Umberto D (1952)
Film Vitora de Sika. Prica prati zivot starca - poznatog pod imenom Umberto D i njegovog omalenog, ali vernog psa. Obojica pokusaju da prezive u kapitalistickom drustvu, gde niko ne zeli da vidi samocu, nemastinu, a kamoli da pomogne. Dva usamljena i napustena stvora pokusavaju da ohrabre jedno drugo, shvatajuci da ih je ostatak sveta zaboravio i odbacio. Ili ih mozda nikada nije ni prihvatio.
9/10
Viskningar och rop (1972)
Jedan od najboljih filmova koje sam u zivotu pogledao. Size price je jako jednostavan, ali ono sto mene fascinira je unutrasnja dimanika Bergmanovih likova i neizvesnost i teskoba koju vesto, kao svaki pravi majstor, kreira. Citajuci neke analize - procitao sam da je Bergman krenuo od jedne jednostavne slike, koja mu je dosla kao inspiracija. Pre nego je nastao scenarijo - postojala je sasvim siromasna zabeleska.
Cetiri zene u belom, od kojih jedna umire. Druge dve su sestre umiruce zene, a preostala - sluzavka. Sve oko njih je crveno. Cehov i "Tri sestre". Ibzen i "Lutkina kuca."
I zaista dosta se vide uticaji ova dva velikana na Bergmana i pricu, koju je opet upakovao u dobro prepoznatljiv stil - stvarajuci psiholosku barijeru izmedju ljudi koji bi trebalo jedni drugima da budu najblizi. Svakog od likova more razliciti strahovi, zelje, pa i ravnodusnostI. Karin (Ingrid Thulin) je frigidna zena ispunjena gnevom, koja ne dozvoljava drugima da je dodirnu (kako realno tako i kroz metaforu), dok je Maria (Liv Ullmann) naizgled njena susta suprotnost - zena koja svakog moze da "dodirne", ali ciji dodir ne znaci nista, jer je povrsan i prazan.
Krici i saputanja je prica o unutrasnjim sukobima, slabostima i nemoci ljudi da se nose sa onim sto im je nepoznato i strano. Posto ispune svoju duznost i umire savest prividnom odgovornoscu - vracaju se u takodje prividne zivote i nastavljaju da zive male, obojene i pre svega lazne zelje za koje misle da odumiru i izgaraju, dok su iznutra suplji i prazni - ispunjeni mozda jedino ravnodusnoscu. Kao kontrast sestrama - javlja se sluzavka, koja svoju neiscrpnu majcinsku ljubav bezrezervno daje pokojnici i pokusava da ublazi njene posmrtne krike i utisa saputanja.
Gluma fantasticna/rezija bez premca/enterijer jos bolji. Jedan od stilski najboljih filmova koje sam pogledao. Vidni su uticaji Bergmana na Lincovu crvenu sobu ili recimo na Ardjentovu suspiriju.
10/10
Ansikte mot ansikte (1976)
Jos jedan Bermanov film sa Liv u glavnoj ulozi. Smatra se njegovim prvim hororom, mada ga ja ne bih tako zanrovski ogranicio, jer Berman i dalje ostaje odan i dosledan sebi. Svaki njegov film imao je psiholoskih-horor elemenata i snova unutar sna, koji su gradili napetu, jezivu i teskobnu atmosferu. Cak bih mogao reci da je "Ansikte mot ansikte" dosta siromasniji u toj pomenutoj atmosferi. Zaplet price je jednostavan. Film prati zenu psihologa, koja odlazi da zivi kod babe i dede, dok se njena kuca ne renovira. Sa vracanjem u sobu u kojoj je boravila kao dete, vracaju joj se i stari strahovi, brige i uzasi koji je vode ka nervnom slomu. Svakako, najupecatljivije scene su scene sna/kome, u kojima se glavna junakinja - obucena u kostim crvenkape (izgubljenog deteta koje pokusava da izbegne sumu i nadje put do bake/i od bake) suocava sa strahovima i frustracijama.
9/10
The Limits of Control (2009)
Dzarmus u najcistijem obliku. Slicno kao Berman u "Kricima i saputanjima", ni on nije imao scenarijo do samog pocetka snimanja. Jedino sto je posedovao je bila vizija filma. Tilda Swinton je, recimo, za scenu u kaficu sama pisala tekst ili brisala/dodavala/menjala/prilagodjavala ono sto joj je Dzarmus dao.
Bezimeni covek se nalazi na putu. U Spaniji je i ima zadatak da nadje muziku/film/nauku/ i da se uz njih i iluziju probije do realnosti koju treba da likvidira.
Film je tesko objasniti, jednako tesko kao sliku, jer je stvar u osecaju, a ne u radnji. Kako je Jim rekao - ovo je akcioni film bez akcije.
Takodje je prikaz coveka koji se svojom voljom i kroz ono sto voli, za sta zivi i izgara, bori protiv onih koji mu govore sta bi trebalo da misli ili radi.
Ukratko: metafizicka borba pojedinca protiv Vucica.
Izdvajam odlicnu scenu flamenka koja je obelezila film i krilaticu koja se sve vreme prozima kroz njega: la vida no vale nada.
"El que se tenga por grande
que se vaya al cementerio
y ahí verá lo que es el mundo
es un palmo de terreno."
Onaj koji misli da je veci od ostalih
neka ode na groblje
i vidi sta je svet
- saka puna prasine.
Bez limita o limitu.
10/10