Borac za prava zivotinja
Legenda
- Poruka
- 51.038
Nadam se da niste bili previše nestrpljivi. Znam - kasnim, ali takva su vremena ....
Na ovaj konkurs stiglo je DEVET dobrih priča, a na vama je da procenite koja je najbolja.
Glasaćete do 10.januara, do 20h, po starom sistemu (3,2,1).
Krećemo!
Priča br.1
Metamorfoza
Bio jednom jedan čovek koji je sanjao neobične snove. Kad odraste, mislio je, pisaće debele knjige o tome, ali to se nije desilo. Ustvari je postao čudak, usamljenik, malo je govorio i nije se na njega mnogo obraćala pažnja. Povučeno i tiho, živeo je u sobi. Bilo mu je žao, bio je sam i hteo je da nestane. Ali nije mogao. Tako je počeo da piše, ali pomalo. Pisao je o svojoj tuzi. Nije bilo ushićenja u tome, to je jednostavno bio način da vreme protekne. Usamljen sam, usamljen i neispunjen, mislio je. Imao je par prijatelja koje je povremeno viđao, ali oni su bili srećnije osobe. Kad bi se susreli, više bi oni govorili, on je uglavnom ćutao. I tako, to je bila priča o tom čoveku. Ništa naročito se tu više ne može reći, osim da je bio tužan. Ali nije uvek bilo tako.
Ovo je nastavak priče o tužnom čoveku. Kad je bio mali, bio je bolji. Bio je donekle veselo dete. Imao je relativno srećno detinjstvo, osim što je bio tužan. Plakao je, obično na đačkim ekskurzijama. A u petom razredu osnovne jedan ga je grdno kinjio i zvao ga derpetom. Manje više,cele godine to beše. Tu se naš tužni junak povukao u sebe i počeo je utehu da pronalazi u čitanju knjiga. Tako mu je i vid oslabio, pa je počeo da nosi naočare.
Srednja škola nije bila baš ono što je očekivao od nje. Nije imao devojke, nije imao ništa. Mislio je da će društvo u razredu biti bolje, ali valjda se oko tužnjikavih uvek nađe neki provokator. Tako je bilo i tad. Jedan ga je provocirao ihaaaj. Omalovažavao ga je kad je stigao. No nećemo sad trošiti vreme na tu priču. Idemo odmah dalje, brzinski, na dane studiranja tužnog čoveka.
Studiranje je bilo lepo. Imao je nekoliko drugova tu. Behu to lepi dani, bar ih tako naš tužni čovek pamti. Voleo je da pije pivo tih dana sa drugovima studentima. Ali, sve što je lepo kratko traje, pa se završiše i dani studiranja, i naš heroj vratio se u rodno mesto.
I tu je tugovao, neodređeno, melanholično, neispoljeno.
Međutim, jednog finog dana… odluči on da se intenzivnije posveti pisanju o svojoj tuzi. Smogao je snage - našao vremena za to. Da sve izbacim na papir, mislio je, samo da sve izbacim… Da ipak napišem te debele knjige. U tom trenutku poče nešto drugo - od kojeg je ovo prvo bilo drugačije. Kao da je našao nešto davno izgubljeno, kao da nije bio tužan, kao da je zaboravio na to. Nije mu više bilo dosadno – duboko je komunicirao sa papirom. Sam proces ga je menjao. Oslobodio se, počeo je više da priča i sa ljudima. Smešio se, ulicom i gradom. Živahnost? Neki su čak verovali i da je postao normalan, šuškalo se o tome. Nije važna činjenica da to što je pisao nikad nije objavljeno. Ono što se računa je ovo: čaura tuge je ispljunula srećnog leptira.
