Nađoh ovo iz 2004. možda će vas interesovati.
Unapred se izvinjavam zbog dužine:
Prvo se iza ćoška hodnika Fakulteta dramskih umetnosti čuo ujka Vanjin monolog, a onda se posle nekoliko minuta pojavio, sa knjigom u jednoj i mobilnim telefonom u drugoj ruci, i njegov interpretator.
U hamletovskoj dilemi da li da preslišavanje nastavi u holu ili bi možda bolje bilo da se izmesti ispred zgrade, (ali šta ako ga baš tada prozovu, a on recituje na parkingu), čelično koncentrisan i u deklamovanju zagledan isključivo u tavanicu, naletao je što na stubove u foajeu, što na "konkurenciju"od koje su neki već tipovali da nadahnutog momka usmere ka stepeništu. Isključivo ka spratu ispod.
- Da je Čehov mogao ovog da čuje, bio bi Ujka Vanja bar za tri čina kraći, aludirala je ekipa pred vratima jedne od sala "kompleksnost" i dužinu monologa.
Polagao se to prijemni ispit na odseku glume u klasi profesorke Gordane Marić. Nervoza na delu. Tridesetak kandidata, u čekanju od ranog jutra da fakultetski službenik ozbiljnim glasom prozove baš njihovo prezime, napunili prvo pepeljare, a potom prešli na one improvizovane od limenih kutija za filmske trake. Pušilo se na ponos duvanskoj industriji.
- Postao mi je hobi da konkurišem na glumi. Ovo mi je peti put. Išla sam i u Novi Sad, tri puta polagala ovde, htela sam da probam i na Cetinju. Tamo mi rekli: "Što bi dolazila u Crnu Goru kad i u Beogradu postoji akademija". "Pa i u Podgorici postoje fabrike, ali svaki Crnogorac je direktor baš u Srbiji", rekla sam im. Džabe.
Ubeđena sam da sam rođena glumica, da bih samo to znala da radim, ali ako sad "puknem" čisto sumnjam da ću dolaziti dogodine. Prvi put kada sam pala rekli su mi da imam debele noge, da je tehnički sve u redu, al' da smršam koju kilu. Drugi, da sam previše emotivna. Sledeći put rešim da "kontrolišem" nastup. Zamerili da sam hladna.
Profesori primetili da ličim na Natašu Ninković. Ne samo da ličim, već su mi i dikcija i nastup isti. Sad ne znam je l' to dobro ili loše. Nikad ne znaš kako da se postaviš - pričala je sa koleginicama dvadestdvogodišnja studentkinja prava Marija Blagojević. Doputovala iz Zaječara. Kad je pitaju, voli da kaže da joj je Zoran Radmilović deda, ali to ćete čuti od svakog drugog Zaječarca, koji je bar jednom u životu bio u pozorištu.
Sedamnaestogodišnja Kristina skupljala hrabrost mesecima da se posle amaterskih nastupa u "Dadovu" premijerno popne i na pozornicu FDU-a. Toliko se od straha stresirala da joj "sve neke kraste po obrazima poiskakale".
- Ne mogu više da slušam kada počnu da me odgovaraju od akademije. Te nemoj sine, to je mukotrpan posao, vidiš kako si sitna. Jednom sam vodila rođaku na prestavu u "Dadov". Glumila sam nekog ludaka, muškarca koji je svima smeštao zvrčke, kad čujem sestru iz publike "Joj, Kristina, obruka nam familiju". Posle te predstave odem u kafe, popnem se na barsku stolicu, kad eto ti Sergeja Trifunovića.
Kaže "Ustaj, to je moja stolica", a kafić prazan. Oter'o me, a ja tad rešim - biću glumica njemu uz inat. Imam ja još školu da "gulindžam", al' što da ne probam, objašnjavala je Kristina svoje motive za premijerno probijanje leda pred profesorima glume u petočlanoj komisiji.
Iz sale u koju je, po tradiciji fakulteta, ulazak dozvoljen samo kandidatima i nikome više, jer po rečima profesorke Marić, iako je posao glumca javan, prijemni ispit za njega je stvar intime (nešto kao odlazak kod psihijatra ili ginekologa), kandidati su posle svega nekoliko minuta u kojima su predstavili dramski, komedijski i improvizovani deo nastupa, izlazili crveni u licu da bi spram njih i švedski navijači, izgoreli na portugalskom suncu, izgledali krajnje anemično.
- Nisam bio smušen, no sam gaće napunio - plastično je opisivao jedan od potencionalnih glumaca, pošto ga je, kaže, komisija "presekla, a taman načeo Desanku Maksimović".
- Nisam imao tremu, samo su mi se pantalone tresle. Od adrenalina mi se okretalo pred očima. Reflektori te zaslepe, čuo sam neki samo ženski glas ispred sebe, osećao sam se kao da sam na Evroviziji. Imitirao sam Tošeta Proeskog, onog Bosanca Dina, i "razbio" sam Duška Kovačevića - sumirali su se utisci sa polaganja.
- Zaboravila sam strofu koju sam najbolje znala. Profesorka digla obrve, a ja ućutala - žalila se Olivija nekome sa druge strane mobilne veze.
- Joj, kako su me samo gledali. Ako prođem odmah ću se slikati za bilbord. Jer, kada je, kaže, mogao Toma Nikolić, što ne bi i ona, Ljubica Bogdanović.
Otvaranje duše
Profesorka Gordana Marić kaže da su se motivi za studije glume promenili otkad je ona 70-tih godina primljena na akademiju i da današnji mladi profesiju glumca izjednačavaju isključivo sa filmom, televizijom ili, pak, estradom.
- Starije generacije su mnogo više nego ove danas volele pozorište i zato se studirala gluma. Odziv za akademiju je svake godine veliki, jer je talenat za glumu prilično rasprostranjen i svi misle da će baš oni biti taj popularni čovek. Neki se spreme nedovoljno, neki po tradiciji dolaze na prijemni, izmišljaju uloge koje samo njima odgovaraju, neko se pojavi da nam preko monologa otvori dušu i ispriča svoje probleme. Ali taj deo "ispita" nije za širu javnost - kaže profesorka.