- Poruka
- 13.833
Gledao sam neke statistike i prikaze, a i sjetio se niza stvari....
Čitanost i status autora, bilo popularnih, bilo kanonskih, ovisi o više činitelja, a stanovit broj varijabli utjecaja je teško odrediv.
Na primjer, Karl May je bio kultni popularni pisac istočno od Francuske, no nikad se nije probio na francusko i englesko govorno područje. Zašto- ne znam.
Doyleov Holmes je ostao trajno popularan, no, iako vrlo dobra zabava, sumnjam da bi ostao u toj mjeri da nije bilo 30-50 ekranizacija, bilo za film, bilo za TV.
Dosta plitka, iako neloša Agatha Christie ostala je iznimno prevođena i čitana, dok je Simenonov Maigret, koji ju nadmašuje za 100 kopalja, praktički iščeznuo.
Unatoč američkom utjecaju i dominaciji engleskoga, Melville i Hawthorne nisu nikad postali svjetski prihvaćeni i čitani kanonski autori, dok Faulkner jest.
Austen u svijetu nisu pomogle ni sve ekranizacije ni austenomanija anglosfere, jer ju većina svijeta drži nezanimljivom i ograničenom.
Kad smo kod Engleza: Dickensova reputacija je išla gore-dolje, sad je stabilna u anglosferi, no ne vidim da je nešto jako čitan i cijenjen kao kanonski klasik u drugim zemljama.
Za kraj- znam da je to dosta subjektivno, no rekao bih da su engleski romanopisci 19. st., u pogledu recepcije, a i dosega, bitno slabiji od francuskih i ruskih. Uzmemo li pet poznatih i priznatih: Dickens, Thackeray, Trollope, Meredith i Eliot- jedino Eliot koliko-toliko zadovoljava moderni duh, dok ostali djeluju dosta plošno i provincijalno. Francuzi kao Balzac, Stendhal, Hugo, Flaubert i Zola daleko su prihvaćeniji i moderniji, imaju više životnosti i pokrivaju veći opseg životnoga iskustva, kao i Rusi, u djelima Gogolja, Turgenjeva, Gončarova, Tolstoja i Dostojevskog (uz napomenu da su dva posljednja vrhunski autori, ranga Dantea i Shakespearea, što nijedan od ostalih nije).
Subjektivno- šteta što Gončarov, u svoja bar dva romana nije dosegao svjetski status koji zavrjeđuje, jer je i univerzalniji i moderniji od niza Engleza i Francuza, a svodi ga se na sociološke modele i slične uske parametre.
Dakle, o uspjehu i statusu određuje niz čimbenika, i izvanjezičnih i izvanknjiževnih, a nerijetko i sreća i pogodak duha vremena, a taj se mijenja. Tu bih mogao i o drugima, npr. Borgesu, Nabokovu, Leonovu, Emersonu, Josephu Rothu, Brochu, ...no dosta je i ovo.
Čitanost i status autora, bilo popularnih, bilo kanonskih, ovisi o više činitelja, a stanovit broj varijabli utjecaja je teško odrediv.
Na primjer, Karl May je bio kultni popularni pisac istočno od Francuske, no nikad se nije probio na francusko i englesko govorno područje. Zašto- ne znam.
Doyleov Holmes je ostao trajno popularan, no, iako vrlo dobra zabava, sumnjam da bi ostao u toj mjeri da nije bilo 30-50 ekranizacija, bilo za film, bilo za TV.
Dosta plitka, iako neloša Agatha Christie ostala je iznimno prevođena i čitana, dok je Simenonov Maigret, koji ju nadmašuje za 100 kopalja, praktički iščeznuo.
Unatoč američkom utjecaju i dominaciji engleskoga, Melville i Hawthorne nisu nikad postali svjetski prihvaćeni i čitani kanonski autori, dok Faulkner jest.
Austen u svijetu nisu pomogle ni sve ekranizacije ni austenomanija anglosfere, jer ju većina svijeta drži nezanimljivom i ograničenom.
Kad smo kod Engleza: Dickensova reputacija je išla gore-dolje, sad je stabilna u anglosferi, no ne vidim da je nešto jako čitan i cijenjen kao kanonski klasik u drugim zemljama.
Za kraj- znam da je to dosta subjektivno, no rekao bih da su engleski romanopisci 19. st., u pogledu recepcije, a i dosega, bitno slabiji od francuskih i ruskih. Uzmemo li pet poznatih i priznatih: Dickens, Thackeray, Trollope, Meredith i Eliot- jedino Eliot koliko-toliko zadovoljava moderni duh, dok ostali djeluju dosta plošno i provincijalno. Francuzi kao Balzac, Stendhal, Hugo, Flaubert i Zola daleko su prihvaćeniji i moderniji, imaju više životnosti i pokrivaju veći opseg životnoga iskustva, kao i Rusi, u djelima Gogolja, Turgenjeva, Gončarova, Tolstoja i Dostojevskog (uz napomenu da su dva posljednja vrhunski autori, ranga Dantea i Shakespearea, što nijedan od ostalih nije).
Subjektivno- šteta što Gončarov, u svoja bar dva romana nije dosegao svjetski status koji zavrjeđuje, jer je i univerzalniji i moderniji od niza Engleza i Francuza, a svodi ga se na sociološke modele i slične uske parametre.
Dakle, o uspjehu i statusu određuje niz čimbenika, i izvanjezičnih i izvanknjiževnih, a nerijetko i sreća i pogodak duha vremena, a taj se mijenja. Tu bih mogao i o drugima, npr. Borgesu, Nabokovu, Leonovu, Emersonu, Josephu Rothu, Brochu, ...no dosta je i ovo.