- - - - - - - - - -
Priča br. 2
Odrastanje
Uvek sam bio dobar u skrivanju stvari. Čak i kao detetu, lagano mi je polazilo od ruke da se zavučem na skriveno mesto i na kratko odložim odlazak kod zubara, da sakrijem sakupljene vinogradske puževe i potajno ih gajim kao kućne ljubimce ili zadenem ušteđeni džeparac na kakvo nedohvatljivo mesto. Taj dar sam kasnije razvio i na neke druge oblasti. Pocepane pantalone, žvrljotina na zidu, polomljene igračke, prva simpatija - sve je ostajalo dobro skriveno i jedino meni poznato. Detinjstvo mi je bilo srećno. Sva su deca srećna. Sva znaju šta žele i sva rade šta žele. To se vremenom izgubi, i nažalost često izbledi. U međuvremenu sam, eto, odrastao, ali je ta dečačka stidljivost uveliko prešla u naviku. Krio sam svoje veze i raskide. Krio sam da pušim, da pijem, da pišem... Kako to obično biva kada se toliko stvari drži u tajnosti, čoveku pođe za rukom da zaturi i ono najvažnije - sebe, i da načisto zaboravi šta je nekada bio, i šta želi. A tada počinje da luta i postupa mehanički. Snovi se sputavaju, gase i na kraju zamene nekim, naizgled, praktičnijim stvarima.
Početak četvrtka je izgledao kao i svaki drugi - ustajanje u sedam, nerasanjeno oblačenje i nerviranje oko paljenja starog automobila čemu je predstojao odlazak na posao koji mi nije pričinjavao neko veliko zadovoljstvo. Tako je i bilo. Na radnom mestu nije bilo gužve i sve se završilo tačno u sat. Vratio sam se, parkirao auto u garažu i škripavim stepeništem se popeo u kuću, istuširao se i pustio kriminalističku seriju koja mi je tih dana ubijala vreme dok nekako ne zaspim. Već odavno se sa posla vraćam neverovatno umoran, čemu sigurno doprinosi i mali broj prospavanih sati dnevno. Jednostavno ne mogu da zaspim do trenutka dok samo telo ne može više da izdrži - i ja tako blenem, dok mi ono ne vikne da je dosta. Tablete ne pomažu mnogo. U početku jesu, ali više ne. Ipak me je te večeri nešto oborilo i dok je agent iz serije istraživao mesto zločina, moji kapci lagano počeše da dobijaju na težini, da se lepe i zaklapaju i najednom se ekran ugasi...
"Hvala Bogu. Nemaš pojma koliko te već čekam ovde", govorila mi je u moje lice zagledana silueta malog dečaka nestrpljivo cupkajući i prebacivajući se sa noge na nogu.
Ustao sam i upitao gde sam.
"To nije važno... Baš si ostario! Imaš i bore... Oćelaveo si! Nisam te takvog zamišljao."
-A kako si me zamišljao?
"Pa... Srećnijeg. Ti mi izgledaš baš umorno i ne smeješ se."
-Ko si ti?
"Zar me se ne sećaš?", začuđeno izjavi prilika pomičući se po beloj površini.
-Ne. Ne sećam te se. Zar bih trebao?
"Au... Stvarno si omatorio... Sećaš se one pesme: Na brdu se dve vrbe zelene...?"
-Kako znaš za to? Nikome nikada nisam pokazao...
Koliko izustih ove reči, tako se iz senke promoli moj dečački lik, začuđenog i iznenađenog a opet tako čudno vedrog i veselog lica, poput čoveka koji je, posle dugog traženja neočekivano pronašao rešenje svog problema.
"Zašto si prestao da pišeš?", pažljivo me upita dečak.
-Ne isplati se. Moram od nečega da živim. Nemam više vremena za pisanje.
"To nije izgovor! Zaboravio si me! Zaboravio si Milicu iz prvog dva i puževe iz ormara!"
-Nisam. Samo sam odrastao.
"To nije izgovor! Seti se..."
Trgao sam se u trenutku kada je plavokosi policajac ubici stavljao lisice oko ruku i diktirao mu prava koja ovaj navodno ima. Sedeo sam tako ispružen na ležaju zagledan u prekrečeno mesto stare zidne mrlje i pitao se kada je tačno ona izgubila svoje nekadašnje značenje - kada je proćelavi, dosadni čovek progutao ono veselo, razdragano dete i tako dobro sakrio svaki trag o njemu da je i sam zaboravio da je ono ikada postojalo. Pronašao sam svoje stare beleške i počeo da ih čitam...
