Gašenje duše

Meseci znaju imati svoje priče. Izolovani značaj koji se presipa u nešto drugo, postajući novi svet za sebe.
Meseci se rasipaju. Menjaju senke i jutra boje drugačije. I sve je to, na kraju, lepota prolaznosti.

Imala sam svoje mesece. Tihe, hladne i oprezne.
S početka gotovo neprimetne, iščekujuće. Sluteći su bili. Pokušaj prepoznavanja.

S toplim vetrom, nemir se rastakao i opominjao me. Bilo je i straha. Nesanice. Nešto prastaro se budilo u meni. Nepoznato a poznato.

Leto mi je slomilo srce. Uspavalo me da me uteši. Sakrilo kidanje duše. Noćima sam udisala miris ladoleža i pisala. Gorak ukus shvatanja. I priznanje.

Gašenje. Kiše su ga usporile, kapi moga jezera, povratak sebi na čudan način. Vratila sam se bez duše.

Još uvek tragam za njom. Osećam uzaludnost dozivanja, preostalo vreme u grču je izdisalo.
Preostali meseci, tihi protok vremena kroz prazninu mojih vena.
I prazninu moje praznine.

Udisati se ne može kada nisi od ovoga sveta.
A sve izdahnuto je bilo uzaludno.
 
Meseci znaju imati svoje priče. Izolovani značaj koji se presipa u nešto drugo, postajući novi svet za sebe.
Meseci se rasipaju. Menjaju senke i jutra boje drugačije. I sve je to, na kraju, lepota prolaznosti.

Imala sam svoje mesece. Tihe, hladne i oprezne.
S početka gotovo neprimetne, iščekujuće. Sluteći su bili. Pokušaj prepoznavanja.

S toplim vetrom, nemir se rastakao i opominjao me. Bilo je i straha. Nesanice. Nešto prastaro se budilo u meni. Nepoznato a poznato.

Leto mi je slomilo srce. Uspavalo me da me uteši. Sakrilo kidanje duše. Noćima sam udisala miris ladoleža i pisala. Gorak ukus shvatanja. I priznanje.

Gašenje. Kiše su ga usporile, kapi moga jezera, povratak sebi na čudan način. Vratila sam se bez duše.

Još uvek tragam za njom. Osećam uzaludnost dozivanja, preostalo vreme u grču je izdisalo.
Preostali meseci, tihi protok vremena kroz prazninu mojih vena.
I prazninu moje praznine.

Udisati se ne može kada nisi od ovoga sveta.
A sve izdahnuto je bilo uzaludno.

Mystery the moon, a hole in the sky
A supernatural night light, so full but often right
A pair of eyes, a closing one, a chosen child in golden sun
A marble dog that chases cars to farthest reaches of the beach
And far beyond into the swimming sea of stars

The cosmic fish they love to kiss
They're giving birth to constellations
No riffs and, oh, no reservation
If they should fall you'd get a wish or dedication

May I suggest you get the best
For nothing less than you and I
Let's take a chance as this romance
Is rising over before we lose the lighting

Oh, Bella Bella please
Bella, you beautiful Luna
Oh Bella, do what you do

You are an illuminating anchor
Of leagues to infinite number
Of crashing waves and breaking thunder
Tiding the ebb an' flows of hunger

You're dancing naked there for me
You expose all memory
You make the most of boundary
You're the ghost of royalty imposing love

You are the queen and king combining everything
Intertwining like a ring around the finger of a girl
I'm just a singer, you're the world
All I can bring you is the language of a lover

Bella Luna, my beautiful beautiful moon
How you swoon me like no other, oh

May I suggest you get the best
Of your wish may I insist
That no contest for little you or smaller I
A larger chance set but all them may lie
On the rise, on the brink of our lives

Bella please
Bella, you beautiful Luna
Oh Bella, do what you do
Bella Luna, my beautiful beautiful moon
How you swoon me like no other, oh
 
🫥
depresija_kišobran.jpg
 
Mä olen varma siitä
Mitä sitä sanotaa
Ainoo mikä on pysyvää
Mikään ei tuu pysymään
Menneisyys täynnä on suuria, pieniä
Naisia, miehiä, hautaan tie vie
Jos verta vuodat ja henki kulkee
Pidä rakkaat luonas, älä niitä sulje
Ku se päivä koittaa ja se viel tulee
Et voi uutta ostaa, tuhka hävii tuuleen
...............................
.......................
.............
 
