raspalog foruma.

 

[Marquise de Sade]

... pošto ne bih da trolujem, neću se obazirati na komentare koji su po meni ili neosnovani ili zasnovani na pukom nepoznavanju dela JRRT-a, uostalom svako ima pravo da piše - ovo je javni forum.
Ono što sam hteo je da ti poželim sreće, strpljenja i inspiracije da i ovo delo obradiš kao prethodna.
Bez zajebancije, @Zlatousti - sjajno ovo radiš i samo nastavi.
Tvoje teme su jedino što me navodi da posećujem odavno mrtav deo ovog raspalog foruma.

Takodje.

 

[Златоуст]

KNJIGA PRVA

DUGO OČEKIVANA PROSLAVA

Sad je gospodin Bilbo Baggins iz Vrećastog vijenca najavio da će uskoro izvanredno svečano proslaviti svoj jedanaestoprvi rođendan, nije bilo kraja govorkanju i uzbuđenjima u Hobbitonu.Bilbo je bio vrlo bogat i vrlo neobičan hobit, pravo čudo u Shireu punih šezdeset godina, otkako je iznenada nestao i neočekivano se vratio. Bogatstvo što ga je bio donio sa sobom s putovanja postalo je lokalna legenda, a što god stariji svijet govorio,prevladavalo je uvjerenje da je Brijeg u Vrećastom vijencu pun podzemnih hodnika krcatih blagom. Ako nije već samo to dostajalo za slavu, nitko se nije mogao načuditi Bilbovoj dugovječnoj krepkosti. Iako je vrijeme prolazilo, reklo bi se da ne ostavlja mnogo traga na gospodinu Bagginsu. U devedesetoj godini bio je gotovo isti kao i u pedesetoj. Kad mu je bilo devedeset+ devet, počeli su o njemu govoriti da je dobro uščuvan, iako bi točnije bilo kazati nepromijenjen. Bilo ih je koji su vrtjeli glavom i držali da se i odviše dobro drži, činilo se da nije pošteno da itko ostane (naoko) vječito mlad i (navodno) neiscrpno bogat.
"To će on još platiti" govorili su. "Ipak to nije prirodno i na zlo će izaći!"Ali do tada nije bilo izašlo na zlo, a kako je gospodin Baggins bio široke ruke,većina mu je bila sklona oprostiti čudaštvo i bogatstvo. Izmjenjivao je posjete sa svojim rođacima (izuzev, naravno, sa Sackville-Bagginsovima), i mnogi su mu se hobiti iz siromašnih i neuglednih obitelji beskrajno divili. Ipak nije imao prisnih prijatelja dok mu nisu poodrasli neki mlađi rođaci.Najstariji od njih, i Bilbu najdraži, bijaše mladi Frodo Baggins. Kad je Bilbo navršio devedeset devetu, usvojio je Froda, proglasio ga za svoga nasljednika i pozvao da stanuje s njim u Vrećastom vijencu; tako su na kraju propale nade Sackville-Bagginsovih.Bilbo i Frodo imali su slučajno rođendan na isti dan, 22. rujna.
"Najbolje će biti, dragi moj Frodo, da se preseliš ovamo k meni" reče mu Bilbo jednog dana "pa da zajedno slavimo rođendane."U to je vrijeme Frodo još bio dvadić, kako hobiti nazivaju ono neodgovorno razdoblje dvadesetih godina između djetinjstva i trideset treće godine, kad postaju punoljetni.Prošlo je još dvanaest godina. Bagginsovi su svake godine zajedno priređivali vrlo vesele proslave rođendana u Vrećastom vijencu, ali se te jeseni navodno pripremalo nešto sasvim posebno. Bilbo će tada navršiti jedanaestoprvu godinu (111), što je prilično neobičan broj i poštovanja vrijedna dob za jednog hobita (čak je i Stari Took doživio svega 130 godina), a Frodo će napuniti trideset tri (33), važan broj jer će tada postati "punoljetan".U Hobbitonu i Uzvođu jezici su uvelike klepetali, a glas o skorašnjem događaju obišao je cijeli Shire. Život i karakter gospodina Bilba Bagginsa postali su još jedanput glavni predmet razgovora, a stariji je svijet iznenada otkrio da su njihova prisjećanja posvuda tražena i dobro došla.Nikoga nisu tako pozorno slušali kao starog Hama Gamgeeja poznatog pod nadimkom Čiča. On je zasjedao u Bršljanovu grmu, maloj krčmi na cesti što vodi u Uzvođe, a sve što je govorio imalo je stanovitu težinu jer se četrdeset godina brinuo o vrtu u Vrećastom vijencu, a prije toga je pomagao starom Holmanu na tom istom poslu.Otkako je i sam ostario i zglobovi mu se ukrutili, posao je uglavnom obavljao njegov najmlađi sin, Sam Gamgee. I otac i sin bili su u vrlo dobrim odnosima s Bilbom i Frodom.Stanovali su na samom Brijegu, u Vrećopucovoj broj 3, ispod samog Vrećastog vijenca.
"Taj vam je gospodin Bilbo, kao što sam uvijek govorio, vrlo drag i plemenit hobit koji se lijepo izražava" tvrdio je Čiča. I to je bila živa istina jer je Bilbo bio vrlo pristojan s njim, zvao ga je "majstore Hamfaste" i savjetovao se s njim oko uzgoja povrća. U uzgajanju "gomoljika", poglavito krumpira, Čiča je bio vrhovni autoritet koji su priznavali svi u okolici (pa i on sam).

"A što je s tim Frodom koji živi s njim?" priupitao ga je stari Noakes iz Uzvođa.
"Preziva se Baggins, ali kažu da je više nego upola Brandybuck. Nije mi jasno kako je jedan Baggins iz Hobbitona išo tražit ženu tamo u Bucklandu gdje je narod tako čudan."
"Nije ni čudo što je čudan" ubaci Tatica Dvostopac (Čičin prvi susjed) "kad žive na krivoj strani rijeke Brandywine, pa još uz samu Staru šumu. Ta je šuma zbilja gadno i mračno mjesto, ako je i upola od onoga što se priča istina."
"Imaš pravo, Tatice!" potvrdi Čiča."Nije baš da Brandybuckovi žive u samoj Staroj šumi, ali izgleda da jesu čudna sorta. Glupiraju se u čamcima na toj velikoj rijeci, a to zbilja nije normalno. Nije čudo što je i loše završilo. Ali, kako bilo da bilo, gospodin Frodo je simpatičan mladi hobit kakav se samo poželjet može. Vrlo je sličan gospodinuBilbu, i to ne samo po izgledu. Ćaća mu je ipak bio Baggins. Gospodin Drogo Baggins bio je pristojan i pošten hobit, nije mu se imalo šta prigovorit dok se nije utopio."
"Utopio?" priupita nekoliko glasova u isti mah. Dakako da su oni čuli takve i druge, pa i gore glasine, ali hobiti imaju strast da prate povijest pojedinih porodica te su jedva čekali da čuju sve iznova.
"E pa, tako bar kažu" nastavi Čiča. "Znate da je gospodin Drogo uzeo za ženu sirotu gospojicu Primulu Brandybuck. Ona vam je bila rođena sestrična gospodina Bilba po majci (a majka mu je bila najmlađa kći Starog Tooka), a gospodin Drogo mu je bio bratić u drugom koljenu. Zato mu je gospodin Frodo rođak i u prvom i u drugom koljenu,samo što nisu istog naraštaja, što bi se reklo, ako razumijete šta hoću reći. I tako je gospodin Drogo bio u Brandy Haliu u gostima, kod svoga staroga gospodina Gorbadoca,ko što je često bivo otkako se oženio (jer je bio slab na dobru papicu a kod starog Gorbadoca oduvijek se dobro jelo i pilo), pa je ošo da se provoza čamcem po rijeci Brandywine i tako su se on i njegova žena utopili. Siroti gospodin Frodo bio je tada još dijete, i eto tako."
"Ja sam čuo da su oni otišli na rijeku poslije večere, po mjesečini" reče stari Noakes "i da se čamac prevrnuo od njegove težine."
"A ja sam čuo da ga je ona gurnula u vodu pa da ju je on povukao za sobom" oglasi se Sandyman, vodeničar iz Hobbitona.
"Ne smiješ vjerovati baš svemu što čuješ, Sandymane" poklopi ga Čiča, koji nije baš volio vodeničara."Nema nikakvog razloga za priče da je neko nekoga gurnuo ili povuko. Čamcima je toliko teško upravljat čak i kad se mirno sjedi da ne treba dalje tražit uzroke nesreći. Bilo kako mu drago, tako je gospodin Frodo osto siroče i nasukan, što bi se reklo među onim čudnim Bucklanđanima, pa je i odrasto u Brandy Haliu. A ono vam je tamo, kažu, pravi pravcati kunićnjak. Kod starog gospodina Gorbadoca navodno nikad nije živilo manje od dvjesto rođaka. Gospodin Bilbo učinio je zaista dobro djelo kad je tog dečka doveo k sebi da živi među čestitim svijetom. Ali sve bih reko da je to bio gadan udarac za Sackville-Bagginsove. Oni su sve mislili kako će se dokopati Vrećastog vijenca, još onda kad je on ošo i kad su svi mislili da je neđe zaglavio. A onda se on odjednom vratio i istjero ih odande; odonda živi i živi a i da se ni najmanje ne mijenja,blagoslovljen bio! Pa sad najednom proglasio nasljednika i proveo sve lijepo po zakonu,tako da Sackville-Bagginsovi neće više nikad iznutra vidjet nastambu u Vrećastom vijencu, il se bar valja nadat da neće."