Te večeri sam ponovo upoznao sebe. Te večeri sam ponovo uzeo olovku.
- - - - - - - - - -
Priča br.3
Čelik i granit
Dozvolio sam da mi u prsa poseješ gorko seme. Iz semena, u srcu je proklijala otrovna kukuta, izrasla i izbila mi na usta.
Da ne vidim nikog sem tebe, u zenice si mi komade stakla bacila, pre nego da odeš. Iz očiju mi bolno cvetaju rubini krvi i suza.
Proglasila si me svojim vladarom i ovenčala bodljikavom žicom, pre nego što si otišla. Iz čela mi niče metalno trnje.
Vezala si mi povodac vernosti, metalni, bridak, dvosekli, kad si odlazila. Kao kalem se u vrat primio i buja gvozdenim izdancima grana.
Pod nokte si mi usijane klinove zabola da mi ruke, nakon tvog odlaska, nikog ne dodirnu. Iz prstiju raste zarđalo lišće i škripi na vetru.
Torzo si mi opasala čeličnim lancima. Uvezala alke da ne pođem za tobom. Katanac na lanac, zaključan u preponama muškarac.
A onda si mi u cipelu kamen stavila, granitni, oštar, šestokraki, tog dana kad si me ostavila.
U tvrdu zemlju granitnim korenom sam ukorenjen, okamenjen, nakalemljen žicom, lancima, sečivom hladnim i klinovima vrelim. U meso mi urastalo gvožđe. U srcu gorčina, iz usta bljujem otrov kukute. Čelično sam, otrovno drvo. Na suncu isijavam vrelinu i poda mnom hlada nema. Vetar mi okreće čelične ruke kao krila vetrenjače. Granitni koren oluji brani da me obori. Nema ptice da na mene sleti.
Ponekad, samo ponekad se prevarim, pa sklopim oči. Setim se tada da si me volela. Ispod spuštenih kapaka, staklo mi zaseče beonjače i niz gvozdeno lice otkotrlja se rubin. Sjaj suze na tom krvavom staklu kaže mi da metamorfoza nije dovršena. Proći će još koja jesen sa dugim kišama i gustim maglama, još koja zima pod snegom dok me rđa napokon ne pojede i obori. Kad padnem, ostaće samo granitni kamen, završni preobražaj u skromni, uobičajeni, nadgrobni spomenik.
- - - - - - - - - -
Priča br.4
Nastojanje
Kovitlanje mi rojevito u prvu misao nastanak najavilo I tako sam rođen!
Eoni su prolazili kao tren pored moje ravnodušne misli I sve se uobličavalo Iu rojenju
I prepoznavanju sporadičnom...Toliko sporo da nisam osetio da sam narastao u oblik jedne važnije misli:"postojanje"! Ali me nije čudila jer je bila jedina i narastala dalje - sve se za nju zakačinjalo,a malo toga otpadalo,,,Nastajao sam kao bit postojanja !!!
Ali nisam bio jedina misao-tu je bilo prisutno još misli koje nisam saznavao,samo sam ih slutio...
A onda svetlost!
Svetloost blještava roždestvena!
Vrisak neželjenja te svetlosti I pobuna svesti prve...
Polako sam otvarao oči I ugledao neku ogromnu izraslinu između dva glupa oka!
O, svetovi moji!
Zar ja moram ovo da prolazim?!
Izgleda da moram...
Brzo se to sve dešava...Čak je i dobro-ljudsko sam biće,a ne neka ameba gmizavo-spora i nemoćna...Bar imam neku moć da ne provedem u tom drkanju svetom drkave planete samo obićno drkanje-mogu i nešto da preduzmem,makar i tek beznačajno...Ali ipak nešto...
