Kao što znate ...
7 godina me zabole za EXIT ...
Ali evo (KONAČNO) jednog pravog texta koji potkrepljuje SVAKI moj stav o navedenom sranju zvanom EXIT :
BORIS KOVAČ O EXITU 04.07.2007.
10:49 - S obzirom da nedavno objavljenom tekstu Jelene Gligorijević (Kulturno propagandni komplet - Beton broj 22, objavljen u Danasu 26. juna), u njegovoj savršeno tačnoj i preciznoj analizi fenomena Exit festivala, ne bih gotovo ništa ni dodao ni oduzeo, ovim povodom bih izneo izvesne uvide do kojih sam, o tom kulturnom događaju, došao iz perspektive profesionalnog umetnika, koji je, između ostalog, i sam imao prilike da, sa svojim orkestrom, učestvuje na njegovom prošlogodišnjem izdanju.
Već na prvom, izvornom, izdanju festivala u čiji sam program, sa svojim orkestrom, takođe bio uvršten (mada sam zbog zdravstvenih teškoća taj nastup bio prinuđen da otkažem), u komunikaciji sa predstavnicima organizacije festivala, primetio sam da postoji ozbiljan konceptualni nesklad između njegove deklarativne "revolucionarne" intencije i komercijalnog pristupa. Tako su informacije o visini honorara u slučaju jednog broja izvođača bile dostupne, a u drugim slučajevima to nisu što je diskreditovalo poziciju društveno političke misije sa koje su organizatori nastupali prilikom ugovaranja uslova izvođenja programa. S obzirom na to iskustvo, već tada sam prepoznao klicu onoga što će se dogoditi kada je festival postao instrument (petooktobarske) vlasti u indoktriniranju mlade populacije zapadnjačkim obrascima potrošačke kulture koja je kulturno-politički idiom turbo folka, koji je korespondirao sa miloševićevskim ksenofobičnim izolacionizmom, imalo zameniti populizmom obrnutog predznaka i učiniti ovdašnju omladinu beskritičnim konzumentima zapadne produkcije masovne zabave i tako je, na jedan vrlo zavodljiv način, pripremiti za društvenu stvarnost koja (neminovno) dolazi.
Poslednja izdanja festivala kao i izvesna dešavanja unutar njegove organizacije jasno su pokazali o čemu je tu reč: o velikom biznisu u kojem (uglavnom mlada) publika troši (uglavnom roditeljske) teško stečene (ne male) pare, a (ne mali) profit ostvaruju zapadni estradni umetnici i što je u ovom slučaju presudno, organizatori, posrednici, serviseri i sasvim je jasno, na ovaj ili onaj način, političari koji celu stvar podržavaju i za nju obezbeđuju znatna budžetska sredstva. Činjenica da se srazmerno ogromna budžetska sredstva namenjena kulturnoj produkciji odvajaju za realizaciju ovog i ovakvog festivala, najbolji je dokaz o pravoj svrsi postojanja tog projekta jer nigde, a naročito ne u demokratskom svetu, iz društvenih sredstava se ne finansiraju komercijalni zabavni sadržaji jer su isti, kako i sama njihova definicija specifikuje - profitabilni. U međuvremenu, bili smo svedoci kako su studenti "revolucionari" postali biznimeni koji se preko suda preganjaju oko "autorskih" prava tj. oko prava na plen, jer da je reč o sukobu oko principa, u njemu se ne bi spominjale hiljade evra.
Exit, kao komercijalni festival, očigledno je nastao po ugledu na Siget festival u Budimpešti. Tamo su, međutim, stvari sasvim čiste jer u naslovu stoji Pepsi Cola i cela stvar se producira na isključivo komercijalnoj osnovi. S obzirom da sam, sa svojim kolegama, imao prilike da na ovom mega festivalu nastupim dva puta, mogu reći da je očigledna razlika, pre svega, u kvalitetu produkcije - Budimpeštanski festival organizuju visoko stručni profesionalci a novosadski je, de facto, u rukama amatera, sa manje-više nekvalitetnom tehničkom i logističkom produkcionom podrškom. Kao učesnik poslednjeg izdanja festivala mogu reći da bih, iz perspektive izvođača, teško mogao da pronađem više zamerki za bilo koji od 300-tinak svetskih festivala na kojima sam učestvovao u svojoj profesionalnoj karijeri.
Ovo sve konstatujem sa žaljenjem kao što sa žaljenjem konstatujemo proces urušavanja većine petooktobarskih ideala. Očito da uzorni principi demokratije, profesionalizma i slobodnog tržišta u ovoj zemlji još dugo neće nalaziti plodno tlo: fenomen Exita, u svojoj vrednosnoj involuciji kojom se, naprosto, jedan populistički skrojen simulakrum podesan za anesteziranje masa ima zameniti drugim, a pri tome nesposoban da izraste u tržišno opravdan, samostalan i profesionalno realizovan komercijalni projekat, plastično nam to ilustruje.
I tako se "izlaz" (exit), u prilično rekordnom roku, pretvorio u "ulaz". Pa ko želi nek izvoli, u svakom slučaju "radio ne radio svira nam (exit) radio", trošeći, pri tome, naše pare. Sami exitovci pak i dalje sebe vole da predstavljaju kao revolucionare ne shvatajući (ili se praveći da ne shvataju) da su samo dobro plaćeni izvršioci posla. Političari su (nas) tako opet pobedili (u slučaju Exita videli smo da je svejedno da li su oni demokrate ili radikali) pa, u tom smislu, gotovo da je zaista "sve isto samo Njega nema"...
(Izvor : Danas i Radio 021)
AMIN !