 

[Златоуст]

"Vele da je tamo gore sakrivena lijepa svotica para" reče neki neznanac, koji je poslom došao iz Michel Delvinga u Zapadnu četvrt. "Navodno je čitav vrh onog vašeg brijega pun podzemnih hodnika nabijenih škrinjama zlata i srebra, i dragog kamenja."
"Onda vi znate više nego što bi ja mogo reć" odvrati Čiča. "Ja ne znam ništa o dragom kamenju.Gospodin Bilbo ni najmanje ne škrtari, i izgleda da mu ne manjka para,al ja nemam pojma o nekom kopanju podzemnih hodnika. Vidio sam gospodina Bilba kad se vratio s putovanja, negdje prije šezdeset godina, dok sam još bio mladac. Tek sam bio posto šegrt kod starog Holmana (koji je bio bratić moga ćaće), a najviše me uzeo gore u Vrećasti vijenac zato da mu pomažem oko sprečavanja svijeta da gazi i uništava nasade u vrtu dok traje dražba. Usred te gužve pojavio se gospodin Bilbo na Brijegu s ponijem natovarenim velikim torbama i sa dvije škrinje. Vjerujem da su bile pune blaga što ga je skupio u stranim zemljama, u kojima vele da ima brda od zlata; ali nije opet bilo toliko da se napune podzemni hodnici. Ipak, više bi vam o tome mogo reć moj sinac Sam. On vam je u Vrećastom vijencu kuhan i pečen. Taj vam luduje za pričama o starim vremenima i pobožno sluša sve priče gospodina Bilba. Gospodin Bilbo ga je naučio čitat i pisat – nije mislio pritom ništa zlo, dabome, a valjda i neće od tog bit nikakva zla. Vilenjaci i zmajevi!velim ja njemu. Za mene i za tebe su kupus i krumpir. Nemoj se pačat u poslove svojih gazda, jer bi mogo upast u neprilike iz kojih se nećeš moć izvuć, velim ja njemu. A to bi isto mogo reći i drugima" nadoda i odmjeri pogledom neznanca i vodeničara.Ali Čiča nije uspio razuvjeriti slušaoce. Legenda o Bilbovu bogatstvu bila je već čvrsto usađena u glave mladih hobita.
"E, ali on je sigurno onome što je donio još svašta pridodo" usprotivi se vodeničar iskazujući opće mišljenje. "Često odlazi na put. A kakav ga samo čudnovat svijet posjećuje: noću mu dolaze patuljci, pa onda onaj stari lutajući opsjenar Gandalf, i drugi.Reci ti, Čiča, šta hoćeš, ali je Vrećasti vijenac čudno mjesto, a njegovi stanovnici još čudniji."
"A vi, gospodine Sandymane, možete pričat što vas volja o nečemu o čemu ne znate ništa više nego o čamcima" odbrusi mu Čiča osjećajući prema vodeničaru još veću nesklonost nego inače. "Ako je to nešto čudno, onda bi bilo dobro da imamo još malo više čudaštva u ovim krajevima. Ima ih nedaleko odavde koji ne bi ni vrčem piva ponudili prijatelja, pa makar živjeli u rupi sa zlatnim zidovima. A u Vrećastom vijencu sve se pošteno radi. Naš Sam veli da će svi odreda bit pozvani na proslavu, i da će bit darova za sve, pazite što vam kažem – i to još ovog mjeseca.
"Bio je dakle mjesec rujan, lijep kakav se samo poželjeti može. Nakon dva-tri dana pronio se glas (vjerojatno ga je pustio dobro upućeni Sam) da će biti i vatrometa – štoviše, vatrometa kakav nije viđen u Shireu u posljednjih sto godina, zapravo otkako je umro Stari Took.

Prolazili su dani i sve se više bližio taj veliki dan. Jedne su se večeri dokotrljala u Hobbiton čudnovata kola natovarena čudnovatim zavežljajima i krenula uz Brijeg do Vrećastog vijenca. Iznenađeni hobiti izvirivali su iza osvijetljenih vrata i buljili u kola.Vozila su ih čudnovata stvorenja koja su pjevala neobične pjesme: bradati patuljci s dugačkim kukuljicama. Nekolicina ih je ostala u Vrećastom vijencu. Potkraj drugog tjedna u mjesecu rujnu stigle su opet dvokolice upol bijela dana iz Uzvođa, od mosta na Brandywineu. Tjerao ih je neki starac. Nosio je visok, šiljast, plav šešir, dugačku sivu pelerinu i srebrnkast šal. Imao je dugu bijelu bradu i čupave obrve što su mu stršile ispod oboda klobuka. Kroz cijeli su Hobbiton i uzbrdo trčala mala hobitska djeca, koja su odmah pogodila da kola voze tovar namijenjen vatrometu. Starac je pred Bilbovim prednjim ulazom počeo iskrcavati teret: bijahu to veliki svežnjevi raketa svih vrsta i oblika, a svaki bijaše obilježen velikim crvenim slovom G, x, i vilenjačkom runom, r.To je, naravno, bio Gandalfov znak, a starac je bio čarobnjak Gandalf, čija je slava u Shireu uglavnom počivala na njegovim vještinama oko vatre, dima i svjetla. Pravi mu je posao bio kudikamo teži i opasniji ali svijet u Shireu nije o tome imao pojma. Za njih je on bio samo jedna od "atrakcija" na budućoj proslavi. Zbog toga su hobitska djeca i bila tako uzbuđena.
"Ono mu G znači Grandiozni!" vikali su, a starac se samo smješkao.Poznavali su ga iz viđenja, iako se rijetko pojavljivao u Hobbitonu i nikad se nije dugo zadržavao; ali ni oni ni bilo tko drugi osim njihovih najstarijih ukućana nisu nikad vidjeli ni jedan od njegovih vatrometa – ti su vatrometi već pripadali legendarnoj prošlosti.Kad je starac, uz pomoć Bilbovu i nekolicine patuljaka, istovario kola, Bilbo je podijelio djeci nekoliko novčića, ali nije ispaljena ni jedna jedina petarda ni praskalica, na veliku žalost promatrača.
"A sad bježite!" dobaci im Gandalf. "Bit će toga napretek kada dođe vrijeme." Zatim je otišao unutra s Bilbom i vrata su se za njima zatvorila. Mladi hobiti zurili su uzalud neko vrijeme u vrata, a onda su se razišli ne vjerujući da će dan proslave ikad svanuti.U Vrećastom vijencu, Bilbo i Gandalf sjedili su uz otvoren prozor u sobici što je gledala na vrt na zapadu. Kasno popodne bijaše vedro i mirno. Sjajilo se cvijeće,zijevalice i sunčanice, crvene i žute, a potočarke puzile po zidovima obloženim busenjem i zavirivale kroz okrugle prozorčiće.
"Kako ti je lijep vrt!" usklikne Gandalf."Da" potvrdi Bilbo."Uživam u njemu, pa i u cijelom ovom dragom starom Shireu, ali mislim da mi je potreban odmor."
"Znači da ćeš učiniti ono što si naumio?"
"Hoću. Odlučio sam tako još prije nekoliko mjeseci. I nisam se predomislio."
"U redu. Onda nema smisla više o tome govoriti. Drži se samo svoga plana – pazi,cijeloga plana – a ja se nadam da će sve dobro proći, i za tebe i za sve nas."
"I ja se nadam. Kako bilo da bilo, namjeravam se dobro zabaviti u četvrtak i izvesti jednu malu šalu."
"Ja se samo pitam tko će se zadnji smijati" reče Gandalf vrteći glavom.
"Vidjet ćemo" otpovrne Bilbo.

Sutradan su se uz Brijeg uspentrale još mnoge i mnoge dvokolice. Možda je bilo malo gunđanja na račun "kupovanja od svojih", ali tog istog tjedna počele su iz Vrećastog vijenca pljuštati narudžbe za sve vrste namirnica, potrepština i luksuznih artikala koji su se mogli dobaviti u Hobbitonu ili Uzvođu ili bilo gdje drugdje u okolici. Oduševljeni stanovnici počeli su odbrojavati dane na kalendaru, željno iščekujući poštara da im donese pozivnicu.Uskoro su zapljuštale i pozivnice, i pošta u Hobbitonu bijaše zagušena a pošta u Uzvođu zatrpana, pa su morali pozvati u pomoć dobrovoljne listonoše. Neprestano su se penjali uz Brijeg noseći na stotine uljudnih varijacija na temu Hvala Vam, svakako ću doći.Na ulazu nastambe u Vrećastom vijencu pojavio se natpis: ULAZ DOPUŠTEN SAMO POSLOM U VEZI S PROSLAVOM. Ali čak i one koji su dolazili poslom u vezi s proslavom, ili su bar tako tvrdili, nisu često puštali unutra. Bilbo je imao pune ruke posla: pisao je pozivnice, obilježavao imena onih koji su potvrdili dolazak, pakirao darove i vršio neke svoje osobne pripreme. Otkako je Gandalf stigao, nitko ga više nije vidio. Jednog jutra, kad su se hobiti probudili, zatekli su veliku poljanu južno od Bilbova prednjeg ulaza punu motki i konopaca za velike i male šatore. Poseban je ulaz usječen u nasip do ceste gdje su podignute široke stube i velike bijele vratnice. Za njih su se posebno zanimale tri hobitske obitelji iz susjedne Vrećopucove ulice, kojima su svi pomalo zavidjeli. Stari Čiča Gamgee nije se više ni pretvarao da radi u vrtu.Počeli su podizati šatore. Jedan je od njih bio neobično velik, toliko velik da je stablo koje je tu raslo ostalo u njemu, ponosno se dižući na jednom kraju, uz čelo glavnog stola. O granje su mu objesili lampione. Još je više obećavala (hobitskoj ćudi) golema kuhinja pod vedrim nebom, podignuta u sjevernom kutu poljane. Stigla je i četa kuhara iz svih krčmi i gostionica na milje unaokolo da pomažu patuljcima i drugim neobičnim bićima smještenim u Vrećastom vijencu. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu.Tad se nebo naoblači. Bijaše to u srijedu, večer prije proslave. Zavladala je silna tjeskoba. A onda je napokon svanuo četvrtak, 22. rujna. Izašlo je sunce, oblaci nestali, zastave se razvile i zabava je otpočela.Bilbo Baggins nazvao je to proslavom, iako je to zapravo bio niz raznovrsnih zabava pod jednom kapom. Praktički su bili pozvani svi koji su živjeli u okolici. Bilo ih je vrlo malo koji greškom nisu pozvani, ali kako su i oni došli, ispravljena je i ta greška.Pozvani su i mnogi drugi iz ostalih krajeva Shirea. Bilbo je osobno dočekivao goste(zvane i nezvane) pred novim bijelim vratnicama. Svima je redom dijelio darove – čak i onima koji su potom izašli na stražnji izlaz i došli opet na glavni ulaz. Hobiti na svoj rođendan dijele darove drugima. Obično to nisu skupocjeni darovi, i ne dijele ih baš šakom i kapom kao u ovoj prigodi. Ipak, to inače nije loš običaj.

