Falis mi...

Fališ mi?
Ma jok, nimalo.
Baš je lako napisati.Bilo šta.
Još lakše poverovati.
Veruj.
Čekaj, da ponovim, ne, ne fališ mi.


48269548b511e661252-1.jpg
 
Pa zar trebam to da kazem?Gde god pogledam vidim tebe,krenem da radim nekog smesnog cicu pa mu zaboravim oci jer su svuda tvoje.Legnem u krevet radostan jer sam puno stvari uradio tog dana,ali cim spustim jorgan na sebe setim se da nesto fali,nesto tako divno sto sam samo par dana imao tako blizu sebe.Jos se secam mirisa,bio je bas kakav ja volim,iako to deluje smesno,ali nije jer ja nevolim jake mirise, tvoj,tvoj je bio taman onakav kakva si ti,blag,caroban,a kakav ja najvise volim.Te noci sam jedva naterao sebe da zaspim zbog njegovog traga na sebi.Ali mi je bilo lepo.Carobna nesanica,puna secanja,nada ,prepuna tebe.Al ipak i to ce se jednom zavrsiti.To carobno osecanje koga sam se toliko plasio ce proci,a mozda doci jedno drugo,takodje meni strasljivo.Prijateljstvo.Jedva ga rekoh,znaci da jos nije tu.Jos si tu ti,drugacija ti,ona najmilja ti,meni najmilija.Bices tu jos neko vreme,jos neku noc ces me slatko muciti,jos neki dan ces me carobno posecivati,smetati me dok radim one patuljke,al neka.S tobom i takvom ja i ovako mator sazrevam.S tobom takvom cu nauciti bolje voleti,jace,hrabrije,cistije,mirnije.A dokle tako?Nadam se do "kraja".
 
"Koracam tragovima nevidljivih obrisa
trazeci kockicu koja nedostaje,
sebe u medjuprostoru vremena,
sebe, u obrisima izgubljenog.
Fali mi ta kockica u mozaiku autoportreta
i u traganju za njom prelazim oblake.
Ne, ne falis mi ti, fali mi
dio mene izgubljen u tebi."
 
"Kad mi nedostaješ,
onako, nepodnošljivo, neizdržljivo
onako, sad i onako uvek,
kad ne umem da okupiram misao
i prebrodim more nespokoja
postajem neotesan kamen, grub i dalek,
postajem ledeni huk i svirepi muk.

Kad mi nedostaješ, onako, beskrajno
ni mene u meni tada nema
ni sebe ne nalazim, ne prepoznajem,
u tebi se gubim, u tebi utapam
bezdan postajem i mrkli mrak
a kao mogu, kao bedem sam jak.

Kad mi nedostaješ i ne umem i ne znam s tim
postajem memla, prašina i dim."
 
Ti to meni namerno

Znam te kako dišeš
ti to namerno u svemu obitavaš
u svakoj kišnoj kapi
i dašku slabog vetra misli kovitlaš.

Namerno stojiš u ogledalu
i u čaši vode žuboriš
hodaš ispred mene
i u svakoj sekundi postojiš.

Znam, ti to meni namerno
znam, ti misliš da zaboravljam
pomisli nekad malo drugačje
postoji i ono što ne prolazi.

Namerno te ima u svakom čoveku
namerno se udvaraš svakoj ženi
i u svakoj reči i slici iskočiš
i oko mi ,kao trepavica, zagolicaš.

Nedostaješ, ne moram nikad reći
iako znam, ti misliš, izmenio se svet
pogledaj, ne laže nebo ako lažem ja
menja se svet, ali duša nikada.

Ti to meni namerno
u svakom dahu i izdahu
na ekranu menjaš mi sliku
u svakoj pesmi ime ti u stihu.

Namerno se mojim snovima šetaš
da ne sanjam ništa drugo
ti to meni namerno
da ne pomislim na ništa drugo.
 
Neka nikad ne podju - C. Vukicevic
Tesko mi je kad odlaze
Kad ih nema.
Moji drugovi,
Moji prijatelji,
Moje ljubavi.
Sa njima,
Negdje,
U njihovom prtljagu,
Pod njihovim noktom
Odlazi i dio mene.
Ni grad ne volim,
Ni bijele noci lenjingradske,
Ni betovenove simfonije,
Ni blagdanske pjesme
Ne volim
Kad ih nema
Moji drugovi,
Moji prijatelji,
Moje ljubavi.
Neka nikada
I nikud ne podju
Oni koje volim.
 