Uskoro se vraćam u rojeve strpljive zamisli...Polako-nikud ne žurim-eonima se nadam...
Na ovaj konkurs stiglo je DEVET dobrih priča, a na vama je da procenite koja je najbolja.
Glasaćete do 10.januara, do 20h, po starom sistemu (3,2,1).
Krećemo!
Priča br.1
Metamorfoza
Bio jednom jedan čovek koji je sanjao neobične snove. Kad odraste, mislio je, pisaće debele knjige o tome, ali to se nije desilo. Ustvari je postao čudak, usamljenik, malo je govorio i nije se na njega mnogo obraćala pažnja. Povučeno i tiho, živeo je u sobi. Bilo mu je žao, bio je sam i hteo je da nestane. Ali nije mogao. Tako je počeo da piše, ali pomalo. Pisao je o svojoj tuzi. Nije bilo ushićenja u tome, to je jednostavno bio način da vreme protekne. Usamljen sam, usamljen i neispunjen, mislio je. Imao je par prijatelja koje je povremeno viđao, ali oni su bili srećnije osobe. Kad bi se susreli, više bi oni govorili, on je uglavnom ćutao. I tako, to je bila priča o tom čoveku. Ništa naročito se tu više ne može reći, osim da je bio tužan. Ali nije uvek bilo tako.
Ovo je nastavak priče o tužnom čoveku. Kad je bio mali, bio je bolji. Bio je donekle veselo dete. Imao je relativno srećno detinjstvo, osim što je bio tužan. Plakao je, obično na đačkim ekskurzijama. A u petom razredu osnovne jedan ga je grdno kinjio i zvao ga derpetom. Manje više,cele godine to beše. Tu se naš tužni junak povukao u sebe i počeo je utehu da pronalazi u čitanju knjiga. Tako mu je i vid oslabio, pa je počeo da nosi naočare.
Srednja škola nije bila baš ono što je očekivao od nje. Nije imao devojke, nije imao ništa. Mislio je da će društvo u razredu biti bolje, ali valjda se oko tužnjikavih uvek nađe neki provokator. Tako je bilo i tad. Jedan ga je provocirao ihaaaj. Omalovažavao ga je kad je stigao. No nećemo sad trošiti vreme na tu priču. Idemo odmah dalje, brzinski, na dane studiranja tužnog čoveka.
Studiranje je bilo lepo. Imao je nekoliko drugova tu. Behu to lepi dani, bar ih tako naš tužni čovek pamti. Voleo je da pije pivo tih dana sa drugovima studentima. Ali, sve što je lepo kratko traje, pa se završiše i dani studiranja, i naš heroj vratio se u rodno mesto.
I tu je tugovao, neodređeno, melanholično, neispoljeno.
Međutim, jednog finog dana… odluči on da se intenzivnije posveti pisanju o svojoj tuzi. Smogao je snage - našao vremena za to. Da sve izbacim na papir, mislio je, samo da sve izbacim… Da ipak napišem te debele knjige. U tom trenutku poče nešto drugo - od kojeg je ovo prvo bilo drugačije. Kao da je našao nešto davno izgubljeno, kao da nije bio tužan, kao da je zaboravio na to. Nije mu više bilo dosadno – duboko je komunicirao sa papirom. Sam proces ga je menjao. Oslobodio se, počeo je više da priča i sa ljudima. Smešio se, ulicom i gradom. Živahnost? Neki su čak verovali i da je postao normalan, šuškalo se o tome. Nije važna činjenica da to što je pisao nikad nije objavljeno. Ono što se računa je ovo: čaura tuge je ispljunula srećnog leptira.
