бесмислено је да један лик из ултимативне фантазије настојиш да оживиш и учиниш стварним, сликајући причу бојама документарног (да не кажем социјалног) реализма. ту онда нешто неће бити уверљиво- или тај лик, или његова филмска реалност. тако је Џокер као архетипски антихерој жртвован зарад редитељевог настојања да сними један друштевно ангажован филм по укусу савременог левичарског Холивуда. зато и кажем да
Артур није Џокер, Артур је лик који је утриповао да је Џокер. можда кад се ствари поставе на такав начин, схвати се сва трагика поремећености главног јунака, где он губи не само разум и достојанство, него и властити идентитет. негација личности у њему је потпуна.
да, то си лепо описао. и ја сам то тако доживео

с тим што патуљак није само мали човек, жив створ. он је човек са великим Ч. он је порука да људско биће може бити жртва, а не претворити се у Артура. тај пољубац ''ђавола'', колико је признање његовој честитости, истовремено је и израз наклоности (али и физичке и сваке друге надмоћи) према једном инфантилном створењу. а инфантилна створења нико не узима за озбиљно. као ни вредности у које они верују. ни филмски јунаци, ни редитељ. ни публика.
Vidis,to je kvaka 22. Brkanje stripovske i vanstripovske, filmske i vanfilmske realnosti ! Da bi neko utripovao da je nesto, to nesto vec bi moralo da postoji - kao uzor, patern ili roll-model.

Ali za ovaj film ne moze se reci da, recimo, na kiosku stoji strip o Betmenu i Dzokeru, te da Artur slucajno nabasa jednog dana, baci oko-"gle,gle",..

kupi strip, krene da ga cita i polako pocne da tripuje da mu u "stvarnosti" pristaje uloga Dzokera, `kome vise nego njemu`,itd.....To znaci da je u ovom filmu uloga Dzokera samonikla, odn. da je u njemu ona - autenticni amblem. Mozemo eventualno samo reci da je reziser, odn. Tvorac Vizije taj koji tripuje da je Artur Flek onaj Dzoker koji ce postati Betmenov arhi-neprijatelj i antiteza, i sineasta zaista i polazi od takve pretpostavke, no TU se cini da nije uspeo da pruzi krajnji dokaz na polju filma da je tako nesto moguce, vesto zrtvujuci pione kralju i kraljici svoga saha...A gledaj ko su pioni: sve sami infantilni karakteri, kako ih pominjes, neki od njih i doslovno, a fenomenalno krucijalni od njih je - pa, buduci Betmen.

U ovom filmu on je bukvalno jos dete u procesu odrastanja, i to kroz realnu traumu gubitka roditeljskog svetonazora. Mada, taj gubitak nosi dalju stripovsku simboliku..

hm, barem bi trebalo..

Svi drugi karakteri takodje su pijunske zrtve, bili oni ljudi ili neljudi, dobri ili losi...oni su zrtve angazmana ovog i ovakvog Dzokera u filmu. Patuljak - siroti svedok zlocina, grmaljasti kolega s posla - nesvesni i polu-savesni zombi sistema, De Niro - komicar kao performer zlih niti sistema, pa i rulja koja sve to gleda i prezivljava/dozivljava kao moderno roblje, sluge sistema....Svi su tu zrtve.

Ali zrtve savremene masmedijske infantilnosti iz koje se pomalja i radja figura Dzokera kao ultimativni ulcer. Jedan od takvih u reali postaju nalik Brejviku, ili onom Australijancu sto je upao u dzamiju i pobio ljude. To su stvarni jadnici.

Sve to, medjutim, strogo u filmu, upucuje na ideju da je omotac, ambalaza "zrtve" ta koja je progutala svaku mogucnost da se `zrtvovani` karakteri razviju kroz afirmaciju, stvarno aktivnirani, Veliki ljudi, kako kazes, umesto sto se prikazuju kao onemoguceni, zaustavljeni, u spinu haoticne negacije svoje licnosti...Ali, izgleda da je to rediteljev nameran izbor.

Znaci, sirom je otvorio, a pri kraju zatvorio vrata svoga sveta (Dakle, cekam taj nastavak, tog odraslog Betmena protiv matorog Dzokera,ali malo morgen,po svoj prilici!

) ili ih je samo pritvorio, da se - kao pojedinci - uzduz njih provucemo iz sale u spoljasnji svet, sa razmisljanjem da li su sve te zrtve zaista potrebne. Da li to da trazimo od ljudi i od nas u svetu oko nas? Da li je uloga zrtve u ovom filmu jednaka infantilnosti? ili se radi o nekom istinskom stanju u kojem je moguce bivstvovati danas, izbeci zrtvu i nezrelost kao pogresne reci koje ovo stanje opisuju? Sta su reci uopste..?
O tom stanju sam dao naznake u osvrtu na jedan drugi film iz iste godine kad i Joker, u kome takodje ordinira zlokobno shvatanje amblema Klovna i Maske, kao antipod/perverzija/parodija pravom zivotu, autenticnom ljudskom stanju, zrelosti, tacnije, sazrevanju, veselosti i interkonekrivnosti. A rec je naravno o IT Stivena Kinga... Tu karakteri, deca u pocetku, potom i nedovrseni odrasli ljudi u kostacu sa zivotom, za razliku od Jokera, dobijaju sansu da - afirmisu svoju licnost kroz obracun sa negativnim entitetom koji sublimise svu sumu ljudskih strahova, njemu tudjih, ali pogodnih za njegovu igru i manipulaciju, cime se krila cinjenica da je TO samo najveci strah po sebi, onaj najbedniji, egzistencionalni u pojedincu, a tim i najizazovniji za savladjivanje...Stvor koji toliko igra na kartu zrtve i zrtvovanja ultimativno postaje najslabija i najbednija karika te igre

- u svetlu ovog puta afirmacije karaktera,pokazane kao zivotno nebitna, maltene tuzno-zalosno-komicno smesna koliko ume biti malodusna i prezrena kao takva, ali i shvatljiva, jer zivot, afirmacija, nudi lek cak i za to. Tj."TO".

U Dzokeru imamo iluzorno nistavilo Sarenila svih (namazanih) boja danasnjeg sveta, kao materijal izgradnje za ljude opasnog klovna, u narastajucoj pregnantnoj noci koja se muci, a u kojoj je Betmen jos tragicno odvojen od svoje vizije, zasticen okriljem lazi svog bogatsva, savrseno ciste duse koja jos nema moc i snagu da se obznani i dodje do izrazaja.... U IT 1&2, imamo cuveni pank-rege-ska "Crno beli svet".

Imamo svetlo ljudske cvrstine, emocije, dostojanstva i izvorne snage i svu Tamu Senke Zivota pod cijim okriljem se sve cini moguce, ali koja guta zivot nas, "mladih pionira".

Na nama stoji kako cemo odigrati, i ovime otkrivam svu simboliku Ska muzickog pravca, cuvene sahovske, crno-bele odece, belih kosulja, crnih sesira, crnih sakoa, kockastih pantalona i radnickih martinki.

Ijao, kol`ki text....