 

[Златоуст]

Zapravo je u Hobbitonu i Uzvođu svakog dana u godini bio nekom rođendan, tako da je svaki hobit imao dobre izglede da dobije poklon bar jedanput tjedno. Ali njima nikad nije bilo dosta darova.U ovoj prigodi darovi su bili neobično lijepi. Hobitska su djeca bila toliko uzbuđena da su na neko vrijeme malne zaboravila na jelo. Bijaše tu igračaka kakvih nikad nisu vidjeli, sve su igračke bile prekrasne a neke očito i čarobne. Mnoge su od njih bile naručene još prije godinu dana i stigle su čak s Gore i iz Dôlja, bile su doista djelo ruku patuljaka.Pošto su svi gosti dočekani dobrodošlicom i napokon ušli na vratnice, zaredale su pjesme plesovi, glazba, igre i, naravno, jelo i pilo. Predviđena su tri službena obroka:ručak, užina i večera. Ali ručak i užina razlikovali su se od ostalog vremena samo po tome što su svi gosti tada sjedili i zajedno jeli. Inače je neprestano mnogo gostiju jelo i pilo –sve negdje od jedanaest do šest i pol, kad je počeo vatromet.Vatromet bijaše Gandalfova briga: ne samo što je dopremio rakete nego ih je i sam zamislio i izradio; a one najvažnije, specijalne efekte postizao je sam puštajući rojeve raketa. Ipak, dijelio je na sve strane petarde praskavice, prskalice, baklje, patuljačke svijeće, vilenjačke vodoskoke, goblinske lajavce i gromopuce. Sve je to bila prvorazredna roba. Gandalf je s godinama napredovao u svom umijeću.Bijaše tu raketa nalik na jato iskričavih ptica koje pjevaju umilnim glasovima.Bijaše tu i zelenog drveća s deblima od tamnog dima: lišće im je pupalo kao da se cijelo proljeće razlistava u jednom trenutku, a s njihova blistava granja padalo je jarko cvijeće na zapanjene hobite, gubeći se usred slatkog mirisa upravo prije nego što će im dotaknuti zavraćene glave. Bijaše tu i kaskada od leptirova što su se svjetlucajući spuštali na drveće; bijaše tu i stupova od šarene vatre koja se dizala i pretvarala u orlove ili u jedrenjake ili u falangu labudova u letu; bijaše tu i crvena oluja i pljusak žute kiše; bijaše tu i šuma od nsrebrnih kopalja koja su iznenada polijetala uvis s ratnim pokličima, pa onda opet padala u vodu šišteći i psičući poput stotinu vrelih zmija. I bijaše još jedno, posljednje iznenađenje u Bilbovu čast, koje je silno prestrašilo sve hobite, kao što je Gandalf i želio.Pogasila su se sva svjetla i podigao se velik dim, koji poprimi oblik planine viđene iz daljine, što se na vrhu žari rigajući zelene i skeletne plamenove. Odatle izleti crvenozlatni zmaj – doduše ne u prirodnoj veličini, ali strahovito uvjerljiv; iz ždrijela mu je sukljao oganj, sijevao je očima gledajući na zemlju; razlegne se urlik i zmaj preleti tri puta iznad glava uzvanika. Svi su prignuli glave, a mnogi su pali ničice. Zmaj je proletio iznad njih kao ekspresni vlak, premetnuo se u zraku i rasprsnuo iznad Uzvođa uz zaglušnu eksploziju."To je bio znak za večeru!" reče Bilbo. Učas je nestalo tjeskobe i straha, a polegli hobiti skoče na noge. Bijaše izvrsna večera za sve, to jest za sve osim za one koji su bili pozvani na posebnu porodičnu gozbu u onom velikom šatoru s drvetom. Broj je uzvanika bio ograničen na dvanaest tuceta (broj koji su hobiti zvali i jedan gros, iako se smatralo da nije pristojno rabiti tu riječ kad su u pitanju osobe), a gosti su probrani iz svih porodica s kojima su Bilbo i Frodo bili u rodu, i još je tome pridodano nekoliko prisnih prijatelja(kao recimo Gandalf). Bili su nazočni i mnogi mladi hobiti s roditeljskim blagoslovom, jer roditelji su velikodušno dopuštali djeci da dugo ostaju budni, pogotovo ako je bilo izgleda da će dobiti besplatan obrok. Othranjivanje mladih hobita iziskuje svu silu hrane.Bijaše tu mnogo Bagginsa i Boffina, pa i Tookova i Brandybuckovih, bijaše tu i raznih Grubbova (rođaka bake Bilba Bagginsa), pa raznih Chubbova (srodnika njegova djeda Tooka), i nekoliko biranih Burrowsa, Bolgera, Bracegirdlea, Brockhousea,Goodbodya, Hornblowera i Proudfoota. Neki su od njih bili tek daljnji Bilbovi rođaci, a neki gotovo da nikad prije nisu ni bili u Hobbitonu jer su živjeli u zabačenim zakucima Shirea. Ni Sackville-Bagginsovi nisu bili zaboravljeni. Bijaše tu Otho i njegova žena Lobelia. Oni nisu voljeli Bilba niti su trpjeli Froda, ali je pozivnica bila tako veličanstvena, ispisana zlatnom tintom, da su držali da ne mogu odbiti takav poziv. Osim toga, njihov rođak Bilbo bavio se godine i godine kulinarstvom pa je njegova kuhinja bila na dobru glasu.Svih sto četrdeset i četvero gostiju očekivali su lijepu gozbu iako su se pomalo pribojavali domaćinove govorancije poslije večere (neizbježne točke programa). On je naime bio sklon ubacivati u svoje govore ono što je nazivao poezijom, a pokatkad bi,pošto bi popio čašicu-dvije, razvezao o onim besmislenim pustolovinama sa svoga tajanstvenog putovanja. Gosti se doista nisu razočarali: bijaše to vrlo lijepa gozba, uistinu pravo uživanje: bogato, obilato, raznoliko i dugotrajno. Kupovina živeža spala je bila na cijelom tom području gotovo na nulu u idućih nekoliko tjedana, ali to nije mnogo smetalo jer je Bilbova opskrba bila počistila zalihe u većini trgovina, podruma i skladišta na milje unaokolo.Pošto je gozba (manje-više) završena, uslijedio je govor. Međutim, većina je uzvanika bila već snošljivo raspoložena, u onoj divnoj fazi koju su nazivali "popunjavanje zakutaka". Pijuckali su svoja omiljena pića i grickali svoje omiljene poslastice,zaboravivši na prethodne bojazni. Bili su spremni sve mirno slušati i odobravati svakoj izgovorenoj rečenici.