TI ŽIVIŠ U MOM UDAHU

Udahu, ti nežni povetarcu,
u večnom koraku
rasplamsavaš žar čeznjivih misli
u središtu uzdrhtalog srca.
Ti večito tinjajuci plamenu devojačke duše,
hraneći se udisajima,
čuvaš tajnu večitosti tog plamena
u mojim čežnjivim snovima.

Sa tog ljubavnog ognjišta
klizneš, zaletiš se venama,
zagospodariš svim telesnim sferama,
plaviš ih stremljenima , tim nemir-aferama,
prkoseći tako noćima, hladnim, osamnima.

Pod tim kosmičkim silama,
zapenuši krv u žilama,
zatreperi duša kao golubica,
zagledana u srodnika,
želi da sleti na prozore voljenoga,
Da mu u snu ispriča tu tajnu,
Da po danu junaku,
Krene mome zagrljaju, po tom tragu
kao žedan ka izvornom predznaku.

Ti izdahu...izdahu,
Uzmi krila golubice,
kljunom zagrebi pod kožom izvor vreli,
njemu na prozore sleti,
napoj, zadeni čežnju moju u njegovoj postelji,
meni ga dovedi, njegovoj seni,
izvoru njegove muskosti, ognjistu
...njegovoj ženi.

Izdahu kreni, poleti, leti!
Dahom ga mojim ti okrepi,
Belinom svojom put mu osvetli
Do beline moga jastuka,
gde je svaki izdah zauvek utkan.
______

The Lady D
:heart:
:hvala:
:bye:
 

Да није било тебе,

и дивље и мазне,

да није било тебе,

и награде и казне,

да није било тебе незаобилазне,

стигао бих далеко!

Да тебе није било

савршена препреко
. (Кант)
 
ČEKAM

Zaboravila, pa se podsjetila
koliko čekanje zna da boli,
zatvorila ljubav u sićušnu sjemenku
da samo voli.
U neznanju kidala utrobu,
čeznula i pjevala, stala
i nestala,
pokušala zaboraviti da tu je ona,
peče, nije prestala... nesrećo!
Kao bez kazaljke sat,
tik tak, tik tak, otkucavam riječi.
Slušam, dječiji hor pred gluvima poje:
prostrtim dolinama pitomim i
visokim liticama sa kojih se bacaju
nade.
Kraj!
Znaš li koliko čekanje zna da boli?
Ne, ne znaš!
 
Oprostila je što sam je čuvao kao rezervu, a hvatao se lošeg društva, kafane i one druge vrste djevojaka. Oprostila mi je što sam ljubio druge, znala je da samo nju volim. Oprostila mi je sve pijane noći, sve te kafane, znala je da ću joj se, opet, kad - tad vratiti. Oprostila mi je svaku poruku koju joj nisam poslao, svaki poziv kojem se nadala, a nije ga bilo. Znala je, još je ima u meni. Oprostila mi je što sam je mijenjao za lude noći, lude provode, dok me je u suzama čekala držeći telefon u ruci. Opraštala mi je uvrede, psovke. Čekala je, kao niko ona je znala da čeka. Dok sam bio daleko, stotinama kilometara, s nekim djevojkama za jednu noć - bila je sama.
Često pitam za nju, jesu li me kilometri i moje ponašanje izbrisali iz njenog srca, ljube li je neke tuđe usne. Kažu, još je sama. Ona za mene ne pita, a znam je. Ludica mala, ne bi priznala ni za šta na svijetu da sam jedino čemu se moli, da sam bio i ostao jedini razlog onih zlih suza što joj svakodnevno kvase ono lijepo, umiljato lice. Pustila me je, ne zove više, ne da da joj žute minute unište sve što je započela bez mene. I neka je, neću je dirati. Neću da joj sreću opet pokvarim. A samo kad bi znala .. volim je, prijatelju, volim kao prvog dana. Đubre sam bio godinama, godinama je ubijao. U jednom trenutku stvorio bih joj sve, u drugom sve uzeo, vratio na samo dno.
Sada se kajem, ali natrag nema. Šta bih sve dao, da tu moju malu garavu opet učinim najsretnijom na svijetu, šta sve ne bih dao za jedan osmijeh - a da sam ja tome razlog. Fali mi, prijatelju, i ona, a i ja onakav kakvim me samo ona uspijevala učiniti. Nikada neće saznati, što sam gori bio - više sam je volio...

Karlos Fuentes
 

Back
Top