Evo što je, između ostalog (tekst je predugačak pa sam donio samo dio) o Vlasima pisao srpski povjesničar Sima Ćirković:
"Iz dokumenata od 13. do 15. stoljeća vidljivo je da Srbi Vlahe, potomke starosjedilaca, doživljaju kao „druge“, različite od sebe. Dokumentacija je veoma oskudna, pa se ne može vidjeti kako su percipirane razlike. Sigurno je da se položaj i režim za njih određuju posebnim propisima, koji se nazivaju „Zakon Vlahom“, nasuprot kojemu stoji „Zakon Srbljem“. Isto tako je sigurno da državna vlast nameće segregaciju, najrječitije iskazanu propisom „Srbin da se ne ženi u Vlahe...“ (1330). Smisao tih izričitih podataka nisu, međutim, shvaćali tumači izvora iz 19. i 20. stoljeća (osim rijetkih iznimaka), a još manje čitatelji povijesnih knjiga. Činjenica da u državi srpskih vladara postoji, i to masovno, drugi etnički element, teško se dala pomiriti s „genealoškom“ hipotezom, prema kojoj su stanovnici srpske države bili potomci Srba doseljenih na Balkanski poluotok. Unaprijed se zaključivalo da nazivom Vlasi nije opisivan etnos nego status; točno se zapažalo da su Vlasi stočari, a Srbi zemljoradnici, ali iz toga nije slijedilo da su Vlasi Srbi koji se bave stočarstvom.
Kada je dokumentacija iz primorskih gradova, a zatim iz popisnih teftera osmanskih vlasti pokazala razmjere vlaške prisutnosti, kada je postalo jasno i da je široko rasprostranjena plemenska organizacija jedno od preostalih obilježja njihove individualnosti, nakon što su se u velikoj mjeri asimilirali u slavenskoj sredini, problem je dobio na važnosti, ali se stajalište u srpskoj historiografiji nije promijenilo.
Iako su zbog nedostatka izvora uvjeti za istraživanje veoma teški, neke osnovne činjenice su se mogle utvrditi. Specijalističke studije i dokumenti svjedoče o trajnoj i nezadrživoj slavenizaciji, dok je tragova suprotnog procesa ostalo na mjestima gdje su potomci starosjedilaca bili stalno nastanjeni, što je bio slučaj s njihovim albanskim ogrankom. Vlasi nisu imali kontinuiran prostor naseljavanja, niti su poznate njihove političke organizacije iznad katuna i plemena. Postupno slaveniziranje manjih ili većih zajednica odražava se u prihvaćanju slavenskih titula, zatim u slaveniziranju naziva samih skupina i sve češćim slavenskim osobnim imenima Vlaha. Na golemom prostoru od Istre do Tesalije, taj je proces trajao veoma dugo, a provodio se nejednakom brzinom i u različitim uvjetima. Vlasi su se najčešće utapali u slavenske teritorije, čije su planinske rubove njihove skupine koristile za ljetnu ispašu, a dijelovi su se useljavali u distrikte primorskih gradova. Isti se proces događao i na područjima koja su kontinuirano naseljavali Grci i Albanci, kod kojih su se srednjovjekovni suvremenici kolebali da li pojedine skupine uvrstiti u Vlahe ili Albance. Tamo gdje je asimilacija bila najviše izražena, Vlasi su se od Srba razlikovali vlastitim privređivanjem i organizacijom (katuni, plemena) te materijalnom kulturom. Nestankom vlastelinstava i tijela koja su u ime države podupirala segregaciju, razlike nisu nestale, nego su dobile na značenju. U osmanskom sustavu prava i obveza, poseban status vlaške zajednice bio je legaliziran u obliku daća i rabota drugačijih od zemljoradničke raje. Pokretljivi zbog svojega načina života i privređivanja, Vlasi su bili pogodni za kolonizacijske akcije. Zato su često prepoznati i 5 imenovani u dokumentima o seobama 15. i 16. stoljeća.
Vlasi nisu podvrsta srpskih stočara, kao što su podrazumijevali i još uvijek podrazumijevaju brojni srpski pisci.