"Dragi moj narode..." poče Bilbo ustavši sa svog mjesta.
"Počujmo! Počujmo! Počujmo!" uskliknu gosti i nastave ponavljati taj usklik u zboru, kao da oklijevaju sami poslušati svoj savjet. Bilbo ode sa svog mjesta i popne se na stolicu ispod osvijetljenog drveta. Svjetlo lampiona padaše na njegovo ozareno lice;zlatna puceta sjala su mu na izvezenu svilenu pršnjaku. Svi su ga vidjeli kako stoji na stolcu, jedna mu ruka u zraku a druga u džepu na hlačama.
"Dragi moji Bagginsovi i Boffinovi" opet će on. "I dragi moji Tookovi i Brandybuckovi, i Grubbovi, i Chubbovi, i Burrowsovi, i Hornblowerovi, i Bolgerovi, Bracegirdleovi, Goodbodyjevi, Brockhouseovi i Proudfootovi!"
"Proudfeeti!" uzvikne postariji hobit iz dna šatora. Dakako da se on zvao Proudfoot(Gordo Stopalo) i da je zaslužio to prezime; stopala mu bijahu zaista velika, gusto obrasla dlakom, pa ih je držao na stolu.
"Proudfootovi" ponovi Bilbo. "Isto tako i dobri moji Sackville-Bagginsovi, kojima napokon ponovo želim dobrodošlicu u Vrećastom vijencu. Meni je danas sto jedanaesti rođendan: danas sam navršio sto jedanaestu!"
"Živio! Živio! Sretan ti rođendan!" poviču svi i uzmu lupati šakama po stolovima.Bilbo je bio na visini. Takve su govore voljeli: kratke i jasne.
"Nadam se da vam je svima lijepo kao i meni."Zaglušno klicanje. Uzvici Jest (i Nije). Zvuci truba i rogova, frula i flauta i drugih glazbala. Bijaše tu, kako rekosmo, mnogo mladih hobita. Oglasilo se stotinjak glazbenih praskalica. Na većini je njih pisalo DÔLJE, što većini hobita nije bogzna što značilo, ali su se svi slagali u mišljenju da su praskalice izvrsne. U njima su bili instrumenti, mali ali savršeno izrađeni i vrlo milozvučni. U kutu je jedan od mladih Tookova ili Brandybuckova, misleći da je ujo Bilbo završio govor (jer je očito rekao sve što je bilo potrebno), na brzinu sastavio orkestar i zasvirao veselu plesnu melodiju. Mladi gospodin Everard Took i gospođica Melilot Brandybuck popeli su se na stol i, s praporcima u rukama, zaplesali poskočnjak: zgodan ali prilično živahan ples.Ali Bilbo nije bio završio. Zgrabivši rog iz ruke jednog malca pored sebe, on tri puta glasno puhne u nj.
"Neću vas više dugo zadržavati" uzvikne. Opće klicanje. "Pozvao sam vas sve skupa iz jednog određenog razloga."Nešto u načinu na koji je to rekao izazvalo je stanovit dojam. Gotovo da je nastala tišina, a dvojica-trojica Tookova naćulili su uši."Zapravo, iz tri razloga! Ponajprije, da vam kažem da ste mi svi vi neobično dragi, i da je sto jedanaest godina prekratko vrijeme za život među tako vrlim i divnim hobitima."Silna provala odobravanja."Ni polovicu od vas ne poznajem onako dobro kako bih želio, a drugu polovicu od vas ne volim ni približno onoliko koliko zaslužuju."Ovo je bilo neočekivano i prilično nerazumljivo. Nekolicina je zapljeskala, ali se većina trudila dokučiti smisao tih riječi i izvesti na čistac treba li to shvatiti kao kompliment."Drugo, da proslavim svoj rođendan." Ponovno klicanje. "Bolje reći: naš rođendan.Jer danas je, naravno, i rođendan moga nasljednika i sinovca Froda. On danas postaje punoljetan i preuzima svoje nasljedstvo."Nekoliko starijih hobita zaplješće više reda radi, a mlađi poviču na sav glas:
"Frodo! Frodo! Dobri stari Frodo!" Sackville-Bagginsovi su se smrknuli pitajući se što li mu ono znači: "preuzima svoje nasljedstvo".
"Zajedno navršavamo sto četrdeset i četiri godine. Broj uzvanika određen je tako da odgovara tom značajnom zbroju: jednom grosu, ako se smijem poslužiti tim izrazom."Ni traga od klicanja. Ovo je doista bilo smiješno. Mnogi su se gosti, napose Sackville-Bagginsovi, uvrijedili smatrajući da su pozvani samo radi toga da se namiri taj potreban broj, tek toliko da se popuni paket.
"Jedan gros, krasno! Kakav prostački izraz!"
"Danas je isto tako, ako mi dopuštate da se osvrnem na davne događaje, obljetnica mog dolaska u bačvi u Esgaroth na Dugom jezeru, iako se tada nisam bio ni sjetio da mi je rođendan. Tada mi je bilo svega pedeset jedna godina, i rođendani mi se nisu činili toliko važni. Međutim, banket je doista bio sjajan, iako se sjećam da sam bio strašno prehlađen i da sam mogao samo reći:

 

[Златоуст]

“Hbala bam lijepa”. Sada mogu ispravno kazati:Hvala vam lijepa što ste došli na ovu moju malu proslavu."Tvrdokorna šutnja. Svi su se bojali da će sad nešto zapjevati ili izdeklamirati kakvu pjesmu. Zašto radije ne ušuti i ostavi ih da piju u njegovo zdravlje? Ali Bilbo nije zapjevao ni izdeklamirao pjesmu. Umuknuvši na trenutak, nastavi ovako:
"Treće, i zadnje, želim nešto objaviti." Ovu je posljednju riječ tako glasno i nenadano izgovorio da su ustali svi koji su još mogli ustati. "Žao mi je što moram objaviti da je ovo (iako je sto jedanaest godina, kako rekoh, prekratko vrijeme da se proživi među vama) da je ovo kraj. Ja odlazim. Krećem odmah. ZBOGOM!"
On siđe sa stolice i nestane. Iznenada je nešto sijevnulo i svi su gosti zažmirili. Kad su otvorili oči, Bilba više nije bilo. Stotinu četrdeset i četiri zaprepaštena hobita sjedili su bez riječi zavaljeni na stolice. Stari Odo Proudfoot skinuo je noge sa stola i zatoptao.Zatim je zavladao tajac sve dok odjednom, pošto su nekoliko puta duboko udahnuli zrak,ne progovore u isti mah svi Bagginsovi, Boffinovi,Tookovi, Brandybuckovi, Grubbovi,Chubbovi, Burrowsovi, Bolgerovi, Bracegirdleovi, Brockhouseovi, Goodbodyjevi,Hornblowerovi i Proudfootovi.Svi su se poslije slagali u mišljenju da je šala bila doista neslana, da je bilo potrebno još više ića i pića da se gosti oporave od zgranutosti i ozlojeđenosti. Vjerojatno je najčešći komentar bio:
“On je lud. Ja sam oduvijek tvrdio da je on lud.” Čak su i Tookovi (osim dvije-tri iznimke) držali da je Bilbov postupak nerazuman. Tog je časa većina njih smatrala da se samo po sebi razumije da njegov nestanak nije ništa drugo do smiješna huncutarija.Ali stari Rory Brandybuck nije baš bio uvjeren da je tako. Pamet mu nije bila pomućena ni starošću ni obilatom večerom, pa je rekao svojoj snahi Esmeraldi:
"Meni je tu nešto sumnjivo, draga moja! Sve bih rekao da je taj ludi Baggins opet odmaglio. Sirota stara budala! Ali zašto da razbijamo sebi glavu? Glavno da nije odnio demižone." I dovikne Frodu neka donesu još vina.Frodo jedini nije ni riječi rekao. Neko je vrijeme sjedio nijem uz Bilbovu praznu stolicu, ne obazirući se ni na čije primjedbe ni pitanja. Dakako da je uživao u Bilbovoj šali iako je znao što će se dogoditi. Jedva se svladavao da ne prasne u smijeh gledajući ogorčene i iznenađene goste oko sebe. Ali je istodobno bio i ozbiljno uznemiren odjednom je pojmio da silno voli tog starog hobita. Većina je gostiju nastavila jesti i piti i raspravljati o mušicama Bilba Bagginsa, starim i novim, ali su Sackville-Bagginsovi već otišli, razjareni. Frodu nije više bilo do zabave. Naložio je da se gostima donese još vina,a onda je ustao, bez riječi ispio čašu u Bilbovo zdravlje i izgubio se iz velikog šatora.A Bilbo Baggins, još dok je držao govor, opipavao je zlatni prsten u svom džepu:čarobni prsten koji je tolike godine potajno čuvao. Kad je sišao sa stolice, nataknuo ga je na prst i nikad ga više nijedan hobit u Hobbitonu nije vidio.Brže je otišao do svoje rupe i zastao načas smješkajući se i osluškujući galamu iz velikog šatora i vesele glasove drugih strana. Zatim je ušao unutra. Svukao je svečano odijelo, složio izvezeni svileni pršnjak, umotao ga u svileni papir i spremio. Onda je na brzinu odjenuo neko staro zgužvano odijelo i opasao se iznošenim kožnim remenom.Objesio je o njega kratak mač u izlizanom toku od crne kože. Iz zaključane ladice što je zaudarala po kuglicama protiv moljaca izvadio je staru pelerinu s kukuljicom. Držao je bio to pod ključem kao ne znam kakvu dragocjenost, iako je bilo toliko pokrpano i izblijedjelo da se jedva mogla razabrati prvobitna boja: zacijelo je ipak bila tamnozelena.Pelerina mu je bila i malo prevelika. Zatim je otišao u svoj kabinet i iz velike blagajne izvadio zavežljaj umotan u staru tkaninu i rukopis uvezan u kožu, pa i poveliku debelu omotnicu. Rukopis i zavežljaj strpao je odozgo u tešku torbu što je ondje stajala, već gotovo puna. U omotnicu je stavio svoj zlatni prsten na finom lančiću pa ju je zapečatio i adresirao na Froda. Najprije ju je stavio na okvir kamina, ali ju je iznenada opet uzeo i strpao u džep. Uto se vrata otvore i u sobu hitro uđe Gandalf.
"Zdravo!" pozdravi ga Bilbo.
"Već sam se pitao hoćeš li doći.""Drago mi je što si opet vidljiv" odvrati čarobnjak sjedajući na stolicu. "Htio sam te još svakako vidjeti i malo popričati s tobom. Vjerojatno misliš da je sve prošlo sjajno i prema tvom planu?"
"Da, mislim" odgovori Bilbo. "Iako je onaj blijesak na kraju bio pravo iznenađenje:iznenadio je i mene, a kako ne bi druge! To je valjda bio tvoj mali prilog?"
"Jest. Ti si mudro čuvao taj prsten u tajnosti sve ove puste godine, pa sam pomislio da treba tvojim gostima pružiti još nešto što će im tobože objasniti tvoj iznenadni nestanak."