Poslednja izmena:
Hodam starim stazama.
Znam kuda, jednom sam ih zacrtala u venama.
S praznim mislima, u sebi sama, osenčena skica.
Zaboravili su mi dušu.
Mislili da me znaju.
Pripadanje je tako skupa reč a ne znači ništa.

Ništa....
 
001m053zJ6J.jpg

Drevni sjaj njene duše
Učutkana čežnja i nedostajanje ,spaljene noći i sećanja hrane njeno telo pepelom
Ipak pod sumrakom njenog izmučenog lica , najlepše zore čekaju da se ponovo rode
Pod velom noći ona piše sebi pisma dok suze ne pobegnu iz njenih očiju
Ne,ne prekidaj let svoje duše niti muči ono što je najbolje u tebi
Nazvala si moj glas razumom i ljubavlju
Na moj šapat i reč primakla se mojoj vatri
Sad čitaš svoj san u mojim mislima tražiš tu spokoj svojoj duši
I govor srca je sad bezpotreban
Ponekad samo ponekad više bole sećanja na nekadašnje snove nego stvarnost koja je živi u tvojim rukama
I naklonost koju sad osećaš u duši nikada se neće izgubiti
Ispisah je neizbrisivim mastilom u tvome srcu i tu ostaje
kao lepe uspomene koje postaju svetlost i put
Neki ljudi čine da se osećaš sigurno u svom svetu , ne zato što te duboko razumeju
Već zato što te vole uprkos svemu
A čulne žene osete muškarca u sebi i pre nego što on bude....
Živeti sa nekim ili živeti u nekom ćini veliku razliku
Postoje pojedinci u kojima se može živeti , a da se sa njima ne živi
I obrnuto !
B.L.
https://forum.krstarica.com/threads/upoznaj-tisinu-i-tminu-tusta-i-tma.932411/post-46989311
 
Poslednja izmena:
Ne osudjujte me, nisam star. Samo umoran, razočaran, zbunjen, izgubljen ....
Ovoga puta bez sebi shvatljivog razloga
Bolje mi je da ćutim je znam da reči koje izgovorim postaće kuća u kojoj ću zaživeti
Zaćutaću i o ljubavi. O njoj najviše jer je uzaludno prosuh kraj puta
Da, čutim, jer znam ako progovorim, ubiće me sve davno neizgovorene reči
Ćutanjem valjda hoću trag samome sebi da sakrijem
Jer znam ako progovorim sačekaće me sve neizgovorene reći da mi ceh ćutanja naplate
 
Kad čovek ode, da li i ljubav sa njim odlazi?

Kad čovek krene, da li se nebo za njim pokrene?

Raščinja li se, lagano, dlanom, sudba zlokobna,

I dan i noć, u mrtvom nizu, da l’ nežno kapnu


Otrov nestanka; da l’ jedno drugo u drugom traži

U trenu istom, u poslednjem bolu, u belom blesku?

Il’ sve se smrzne ko što se smrzne u ledenom srcu srdžba zlobna?

Da l’ tiho sve vene, il’ sve se svrši u bučnom tresku?

Kad čovek vene i ljubav svene, al’ uvek stoji

Nešto što zrakom fantomski lebdi, van našeg vida.

Da l’ ljubav ljudska oko nas kruži i dodir traži?

Skamenjen govor, dah našeg daha, da l’ natju odjek na drugoj usni?

Il’ jadna mis’o, il’ stid naš trajni, da l’ put do stida

Drukčijeg nađu, u drugom nekom koji nas sledi, onkraj života, i onkraj zida

Koji nas stalno i gorko dvoji na ono kad jesmo, i kad nas nema?

Da l’ moć, da l’ snaga koja nas drži uvek i dolazak drugih priprema?

Il’ pustoš ostane, il’ ništavilo koje nas vodi po nevidnoj stazi?

Kad čovek ode, da l’ sve sa njime, da li i ljubav sa njim odlazi?
Tnasije Mladenović
 

Back
Top