Cinema, mon amour (2015)
http://www.imdb.com/title/tt5130530/
Ovaj brkica sa slike zove se Viktor Puriče i on je upravnik jednog od poslednjih bioskopa u Rumuniji, koji se zove „Dača panoramik“ i nalazi se u Pjatra Njamcu (baš kao i kod nas, i u Rumuniji je većina bioskopa "privatizovana"). Zajedno sa svoje dve radnice, Kornelijom i Lorenom, on se bori da sačuva i ako je moguće modernizuje ovaj bioskop, što je prilično teško jer ne nailazi na podršku lokalne samouprave i države, pa je prinuđen da se sam snalazi u teškim uslovima. Dovoljno je reći da zbog problema sa grejanjem sale, Kornelija i Lorena publici na ulazu dele ćebad i vruć čaj kako bi se ljudi makar malo zagrejali dok gledaju film.
Pored toga što je upravnik, Viktor je i kinooperater, zidar, moler i električar po potrebi, animator i šta sve još ne. Njegov život, to je ovaj bioskop i on sanja da ponovo bude pun. Jednog dana dobije poziv od upravnika jednog bioskopa u Nemačkoj da dođe u posetu. Viktor ubrzo shvata da su nemački bioskopi svetlosnim miljama udaljeni od onih u Rumuniji i dolazi u iskušenje da digne ruke od svog bioskopa...
Ovaj film jeste priča jednom čoveku i njegovoj ljubavi prema filmu, ali u suštini radi se o jednom kafkijanskom liku izgubljenom u surovom kovitlacu tranzicije. Ima jedna scena u kojoj razgovara sa ženom preko Skajpa i kaže joj da će uskoro početi da pušta 3D filmove, a ona mu prebaci da prvo sredi fasadu, grejanje itd. To možda i najbolje opisuje ovaj proces tranzicije u zemljama jugoistočne Evrope.
I pored svih tih problema sa kojima se suočava, i pored toga što mu često dolazi da zaplače od muke, Viktora ne napušta duh. Zaista, ne možete a da se na saživite sa ovim čovekom i da mu se ne divite na donkihotovskoj borbi za spas bioskopa, zajedno sa svoje dve radnice.
Velika preporuka sa moje strane, svakako...