"I pokvariti moju šalu? Ti si oduvijek zabadao nos u tuđe poslove" nasmije se Bilbo "ali valjda znaš što radiš, kao i uvijek."
"Znam... ako išta znam. Ali nekako nisam načisto u ovoj prigodi. Sad si dotjerao cara do duvara. Izveo si svoju malu šalu, uznemirio ili uvrijedio većinu svojih rođaka i dao cijelom Shireu nešto o čemu će moći pričati devet dana, ili još vjerojatnije devedeset devet dana. Imaš li još kakve namjere?"
"Da, imam. Osjećam da mi je potreban odmor, kao što sam ti već rekao. Vjerojatno doživotni odmor: ne vjerujem da ću se vratiti. Zapravo se ne kanim vraćati, štoviše, već sam poduzeo sve što je potrebno. Ostario sam, Gandalfe. Ne izgledam još star, ali osjećam starost u dubini srca. Zbilja sam dobro uščuvan!" puhne na nos "Ama, osjećam se nekako tanak, nekako razmazan, ako razumiješ što hoću da kažem: kao maslac namazan na previše kruha. To ne može biti dobro. Potrebna mi je promjena, ili tako nešto."Gandalf ga promotri znatiželjno i pozorno."Da, mislim da to stvarno nije dobro" reče zamišljeno. "I sve bih rekao da ti je plan najbolji što može biti."
"E pa, bilo kako mu drago, ja sam se odlučio. Poželio sam ponovo vidjeti planine, Gandalfe; planine, pa onda naći neko mjesto gdje ću se moći odmarati. U miru i tišini,bez mnogobrojnih rođaka koji sve nešto njuškaju oko mene, bez cijelog onog niza prokletih posjetilaca koji mi vise na zvoncu. Možda ću naći neko mjesto gdje ću moći završiti svoju knjigu. Smislio sam već lijepu završnu rečenicu: I živio je sretno i zadovoljno sve do kraja svojih dana."
Gandalf se nasmije."Nadam se da će tako i biti. Ali nitko ti neće čitati knjigu, ma kakav joj bio kraj."
"Ah, možda će je i čitati, u budućim godinama. Frodo je već nešto od toga pročitao, od onoga što sam dosad napisao. Ti ćeš inače držati Froda na oku, je li?"
"Hoću, hoću... čak i na oba oka, koliko god budem mogao od poslova.""Dakako da bi on pošao sa mnom kad bih ga pozvao. Zapravo mi se čak i sam ponudio, baš uoči ove proslave. Ali njemu još stvarno nije do toga. Ja želim vidjeti onu divljinu još prije nego što umrem, i gorje; a on je još zaljubljen u Shire, u šume, polja i rječice. Njemu ovdje ne bi smjelo ništa nedostajati. Ja mu, naravno, sve ostavljam, osim dvije-tri sitnice. Nadam se da će biti zadovoljan kad se navikne živjeti za svoj račun. Već je i vrijeme da bude sam sebi gospodar."
"Sve mu ostavljaš?" priupita ga Gandalf. "I prsten? Sjećaš se da si pristao na to?"
"Pa, da, mislim da se sjećam" propenta Bilbo."A gdje ti je?"
"U omotnici, ako baš moraš znati" nestrpljivo će Bilbo."Tamo, na okviru kamina.Ma nije! Ovdje mi je u džepu!" Kolebao se. "Zar nije to čudno?" tiho reče sam sebi. "A zašto i ne, na kraju krajeva? Zašto da mi ne ostane u džepu?"Gandalf se opet strogo zagleda u Bilba, a oči mu se zakrijese."Ja bih ga, Bilbo" tiho prozbori "radije ostavio ovdje, da sam na tvom mjestu.
Zar ga ne želiš i ti ostaviti?"
"Ma želim... i ne želim. Sad kad je već dovde došlo, mogu ti reći da mi se ne rastaje s njim. Zapravo mi i nije jasno zašto bih se morao rastajati s njim? Zašto ti želiš da tako učinim?" zapita čudnovato izmijenjenim glasom, oštrim od nepovjerenja i ozlovoljenosti. "Vječito me gnjaviš, zbog tog prstena, iako mi nikad nisi dodijavao zbog drugih stvari koje sam donio s putovanja."
"Ama, morao sam te gnjaviti" reče Gandalf. "Htio sam doprijeti do istine. To mi je bilo važno. Čarobni su prstenovi... pa, ovaj, čarobni, rijetki su i neobični. Moglo bi se reći da sam bio profesionalno zainteresiran za tvoj prsten; pa i sad sam. Htio bih znati gdje će se nalaziti ako opet nekamo otputuješ. Osim toga, mislim da je bio dosta dugo kod tebe.Neće ti više trebati, Bilbo, osim ako nisam u velikoj zabludi."Bilbo se sav zajapuri i ljutito sijevne očima. Dobroćudno mu se lice smrkne.
"Zašto ne?" uzvikne. "Uostalom, što je tebe briga što ja radim sa svojim stvarima?Prsten je moj. Ja sam ga našao. Meni pripada."
"Dobro, dobro" reče Gandalf. "Ne moraš se zbog toga ljutiti."
"Ti si kriv što se ljutim" odbrusi mu Bilbo. "Kažem ti da je Prsten moj. Samo moj.Moje zlato. Da, moje zlato."
Čarobnjaku je lice ostalo ozbiljno i pozorno, samo ga je blijesak u duboko usađenim očima odao da je iznenađen i ozbiljno uznemiren."Netko ga je već prije tebe tako zvao" reče "ali ne i ti."
"A ja ga sad tako zovem. I zašto ne bih? Što onda ako ga je Golum nekad tako zvao? Sad više nije njegov nego moj. I kažem ti da ću ga zadržati."
Gandalf ustane i strogo progovori:"Lud si ako ga zadržiš, Bilbo. Sa svakom tvojom riječju to mi biva sve jasnije.Prsten ima preveliku vlast nad tobom. Ostavi ga! A onda možeš otići i biti slobodan."
"Ja ću sam odlučiti što ću učiniti, i otići ću kad je mene volja" tvrdoglavo će Bilbo.
"No, no, dragi moj hobite!" reče Gandalf. "Za cijelog tvog dugog života bili smo prijatelji, i ti mi ipak nešto duguješ. Hajde, učini ono što si obećao, ostavi ga!"

 

[Сребрена]

Златоусти, свака част на "презентацији"

Ја сам од оних што је више пута прочитала књигу пре него се појавио филм, па ми је филм био различит од доживљеног у читању, посебно сцене са Дрвећем које говори, које на екрану нису биле ни промил доживљаја из књиге.
Али скоро сам, обрнуто, гледала "Хобита" а нисам претходно читала књигу и допао ми се.
Штета што нису хронолошким редом снимали, прво Хобита, па Господара

Ово су снимци "како је Хобит сниман"

 

[My evil twin]

Svaka čast autoru na uloženom trudu.

 

[Златоуст]

"E pa, otvoreno reci da želiš moj prsten!" uzvikne Bilbo. "Ali nećeš ga dobiti.Kažem ti da se neću odreći svoga zlata."Ruka mu odluta do drška kratkog mača. Gandalf sijevne očima i reče:
"E, sad je na meni red da se ja naljutim. I stvarno ću se naljutiti ako to još ponoviš.Onda ćeš vidjeti pravog Gandalfa Sivog, bez maske."I on zakorakne prema hobitu i odjednom dođe nekako visok i opasan; sjena mu ispuni svu sobicu. Bilbo ustukne do zida predišući i stišćući šakom džep. Tako su stajali neko vrijeme licem u lice, a zrak je u sobi titrao. Gandalfove su oči ostale prikovane uz hobita. Bilbo polako opusti ruke i uzdrhti.
"Ne znam što te je spopalo, Gandalfe" napokon će Bilbo. "Nikad te nisam još ovakvog vidio. U čemu je uopće problem? Zar nije prsten moj? Ja sam ga našao, i Golum bi me bio ubio da ga nisam zadržao. Što god on govorio, ja nisam lopov."
"Ja nisam ni rekao da si lopov" odgovori mu Gandalf. "Nisam ni ja. Ja te ne bih htio opljačkati, nego ti pomoći. Volio bih da mi vjeruješ kao što si mi nekad vjerovao."On se okrene od Bilba i sjene nestane. Reklo bi se da se opet sveo na sijedog starca, pogrbljenog i zabrinutog. Bilbo prijeđe rukom preko očiju.
"Oprosti" reče mu. "Ali tako sam se nekako čudno osjećao. Ipak bi mi bilo nekakvo olakšanje kad više ne bih imao brige s njim. U zadnje mi vrijeme nije davao mira. Ponekad sam imao osjećaj da je kao oko koje me gleda. A da znaš da ga neprestano želim nataknuti na prst i nestati, ili se pitam da li je na sigurnom mjestu pa ga vadim da se uvjerim da je na sigurnome. Pokušavao sam ga držati pod ključem, ali sam uvidio da nemam mira ako mi nije u džepu, ne znam zašto. I čini mi se da se nikako ne mogu odlučiti."
"Onda se pouzdaj u mene" reče mu Gandalf. "Ja se nimalo ne kolebam. Otiđi i ostavi ga ovdje. Odrekni ga se! Daj ga Frodu, a ja ću paziti na Froda."Bilbo je još časak stajao, napet i neodlučan. Zatim uzdahne."Dobro" jedva protisne. "Ostavit ću ga." Potom slegne ramenima i osmjehne se pomalo skrušeno. "Uostalom, to je i bio pravi smisao priređivanja ove proslave: da podijelim što više darova, pa da mi bude lakše da istodobno i njega dam. Na kraju mi nije bilo ništa lakše, ali bi bilo šteta da propadnu sve te moje pripreme. Potpuno bi mi pokvarilo šalu."
"Zaista bi se na taj način izgubio jedini smisao koji sam vidio u cijeloj toj stvari"reče Gandalf.
"Dobro, onda" reče Bilbo. "Prsten će pripasti Frodu, kao i sve ostalo." Duboko uzdahne.
"A sad zbilja moram krenuti jer će me inače još netko ovdje uloviti. Već sam se oprostio i ne bih mogao podnijeti da se moram još jedanput sa svima opraštati."Dohvati svoju torbu i pođe prema vratima.
"Prsten ti je još u džepu" upozori ga čarobnjak.
"Pa i jest!" uzvikne Bilbo. "I moje oporuke i svi ostali dokumenti. Najbolje će biti da ti sve to uzmeš i predaš Frodu umjesto mene. Tako će biti najsigurnije."
"Ne, nemoj meni davati prsten" reče Gandalf. "Radije ga ostavi na okviru kamina.Tamo će biti na sigurnome dok ne dođe Frodo. Ja ću ga ovdje pričekati."
Bilbo izvadi iz džepa omotnicu, ali baš kad ju je htio odložiti do sata, ruka mu zadršće i kuverta padne na pod. Prije nego što ju je stigao podići, čarobnjak se sagne,dohvati je i stavi na mjesto. Hobitu se lice ponovo načas zgrči od gnjeva, ali se u hipu na njemu pojavi izraz olakšanja i on se nasmije.
"E pa, što je, tu je" reče. "A sad odoh!"Izašli su zajedno u predvorje. Bilbo odabere svoj najdraži štap sa stalka, a onda fućne. Začas se pojave tri patuljka iz raznih soba u kojima su radili."Je li sve spremno?" upita ih Bilbo. "Je li sve spakirano i označeno?"
"Jest" odgovore mu oni.
"E pa, onda da krenemo!"On izađe na prednja vrata.Bila je lijepa noć a crno nebo bijaše osuto zvijezdama. Bilbo pogleda uvis i pomiriše zrak."Kakav užitak! Kakav je užitak ponovo krenuti na put, krenuti na put s patuljcima!Za ovim sam zapravo čeznuo godinama! Zbogom!" nadoda gledajući svoj stari dom i klanjajući se vratima. "Zbogom, Gandalfe!"
"Zbogom, zasad, Bilbo! Čuvaj se! Dovoljno si star, a valjda si već i dovoljno mudar!"
"Da se čuvam! Baš me briga. Ne brini ti za mene! Nikad nisam bio sretniji, a to mnogo znači. Ali kucnuo je čas. Konačno sam digao sidro" nadoda, a onda polako i tiho zapjeva u mraku:
Putovi navijek idu još dalje
Niz vrtna vrata s noge na nogu,
Pa u daljine kud cesta ih šalje,
A ja ću ih slijedit sve dokle mogu,
Korakom lakim od dola do brijega,
Dok me još veći put ne spriječi
Na raskrižju staza i časnih stega.
A kamo onda? To ne mogu reći.