- - - - - - - - - -
Priča br. 2
Odrastanje
Uvek sam bio dobar u skrivanju stvari. Čak i kao detetu, lagano mi je polazilo od ruke da se zavučem na skriveno mesto i na kratko odložim odlazak kod zubara, da sakrijem sakupljene vinogradske puževe i potajno ih gajim kao kućne ljubimce ili zadenem ušteđeni džeparac na kakvo nedohvatljivo mesto. Taj dar sam kasnije razvio i na neke druge oblasti. Pocepane pantalone, žvrljotina na zidu, polomljene igračke, prva simpatija - sve je ostajalo dobro skriveno i jedino meni poznato. Detinjstvo mi je bilo srećno. Sva su deca srećna. Sva znaju šta žele i sva rade šta žele. To se vremenom izgubi, i nažalost često izbledi. U međuvremenu sam, eto, odrastao, ali je ta dečačka stidljivost uveliko prešla u naviku. Krio sam svoje veze i raskide. Krio sam da pušim, da pijem, da pišem... Kako to obično biva kada se toliko stvari drži u tajnosti, čoveku pođe za rukom da zaturi i ono najvažnije - sebe, i da načisto zaboravi šta je nekada bio, i šta želi. A tada počinje da luta i postupa mehanički. Snovi se sputavaju, gase i na kraju zamene nekim, naizgled, praktičnijim stvarima.
Početak četvrtka je izgledao kao i svaki drugi - ustajanje u sedam, nerasanjeno oblačenje i nerviranje oko paljenja starog automobila čemu je predstojao odlazak na posao koji mi nije pričinjavao neko veliko zadovoljstvo. Tako je i bilo. Na radnom mestu nije bilo gužve i sve se završilo tačno u sat. Vratio sam se, parkirao auto u garažu i škripavim stepeništem se popeo u kuću, istuširao se i pustio kriminalističku seriju koja mi je tih dana ubijala vreme dok nekako ne zaspim. Već odavno se sa posla vraćam neverovatno umoran, čemu sigurno doprinosi i mali broj prospavanih sati dnevno. Jednostavno ne mogu da zaspim do trenutka dok samo telo ne može više da izdrži - i ja tako blenem, dok mi ono ne vikne da je dosta. Tablete ne pomažu mnogo. U početku jesu, ali više ne. Ipak me je te večeri nešto oborilo i dok je agent iz serije istraživao mesto zločina, moji kapci lagano počeše da dobijaju na težini, da se lepe i zaklapaju i najednom se ekran ugasi...
"Hvala Bogu. Nemaš pojma koliko te već čekam ovde", govorila mi je u moje lice zagledana silueta malog dečaka nestrpljivo cupkajući i prebacivajući se sa noge na nogu.
Ustao sam i upitao gde sam.
"To nije važno... Baš si ostario! Imaš i bore... Oćelaveo si! Nisam te takvog zamišljao."
-A kako si me zamišljao?
"Pa... Srećnijeg. Ti mi izgledaš baš umorno i ne smeješ se."
-Ko si ti?
"Zar me se ne sećaš?", začuđeno izjavi prilika pomičući se po beloj površini.
-Ne. Ne sećam te se. Zar bih trebao?
"Au... Stvarno si omatorio... Sećaš se one pesme: Na brdu se dve vrbe zelene...?"
-Kako znaš za to? Nikome nikada nisam pokazao...
Koliko izustih ove reči, tako se iz senke promoli moj dečački lik, začuđenog i iznenađenog a opet tako čudno vedrog i veselog lica, poput čoveka koji je, posle dugog traženja neočekivano pronašao rešenje svog problema.
"Zašto si prestao da pišeš?", pažljivo me upita dečak.
-Ne isplati se. Moram od nečega da živim. Nemam više vremena za pisanje.
"To nije izgovor! Zaboravio si me! Zaboravio si Milicu iz prvog dva i puževe iz ormara!"
-Nisam. Samo sam odrastao.
"To nije izgovor! Seti se..."
Trgao sam se u trenutku kada je plavokosi policajac ubici stavljao lisice oko ruku i diktirao mu prava koja ovaj navodno ima. Sedeo sam tako ispružen na ležaju zagledan u prekrečeno mesto stare zidne mrlje i pitao se kada je tačno ona izgubila svoje nekadašnje značenje - kada je proćelavi, dosadni čovek progutao ono veselo, razdragano dete i tako dobro sakrio svaki trag o njemu da je i sam zaboravio da je ono ikada postojalo. Pronašao sam svoje stare beleške i počeo da ih čitam...
