Lep film ali kljakavo sklopljen, ako sebi smem da dozvolim tu vrstu amaterske kritike. Uz glavnu deciju perspektivu, tu i tamo se potezu (a trebalo je da se protezu) price o otudjenoj supruzi i ocu mizantropu. Ni recenzije, tipa: “The greatest film about childhood”, “Vision of c…”, itd., ne predstavljaju bog zna kakvu odredbu zanra jer, obilazeci IMDB, covek stice utisak da se radi o navodno nevinom pogledu na svet, dok se film razvija u sasvim suprotnom smeru. Ko ne voli istoriju, pa ga se ni politicka nota alegorije ne tice (kriv sam), imace poteskoca da vec formiranim impresijama dodeli novo znacenje. Tu pre svega mislim na epizode sa pcelama, na projekciju “Frankenstajna”, na otrovnu pecurku, na sklapanje ljudskog tela… sto postaje jasnije tek sa pojavom misterioznog disidenta (radnja je smestena “oko 1940.” – gradjanski rat, Frankova diktatura). Pa ipak, Duh kosnice je bio vredan maznjavanja jer jesam doziveo “out of this world” senzaciju kada sam ustao sa stolice, i evo, jos uvek cedim saće u glavi.
Kome je do “filma o detinjstvu”, postoji drugi Criterion brat pod nazivom, “My life as a dog”. Ali i njega su verovatno mnogi vec gledali…
P.S. Da biste uzivali u Spiritusu najpre se valja upoznati s gradivom, pa tek onda jurisati na BluRay rip.