Umukne na trenutak. Zatim se bez riječi okrene od svjetala i glasova s poljane i iz šatora i, praćen trojicom svojih suputnika, ode naokolo u svoj vrt i zaputi se niz dugu strmu stazu. Na jednom niskom mjestu pri dnu preskoči preko živice i pođe u livade nestajući u noći kao šum vjetra u travi.Gandalf je još dugo stajao zagledan za njim u tamu.
"Zbogom, dragi moj Bilbo... do ponovnog viđenja!" tiho reče i vrati se unutra.Uskoro je za njim došao i Frodo i zatekao ga kako sjedi u mraku, ogrezao u misli.
"Je li otišao?" upita ga.
"Jest" odgovori Gandalf "napokon je otišao."
"Da bar... hoću reći da sam se sve do večeras nadao da se samo šali" reče Frodo."Ali sam u dubini srca znao da zaista kani otići. Oduvijek se rado šalio na račun ozbiljnih stvari. Da sam bar došao malo ranije samo da ga ispratim!"
"Mislim da se na kraju ipak radije tiho iskrao" reče Gandalf. "Nemoj previše brinuti za njega. Neće se njemu ništa dogoditi, za sada. Ostavio je nešto za tebe. Eno ondje!"Frodo uzme omotnicu s okvira kamina i zirne na nju, ali je ne otvori.
"Mislim da je tu njegova oporuka i svi ostali dokumenti" reče čarobnjak. "Sad si ti vlasnik Vrećastog vijenca. Mislim da ćeš u omotnici naći i jedan zlatni prsten."
"Prsten!" usklikne Frodo. "Zar mi je i njega ostavio? Pitam se zašto. Ipak, možda će mi dobro doći?"
"Možda hoće, a možda i neće" reče Gandalf. "Da sam na tvom mjestu, radije ga ne bih nosio. Ali drži ga u tajnosti i čuvaj ga! A ja sad odoh na počinak."Kao novi vlasnik Vrećastog vijenca, Frodo je držao da ga je zapala neugodna dužnost da se oprosti s gostima. Glasovi o čudnom događaju bili su se već pronijeli po svoj poljani, ali Frodo je svima samo govorio kako nema sumnje da će se ujutro sve razjasniti. Oko ponoći stigle su kočije po ugledne uzvanike. Zatim su odlazile jedna po jedna, pune sitih ali vrlo nezadovoljnih hobita. Zatim su, prema dogovoru, stigli vrtlari i počeli odvoziti u tačkama goste koji su i nehotice zaostali.Noć je prošla polako. Sunce se diglo. Hobiti su se digli mnogo kasnije. Sunce je odskočilo. Došlo je nekoliko hobita koji su počeli (po nalogu) uklanjati šatore, stolove i
stolice, žlice, noževe, boce i tanjure, i lampione, i rascvjetane borove u loncima, i mrvice i papir od praskavica, zaboravljene torbice i rukavice i rupčiće, i nepojedenu hranu (vrlomala stavka). A onda je došlo mnogo drugog svijeta (bez dogovora): Bagginsovi, i Boffinovi, i Bolgerovi, i Tookovi, i drugi gosti koji su stanovali ili odsjeli negdje u blizini. Oko podne, kad su čak i oni koji su najviše pojeli bili opet na nogama, okupila se silna svjetina iznova u Vrećastom vijencu, nezvana ali ne i neočekivana.Frodo ih je sve dočekivao na vratima nasmiješen ali prilično umoran i zabrinut.Iako je dočekivao sve posjetioce dobrodošlicom, nije im mogao kazati mnogo više nego prije. Odgovor mu je na sva pitanja glasio: “Gospodin je Bilbo Baggins otputovao; koliko ja znam, zauvijek.” Neke je od posjetilaca pozvao unutra jer je Bilbo ostavio “poruke” za njih.Unutri, u predsoblju, bijaše nagomilana velika zbirka paketa i zavežljaja i manjih komada pokućstva. Na svaki bijaše privezana ceduljica. Evo što je, primjerice, na njima pisalo:Za ADELARDA TOOKA, da bude SAMO NJEGOV – pisalo je na jednom kišobranu. Adelard je naime bio odnio mnogo neoznačenih kišobrana bez ceduljica.Za DORU BAGGINS, u spomen na DUGO dopisivanje, s ljubavlju, Bilbo – pisalo je na velikom košu za otpatke. Dora je bila Drogova sestra i najstarija Bilbova i Frodova rođakinja; bilo joj je devedeset devet godina i u posljednjih pola stoljeća napisala je svežnjeve dobrih savjeta.Za MILA BURROWSA, u nadi da će mu biti od koristi, od B. B. – na zlatnom peru i tintarnici. Milo nije nikad odgovarao na pisma.Za ANGELIKU, za svakodnevnu uporabu, od strica Bilba – okruglo konveksno zrcalo. Angelica je bila mlada Bagginsovka, a bilo je bjelodano jasno da svoje lice smatra lijepim.Za zbirku HUGA BRACEGIRDLEA, od jednog donatora – ormar za knjige(prazan). Hugo je uvelike posuđivao knjige, ali ih je rijetko vraćao.LOBELIJI SACKVILLE-BAGGINS, na DAR – pisalo je na kutiji srebrnih žlica.Bilbo je vjerovao da se ona domogla podosta njegovih žlica dok je on bio na putu.Lobelia je to dobro znala. Kad je stigla, primila je odmah poruku na znanje, ali je primila i žlice.

 

[Златоуст]