Te večeri sam ponovo upoznao sebe. Te večeri sam ponovo uzeo olovku.
- - - - - - - - - -
Priča br.3
Čelik i granit
Dozvolio sam da mi u prsa poseješ gorko seme. Iz semena, u srcu je proklijala otrovna kukuta, izrasla i izbila mi na usta.
Da ne vidim nikog sem tebe, u zenice si mi komade stakla bacila, pre nego da odeš. Iz očiju mi bolno cvetaju rubini krvi i suza.
Proglasila si me svojim vladarom i ovenčala bodljikavom žicom, pre nego što si otišla. Iz čela mi niče metalno trnje.
Vezala si mi povodac vernosti, metalni, bridak, dvosekli, kad si odlazila. Kao kalem se u vrat primio i buja gvozdenim izdancima grana.
Pod nokte si mi usijane klinove zabola da mi ruke, nakon tvog odlaska, nikog ne dodirnu. Iz prstiju raste zarđalo lišće i škripi na vetru.
Torzo si mi opasala čeličnim lancima. Uvezala alke da ne pođem za tobom. Katanac na lanac, zaključan u preponama muškarac.
A onda si mi u cipelu kamen stavila, granitni, oštar, šestokraki, tog dana kad si me ostavila.
U tvrdu zemlju granitnim korenom sam ukorenjen, okamenjen, nakalemljen žicom, lancima, sečivom hladnim i klinovima vrelim. U meso mi urastalo gvožđe. U srcu gorčina, iz usta bljujem otrov kukute. Čelično sam, otrovno drvo. Na suncu isijavam vrelinu i poda mnom hlada nema. Vetar mi okreće čelične ruke kao krila vetrenjače. Granitni koren oluji brani da me obori. Nema ptice da na mene sleti.
Ponekad, samo ponekad se prevarim, pa sklopim oči. Setim se tada da si me volela. Ispod spuštenih kapaka, staklo mi zaseče beonjače i niz gvozdeno lice otkotrlja se rubin. Sjaj suze na tom krvavom staklu kaže mi da metamorfoza nije dovršena. Proći će još koja jesen sa dugim kišama i gustim maglama, još koja zima pod snegom dok me rđa napokon ne pojede i obori. Kad padnem, ostaće samo granitni kamen, završni preobražaj u skromni, uobičajeni, nadgrobni spomenik.
- - - - - - - - - -
Priča br.4
Nastojanje
Kovitlanje mi rojevito u prvu misao nastanak najavilo I tako sam rođen!
Eoni su prolazili kao tren pored moje ravnodušne misli I sve se uobličavalo Iu rojenju
I prepoznavanju sporadičnom...Toliko sporo da nisam osetio da sam narastao u oblik jedne važnije misli:"postojanje"! Ali me nije čudila jer je bila jedina i narastala dalje - sve se za nju zakačinjalo,a malo toga otpadalo,,,Nastajao sam kao bit postojanja !!!
Ali nisam bio jedina misao-tu je bilo prisutno još misli koje nisam saznavao,samo sam ih slutio...
A onda svetlost!
Svetloost blještava roždestvena!
Vrisak neželjenja te svetlosti I pobuna svesti prve...
Polako sam otvarao oči I ugledao neku ogromnu izraslinu između dva glupa oka!
O, svetovi moji!
Zar ja moram ovo da prolazim?!
Izgleda da moram...
Brzo se to sve dešava...Čak je i dobro-ljudsko sam biće,a ne neka ameba gmizavo-spora i nemoćna...Bar imam neku moć da ne provedem u tom drkanju svetom drkave planete samo obićno drkanje-mogu i nešto da preduzmem,makar i tek beznačajno...Ali ipak nešto...
Uskoro se vraćam u rojeve strpljive zamisli...Polako-nikud ne žurim-eonima se nadam...
Poslednja izmena: