Ljudi,
znaci verujte mi na rec da je najvaznije na prijemnom pokazati opustenost i fleksibilnost. U kom smislu? Da pri izgovaranju monologa niste stegnuti, da reci prosto izlaze iz vas. Uzmite neki komicni ciji lik je blizak vasim godinama, bavi se nekom svakidasnjom problematikom, nesto sto ce vam pomoci da ga PRIRODNO izgovarate. Da niste stegnuti ni u telu, ni u glasu, ni u stavu...Ta opustenost je presudna, verujte mi. S kim god sam od profesora pricala, pa ukljucujuci i Jeftu koga toliko cenite, tako mi je receno. I par nekih potpuno razlicitih imitacija, da vide da se mozete tranformistati. Cela prva godina je ja u datim okolnostima, sve radite iz sebe, onako kako biste se vi ponasali u tim okolnostima, i to je najvaznije.Likovi i zanrovi, sto se radi na drugoj i trecoj su samo nadogradnja na prvu godinu. Takodje se na prvoj radi oslobadjanje na sceni, pa vi pokazite da imate predispozicije da se oslobodite, tako sto cete biti opusteni (opet kazem, opusteni u smislu da biste vi to tako uradili, reci izlaze iz vas) Zbog toga se toliko obraca paznja na to da vam se prosto veruje, da nikako ali nikako ne budete ukoceni.
Znam, trema ce vas uzdrmati, i oni to imaju u vidu, verujte mi.
Kad udjete i kazete dobar dan, da se vidi vas stav. Opusteno, ali podignute glave, konkretno i jasno to kazite. Mozda deluje banalno, ali je i to vazno.
Isto tako, najveca moguca greska je da vam neko kaze kako sta da izgovorite kod monolga. Ne! Onako kako biste vi, da ste ta osoba. To je kljucno. Smernice od nekih ucenih ljudi su ok, ali nikako da vam neko rezira kako da uradite. Tako ste ograniceni, kasnije kad upisete profesor ce vam govorite, a njega sad interesuje kako biste vi licno to izgovorili. Moja drugarica je prosle god par dana pred prijemni naucila monolge, kod pesme je stalno zaboravljala text kod druge stofe, i razbila je prijemni na Fdu, rasplakala se, nasmejala kod komicnog, kod imitacija, i naravno bila primljena. A nigde se nije spremala, niti robovala pravilima kako to treba da izgleda ili zvuci. Uzela monologe koji je licno doticu.
Emocije su takodje vazne. Ako je monolog zahteva srecu, samo se prisetite kad ste vi bili srecni zbog necega sto vam se desilo i kroz to uradite, isto tako za tugu, bes...
Ja sada zavrsavam prvu god i upisala sam iz drugog puta. A tek sad mi je jasno zasto nisam prvi put bila primljena. Ukocenost, nisam mislila o tome sto govorim, neka zbunjenost...
Prof.Radovan Knezevic mi je sam rekao da sam prvi put prosto bila bleda, niti stav, niti ta opustenost...nista! A sve zbog treme, izgubljen pogled, razmisljanje...Ne!
Eto, nadam se da nisam udavila. Nego citam sta pisete, pa znam kako vam je. Ako sam bar malo pomogla, drago mi je.
Srecno.