Ovo je tek nekoliko primjera pripremljenih darova. Bilbov dom bijaše pretrpan raznim stvarima što ih je skupio za svoga dugog života, a za to je najviše bio kriv običaj da svaki hobit dijeli mnogobrojne darove na svoj rođendan. Dakako da ti darovi nisu uvijek bili novi; bilo je dvije-tri drangulije za koje se više nije znalo čemu služe i koje su kolale u cijelom kraju, ali je Bilbo obično dijelio nove darove i zadržavao one što ih je dobio. Njegova je stara rupa bila sad malo raskrčena.Na svakom je od tih oproštajnih darova bila poruka koju je napisao sam Bilbo, a nekoliko je njih sadržavalo određenu aluziju ili kakvu šalu. Ali dakako da je većina stvari bila upućena tamo gdje je bila potrebna i gdje je dobro došla. Osobito su dobro prošli siromašniji hobiti, pogotovo oni iz Vrećopucove ulice. Stari Čiča Gamgee dobio je dvije vreće krumpira, novu lopatu, vuneni prsluk i bočicu masti za škripave zglobove. Stari Rory Brandybuck dobio je, zbog svoje poznate gostoljubivosti, tucet boca “Starih vinograda” – jakog crnog vina iz Južne četvrti, koje je bilo sasvim zrelo jer je dugo odležalo još u podrumu Bilbova oca. Čim je popio prvu bocu, Rory je oprostio Bilbu i proglasio ga momkom i pol.Frodu je ostalo obilje svega i svačega. I ostalo mu je, naravno, glavno blago, pa knjige, slike i više nego dovoljno pokućstva. Ali nije bilo ni traga od novca i nakita:nijednog novčića ni staklene perle.Frodu nije bilo lako tog popodneva. Lažna glasina da se cijelo kućanstvo besplatno dijeli pronijela se po okolici kao munja, pa je uskoro sve vrvjelo od svijeta koji nije tu imao što tražiti, ali se nije dao ni izbaciti. Kidale su se i miješale ceduljice, izbijale svađe.Jedni su pokušavali trampiti predmete i pogađati se u predsoblju, a drugi su htjeli šmugnuti s manjim stvarima koje nisu bile namijenjene njima, ili s bilo čim što se činilo da nitko ne želi ili ne čuva. Put do vratnica bijaše zakrčen tačkama i kolicima.Usred te gužve stigli su Sackville-Bagginsovi. Frodo se bio povukao na neko vrijeme i ostavio svoga prijatelja Merryja Brandybucka da pazi na stvari. Kad je Otho glasno zatražio da vidi Froda, Merry mu se uljudno naklonio i rekao:
"Ne osjeća se dobro. Odmara se."
"Hoćeš reći da se sakriva?" odsiječe Lobelia. "Kako bilo da bilo, mi ga želimo vidjeti, i namjeravamo ga vidjeti. Samo mu tako recite!"
Merry ih je zadugo ostavio u predsoblju pa su imali vremena otkriti dar koji im je Bilbo ostavio na rastanku – srebrne žlice. To im nije popravilo raspoloženje. Napokon ih Merry uvede u kabinet. Frodo je sjedio za stolom na kojem je ležala sva sila papira.Doista se činilo da se ne osjeća dobro – u najmanju ruku zato što vidi Sackville-Bagginsove. Ustao je čeprkajući nešto po džepu, ali je prozborio sasvim pristojno.Sackville-Bagginsovi bili su prilično nasrtljivi. Najprije su mu ponudili niske cijene (kao među prijateljima) za razne vrijedne i neoznačene predmete. Kad im je Frodo odgovorio da može dati samo one stvari što ih je Bilbo izričito označio, rekli su mu da je njima to sve skupa vrlo sumnjivo.
"Meni je samo jedno jasno" reče Otho "a to je da si ti u svemu tomu najbolje nprošao. Ja zahtijevam da vidim oporuku."Da nije Bilbo posvojio Froda, Otho bi bio njegov zakoniti nasljednik. Pomno je pročitao oporuku i frknuo. Oporuka je, na žalost, bila sasvim jasna i ispravno sastavljena(prema hobitskim pravnim običajima, koji zahtijevaju, između ostalog, i da se sedam svjedoka potpišu crvenom tintom).
"Opet smo nasamareni!" dobacio je ženi. "I to pošto smo čekali šezdeset godina.Žlice? Trice i kučine!"Pa pucne prstima pod nosom Frodu i dostojanstveno izađe iz sobe. Ali Lobelia se nije dala samo tako otpraviti. Kad je Frodo malo zatim izašao iz kabineta da vidi što se zbiva, zatekao ju je kako još pretražuje kutove i zakutke i lupka po podu. Pošto ju je oslobodio nekoliko manjih (ali prilično vrijednih) predmeta koji su joj, tko zna kako,upali u kišobran, odlučno ju je ispratio van. Po licu bi joj se reklo da grčevito smišlja nekakvu uistinu ubitačnu primjedbu za sam kraj, ali je sve što se dosjetila kazati na koncu, osvrnuvši se na pragu, bilo:
"Požalit ćeš još zbog ovoga, momče! Zašto nisi i ti otišao? Tebi ovdje nije mjesto,ti nisi Baggins... ti si... ti si Brandybuck!"
"Jesi li čuo, Merry? Ovo je bila uvreda, ako baš hoćeš" reče Frodo zatvarajući za njom vrata.
"To ti je zapravo bio kompliment" reče Merry Brandybuck "i upravo zato nije istina."
Zatim su pošli u obilazak nastambe i izbacili tri mlada hobita (dvojicu Boffina i jednog Bolgera) koji su bušili rupe u podrumskim zidovima. Frodo se pograbio i s mladim Sanchom Proudfootom (unukom starog Oda Proudfoota), koji je počeo kopati jamu u velikoj smočnici gdje mu se činilo da čuje neku jeku. Legenda o Bilbovu zlatu pobudila je radoznalost i nadu, jer legendarno zlato (stečeno na tajanstven, ako ne i posve nepošten način) pripada, kao što je poznato, onome tko ga nađe – osim ako ga ne ometu u traganju.Pošto je svladao Sancha i izgurao ga van, Frodo se svalio na stolicu u predsoblju.
"Vrijeme je, Merry, da zatvorimo dućan" reče. "Zaključaj vrata i nemoj ih više nikom otvarati, čak ni ako dođu s ovnom za probijanje vrata."Zatim ode da se okrijepi zakašnjelom šalicom čaja. Tek što je sjeo, netko opet tiho pokuca. “Bit će da je opet Lobelia”, pomisli. “Valjda je smislila nešto zbilja gnusno pa se vratila da mi to kaže. Neka samo čeka!”
Nastavio je srkati čaj. Kucanje se ponovilo, mnogo bučnije, ali se on nije na nj obazirao. Najednom se na prozoru ukaže čarobnjakova glava.

"Ako me ne pustiš unutra, Frodo, satjerat ću ti vrata u rupu tako da će izaći na drugu stranu Brijega" dobaci mu.
"Dragi moj Gandalfe! Samo časak!" uzvikne Frodo i otrči do ulaznih vrata.
"Izvolite! Uđite! Ja sam mislio da je to Lobelia."
"Onda ti opraštam. Vidio sam je maloprije kako odlazi u dvokolicama s ponijem u Uzvođe, lice joj je bilo takvo da bi se od njega i mlijeko skiselilo."
"Pa i ja samo što se nisam skiselio. Vjerujte mi, već sam bio u napasti da nataknem Bilbov prsten na prst samo da nestanem."
"Nemoj to raditi!" reče Gandalf sjedajući. "Pazi dobro, Frodo, na taj prsten!Zapravo sam dijelom i radi njega došao da ti kažem koju riječ na kraju."
"Pa dobro, što je?"
"A što ti uopće znaš?"
"Samo ono što mi je Bilbo rekao. Čuo sam njegovu priču: kako ga je našao, i kako se poslužio njime: na onom svom putovanju, mislim."
"Pitam se samo koju priču?" opet će Gandalf.
"Ma ne ono što je ispričao patuljcima i unio u knjigu" odgovori Frodo. "Uskoro pošto sam se preselio ovamo, ispričao mi je pravu priču. Rekao mi je da ste mu vi dodijavali sve dok vam nije kazao svu istinu, pa da će biti bolje da i ja znam. “Među nama, Frodo, ne smije biti nikakvih tajni”, rekao mi je. “Ali tajne moraju ostati među nama. Kako bilo da bilo, prsten pripada meni.”
"Zanimljivo" reče Gandalf. "E pa, što ti misliš o svemu tomu?"
"Ako mislite na to kako je izmislio sve ono o tobožnjem daru, e pa, mislim da je prava priča mnogo vjerodostojnija, i nije mi jasno zašto ju je uopće mijenjao. Bilo kako mu drago, takvo što nije bilo nimalo slično Bilbu, pa sam zaključio da je to bilo prilično čudnovato od njega."
"I ja tako mislim. Ali ljudima koji se domognu takvog blaga svašta se može
dogoditi... ako se posluže njime. Neka ti to bude opomena da postupaš s njim vrlo oprezno. On može posjedovati i druge moći, a ne samo da te učini nevidljivim kad
poželiš."
"Ne razumijem" reče Frodo.
"Ne razumijem ni ja" otpovrne čarobnjak. "Samo sam se počeo nešto dvoumiti oko
tog prstena, pogotovo od sinoć. Nema razloga za zabrinutost. Ali ako želiš poslušati moj
savjet, nemoj se često služiti njime, ili još bolje nikada. U najmanju ruku, molim te da se
ne služiš njime na način koji bi mogao izazvati govorkanja ili pobuditi sumnju. Ponovo ti
kažem: dobro ga čuvaj, i drži ga u tajnosti!"
"Strašno ste tajanstveni! Čega se uopće bojite?"
"Nisam još načisto, pa radije neću ništa govoriti. Možda ću ti moći kazati nešto više kad se vratim. Sad odmah krećem, pa ćemo se oprostiti."On ustane.
"Odmah?" uzvikne Frodo. "Pa, ja sam mislio da ćete ostati najmanje još tjedan dana. Nadao sam se da ćete mi pomoći."
"Mislio sam i ja tako... ali sam morao promijeniti plan. Možda me neće biti dulje vrijeme, ali ću se vratiti čim uzmognem. Kad me vidiš, onda mi se nadaj! Jednog ću dana samo banuti. Neću više često dolaziti otvoreno u Shire. Mislim da sam ovdje postao prilično omražen. Kažu da sam prava napast i da kršim javni red. Neki me ovdje čak i optužuju da sam ja odmamio Bilba, ili još nešto gore od toga. Ako te baš zanima, neke osobe tvrde da smo se nas dvojica urotili da se dočepamo njegova bogatstva."
"Neke osobe!" uzvikne Frodo. "Mislite Otho i Lobelia. Kako je to gnusno! Ja bih im dao Vrećasti vijenac i sve ostalo, samo kad bi se Bilbo vratio i kad bih se mogao otisnuti s njim u landranje. Ja obožavam Shire. Nekako mi je sve žalije što nisam i ja otišao s njim. Pitam se hoću li ga ikad više vidjeti."
"I ja se to pitam" reče Gandalf. "I pitam se štošta drugo. A sad zbogom! Čuvaj se!Gledaj samo kad ću doći, osobito kad me ne očekuješ! Zbogom!"Frodo ga isprati do vrata. Čarobnjak mu mahne rukom po posljednji put, a onda se udalji začudno hitrim koracima; ali Frodo pomisli kako je starac neuobičajeno poguren,gotovo bi se reklo da nosi nekakav velik teret. Večer je padala i čarobnjakova prilika u pelerini brzo je iščeznula u sumraku. Frodo ga dugo nakon toga nije vidio.

 

[Златоуст]

SJENKA PROŠLOSTI

Govorkanja nisu prestala za devet, pa ni za devedeset devet dana. O drugom nestanku gospodina Bilba Bagginsa raspredalo se u Hobbitonu, pa i po svom Shireu, zapravo godinu i jedan dan, a pamtio se taj nestanak još i mnogo dulje. To je postala priča koja se pričala mladim hobitima uz ognjište, pa je na kraju Ludi Baggins,koji iščezava uz tresak i blijesak a vraća se s torbama punim dragulja i zlata, postao omiljeni junak legendi i živio još dugo pošto su svi istiniti događaji bili pali u zaborav.Ali dotle je u okolici prevladavalo mišljenje da je Bilbo, koji je oduvijek bio pomalo ćaknut, naposljetku dokraja poludio i netragom nestao. Zacijelo je negdje daleko pao u neki ribnjak ili rijeku i završio tragično, iako ne i prerano. Obično su krivnju za to svaljivali na Gandalfa.
"Samo kad bi taj prokleti čarobnjak ostavio mladog Froda na miru, možda bi se taj mladac još sredio i došao k malo hobitske pameti" govorili su. Po svemu sudeći,čarobnjak je doista ostavio Froda na miru, i on se doista sredio, samo što se ne bi reklo da je došao k hobitskoj pameti. Dapače, moglo bi se reći da je naslijedio i Bilbovu reputaciju čudaka. Odbio je nositi crninu za njim, a slijedeće je godine priredio proslavu Bilbova sto dvanaestog rođendana, koji je prozvao centnim jubilejom. Ali to nije bilo sasvim točno jer je pozvano svega dvadesetero gostiju, i bilo svega nekoliko obroka na kojima je sniježilo jelo i kišilo piće, kako se hobiti izražavaju. Iako su neke osobe bile prilično ogorčene,Frodo je priređivao proslave Bilbova rođendana iz godine u godinu sve dok se nisu svi na to navikli. Tvrdio je da on ne vjeruje da je Bilbo mrtav. A kad bi ga pitali:
“Pa gdje je onda?” slijegao bi ramenima. Živio je sam, kao i Bilbo; ali imao je podosta prijatelja,pogotovo među mlađim hobitima (mahom potomcima Staroga Tooka), koji su u djetinjstvu voljeli Bilba i često svraćali u Vrećasti vijenac. Takvi su bili, recimo, Folco Boffin i Fredegar Bolger, ali su mu najbolji prijatelji bili Peregrin Took (poznat pod nadimkom Pippin) i Merry Brandybuck (pravo mu je ime bilo Meriadoc, ali je to ime malo tko pamtio). Frodo je landrao s njima po Shireu, ali je češće švrljao sam i, na veliko čudo razborita svijeta, ponekad su ga viđali daleko od kuće kako se šeta po brdima i
šumama na mjesečini. Merry i Pippin predmnijevali su da pokatkad obilazi vilenjake, kao što ih je i Bilbo nekad obilazio.Kako je vrijeme prolazilo svijet je malo-pomalo zapažao da se i Frodo neobično dobro “drži” – sačuvao je izgled snažnog i djelatnog hobita koji je tek prevalio tridesetu.“Nekima zbilja ništa ne fali”, govorili su, ali tek kad se približio zrelijoj dobi od pedeset godina, činilo im se da je to ipak malo čudno.Nakon prvotne zgranutosti, sam je Frodo otkrio da je prilično ugodno biti sam svoj gospodar i gospodin Baggins iz Vrećastog vijenca. Nekoliko je godina bio potpuno zadovoljan i nije se mnogo brinuo za budućnost. Ali, napola nesvjesno, žaljenje što nije otišao s Bilbom neprestano je raslo. Ponekad je, navlastito s jeseni, hvatao sam sebe kako razmišlja o divljim krajevima, a na san su mu dolazila čudna priviđenja gorja koja nikad nije vidio. Počeo je govoriti sam sebi: “Možda ću i ja jednog dana prijeći preko rijeke.”Na što bi mu druga polovica svijesti svagda odvraćala: “Još ne!”
I tako je to išlo sve dok nije dogurao do kraja četrdesetih godina, dok mu se nije približio pedeseti rođendan: pedeset je bio broj za koji je slutio da je nekako znakovit (ili zlokoban): bilo kako mu drago, upravo se u toj dobi i Bilbo bio iznenada upustio u pustolovinu. Froda je obuzeo nekakav nemir, a stare staze učinile su mu se odviše dobro utabane. Gledao je u zemljovide i pitao se što li leži izvan njihovih rubova: na zemljovidima izrađenim u Shireu bijelio se izvan granica prazan prostor. Odlazio je Frodo sve dalje u svojim lutanjima, i to sve češće sam; Merry i ostali prijatelji tjeskobno su ga
motrili. Često su ga viđali kako hoda i razgovara sa stranim putnicima koji su se u to vrijeme počeli pojavljivati u Shireu.Kružile su glasine o čudnim zbivanjima u vanjskom svijetu, a kako od Gandalfa nije bilo ni traga ni glasa već nekoliko godina, Frodo je prikupljao sve novosti do kojih je mogao doći. Vilenjaci, koji su malokad prolazili kroz Shire, viđali su se sad kako uvečer prolaze kroz šume i odlaze na zapad, odlaze i ne vraćaju se: napuštali su Međuzemlje i nisu više marili za njegove nevolje. Međutim, bilo je i neuobičajeno mnogo patuljaka na cestama. Prastara Cesta istok-zapad prolazila je kroz Shire sve do svoga kraja u Sivim lukama, a patuljci su oduvijek putovali njome do svojih rudnika u Modrom gorju. Patuljci su bili glavni hobitski izvori novosti iz dalekih krajeva – ako je hobitima uopće bilo do novosti: obično su patuljci malo govorili, a hobiti ih još manje pitali. Ali sad je Frodo često susretao nepoznate patuljke iz dalekih zemalja koji traže utočište na zapadu. Bili su zabrinuti, a neki su od njih šaptom govorili o neprijatelju i o zemlji Mordor.To su ime hobiti poznavali samo iz legendi o mračnoj prošlosti, kao sjenku u dnu svojih sjećanja, ali im je to ime ostalo zloslutno i zlokobno. Činilo se da je Bijelo vijeće protjeralo zlu silu iz Mrkodola, ali da se ona ponovo pojavila još snažnija, u starim utvrdama Mordora. Pričalo se da je ponovo izgrađena Crna kula. Odatle se zla sila širila nadaleko i naširoko, pa su se daleko na istoku i jugu vodili ratovi i rastao strah. U gorju su se opet razmnožavali ****. Pojavili su se i trolovi, ali ne više priglupi nego lukavi i naoružani jezovitim oružjem. A šaputalo se krišom i o nekim još groznijim stvorenjima, ali bez imena.

Dakako da je malo što od svega ovoga dopiralo do ušiju običnih hobita. Ali čak su i oni najtvrđi na ušima i oni koji su najviše sjedili u zapećku malo-pomalo čuli te čudnovate priče, a oni koje je posao vodio do granica, bili su svjedoci čudnih zbivanja.Razgovor što se jedne večeri vodio u Zelenom zmaju u Uzvođu, u proljeće o Frodovoj pedesetoj godini, pokazao je da su glasine doprle i do udobnog središta Shirea, iako im se većina hobita još podsmjehivala.Sam Gamgee sjedio je u kutu blizu vatre, sučelice njemu sjedio je vodeničarov sin Ted Sandyman, a kojekakvi drugi hobiti sa sela slušali su njihov razgovor.
"E, bogme, svašta se priča ovih dana" reče Sam.
"Pa možeš svašta čut ako slušaš" odvrati Ted. "Ali ja bapske i dječje priče mogu
čut i kod kuće, ako baš hoću."
"Dabome da možeš" odbrusi mu Sam "a sve bi reko da u nekima od njih ima više istine nego što ti misliš. Ko je uopće izmislio te priče? Uzmimo samo priče o zmajevima."
"Neka, fala ti" otpovrne Ted. "Ne bi rađe. Ja sam slušo o njima dok sam bio klinjo,al nema razloga da sad u njih vjerujem. U Uzvođu ima samo jedan zmaj, a taj je zelen" reče, na što se svi ostali nasmiju.
"Pa dobro" reče Sam smijući se s ostalima. "Al što veliš na one ljude-stabla, na one orijaše da ih tako nazovem? Kažu da su nedavno vidjeli jednoga od njih tamo neđe iza Sjevernih vriština."
"Ko ga je to vidio?"
"Pa eto, recimo moj bratić Hal. On radi kod gospodina Boffina u Prekobrđu i odlazi u Sjevernu četvrt u lov. On je vidio jednog od njih."
"Ne kažem, možda on i tvrdi da ga je vidio. Taj tvoj Hal uvijek priča da je nešto vidio, al možda on vidi i ono čega nema."
"Al ovaj je bio velik ko brijest, i hodo je... ako mu korak nije bio od tri hvata, nije bio ni od palca."
"Onda bi se kladio da nije bio ni od palca. Jednostavno je vidio brijest i ništa više."
"Samo što je taj brijest hodo, velim ti; osim toga, u Sjevernim vrištinama i nema brijestova."
"Onda Hal nije ni mogo vidjet brijest" odvrati Ted. Nekolicina se nasmijala i zapljeskala: činilo se da su slušaoci procijenili da je Ted osvojio bod.
"Pa ipak" nastavi Sam "ne možeš zanijekat da su i drugi, a ne samo naš Halfast,vidjeli čudnu čeljad kako prolaze kroz Shire – pazi šta ti velim, prolaze, jer ih još više ima koje ne puštaju preko granice. Graničari nisu nikad imali toliko posla. Čuo sam da vilenjaci odlaze na zapad. Kažu da odlaze do luka, tamo daleko iza Bijelih kula." Sam je mahnuo rukom u neodređenom smjeru: ni on ni itko od njih nije točno znao koliko je daleko do mora, iza starih kula na zapadnim granicama Shirea. Ali, prema staroj predaji, tamo negdje daleko bile su Sive luke iz kojih su vilenjaci isplovljavali gdjekad svojim jedrenjacima a da se nikad više nisu vraćali. "Oni jedre, jedre, jedre preko mora, odlaze na zapad i napuštaju nas" reče Sam upola skandirajući riječi i vrteći glavom tužno i svečano. Ali Ted se samo nasmije."Pa sad, to nije ništa novo ako vjeruješ starim pričama. Al ja ne vidim kakve to veze ima sa mnom il s tobom. Neka samo jedre! Siguran sam da ih ti nisi vidio kako jedre, niti da ih je vidio itko drugi u Shireu."