Emocije i posao

Mama mi je profesor u penziji. Toliko odmora niko nije imao, a tad je plata bila cestita. Jedino sto moras da radis s decom, al ko voli, to je nekad bilo idealno zanimanje za zenu

I sada je za zenu koja ima porodicu. Retko ko nakupi 8 sati dnevno, slobodni vikendi, praznici, veci deo raspusta... idealno za zenu majku. A kada se njihova plata poredi sa platom jednog doktora u drzavnoj bolnici, ne mogu ni na to da se zale.
 
I sada je za zenu koja ima porodicu. Retko ko nakupi 8 sati dnevno, slobodni vikendi, praznici, veci deo raspusta... idealno za zenu majku. A kada se njihova plata poredi sa platom jednog doktora u drzavnoj bolnici, ne mogu ni na to da se zale.

Koliko ovi danasnji profesori rade dosta i imaju. A te price da redovno dolaze na casove, da ne kasne na te casove, da ne kradu po eskurzijama i da jadni ostaju posle istih tih casova na kojima nisu ni bili neka okace macku o rep... jedini ljudi koji mi se gade na osnovu zanimanja i svuda ista prica...
 
da li biste radili posao koji volite a da vas u isto vreme i pogadja emotivno

da malo pojasnim
primer: da li bi bili hirurg, volite to, to vas ispunjava, pomazete ljudima da im bude bolje, ali u isto vreme vas i pogadja ljudska nesreca, mogucnost da vam neki pacijent umre, a hoce sigurno neki, da im ne pomognete
da li onda takav covek koji ima tu jaku empatiju za taj slucaj treba da postane hirurg, da li ce mu te emocije pomoci da bude bolji u tom poslu, ili odmoci jer stres nikome ne pomaze samo moze stetu po licno zdravlje i psihu da donese a i da utice na sam kvalitet rad

primer je tu samo da slikovito objasnim pitanje... da se neko ne zakaci za hirurge....nije tema o njima
ne bi
 
da li biste radili posao koji volite a da vas u isto vreme i pogadja emotivno

da malo pojasnim
primer: da li bi bili hirurg, volite to, to vas ispunjava, pomazete ljudima da im bude bolje, ali u isto vreme vas i pogadja ljudska nesreca, mogucnost da vam neki pacijent umre, a hoce sigurno neki, da im ne pomognete
da li onda takav covek koji ima tu jaku empatiju za taj slucaj treba da postane hirurg, da li ce mu te emocije pomoci da bude bolji u tom poslu, ili odmoci jer stres nikome ne pomaze samo moze stetu po licno zdravlje i psihu da donese a i da utice na sam kvalitet rad

primer je tu samo da slikovito objasnim pitanje... da se neko ne zakaci za hirurge....nije tema o njima
Гадљив сам на крв... мада не бих имао проблем да у рату неког оладим снајпером, ем је далеко, ем нема емоција, само мета и.. клик.
Тема... не.
 
da li biste radili posao koji volite a da vas u isto vreme i pogadja emotivno

da malo pojasnim
primer: da li bi bili hirurg, volite to, to vas ispunjava, pomazete ljudima da im bude bolje, ali u isto vreme vas i pogadja ljudska nesreca, mogucnost da vam neki pacijent umre, a hoce sigurno neki, da im ne pomognete
da li onda takav covek koji ima tu jaku empatiju za taj slucaj treba da postane hirurg, da li ce mu te emocije pomoci da bude bolji u tom poslu, ili odmoci jer stres nikome ne pomaze samo moze stetu po licno zdravlje i psihu da donese a i da utice na sam kvalitet rad

primer je tu samo da slikovito objasnim pitanje... da se neko ne zakaci za hirurge....nije tema o njima
Većina poslova nas manje ili više pogađaju (pa čak i onaj u poreskoj koji odlučuje kako će protumačiti zakon, o čemu ovisi hoće li poresko rešenje ići na novčanu štetu poreskog obveznika ili ne), no vremenom se ogugla. Generalno mislim da je najbolji radnih svog zanata onaj koji radi u skladu sa pravilima struke, bez previše emotivnog uplitanja. Samo tako je moguće posao odraditi kako treba, kako bez štete po onog o čijoj glavi/parama/životu se radi, tako i bez štete po ostale koji bi eventualno bili zakinuti pozitivnom diskriminacijom ovog prvog.

Donekle se bavim poslom koji bi mogao da pogađa emotivno, ali sam na svoju i tuđu sreću stekla potrebnu i dovoljnu emotivnu distancu.
 
(Hm, pominje kategoriju "potrebne i dovoljne emotivne distance", dakle posao kojim se bavi vezan je za život i njegov početak-rođenje, trajanje--održavanje-lečenje, i kraj-smrt, što će reći, Cvetna je ili babica, ili je lekar, možda psiholog, a možda je i advokat, sudija ili prodavac pogrebne opreme?

No, mislim da je ipak bolje da se okanem nagađanja i okrenem se prijatnijem razmišljanju o... o recimo - cveću. Šta je to cveće? Heh, ženama između nogu miriše mnogo lepše. I jedno i drugo je priroda, a bogami i posao, i zato niko ne sme da se buni protiv mojih predatorskih emocija!)
 
(Hm, pominje kategoriju "potrebne i dovoljne emotivne distance", dakle posao kojim se bavi vezan je za život i njegov početak-rođenje, trajanje--održavanje-lečenje, i kraj-smrt, što će reći, Cvetna je ili babica, ili je lekar, možda psiholog, a možda je i advokat, sudija ili prodavac pogrebne opreme?

No, mislim da je ipak bolje da se okanem nagađanja i okrenem se prijatnijem razmišljanju o... o recimo - cveću. Šta je to cveće? Heh, ženama između nogu miriše mnogo lepše. I jedno i drugo je priroda, a bogami i posao, i zato niko ne sme da se buni protiv mojih predatorskih emocija!)
Bouže, pa ja sam sve pobrojano pomalo :zcepanje:: babački sam asistirala jednoj mački na porođaju, imala sam plastični stetoskop i još neke doktorske posudice kad sam bila mala, odavno se na forumu izjašnjavam kao profesorica psihologije (i matematike), a umem i da advokatišem. Jedino ne znam gde da se zadenem sa tim cvećem.... da se pomirišem između nogu, ne umem, bez obzira na sve balerinske rastegljivosti :sad2:
 
Poslednja izmena:
Bouže, pa ja sam sve pobrojano pomalo :zcepanje:: babački sam asistirala jednoj mački na porođaju, imala sam plastični stetoskop i još neke doktorske posudice kad sam bila mala, odavno se na forumu izjašnjavam kao profesorica psihologije (i matematike), a umem i da advokatišem. Jedino ne znam gde da se zadenem sa tim cvećem.... da se pomirišem između nogu, ne umem, bez obzira na sve balerinske rastegljivosti :sad2:
Ošdaseudaš ? :zblesav:
 
da li biste radili posao koji volite a da vas u isto vreme i pogadja emotivno

da malo pojasnim
primer: da li bi bili hirurg, volite to, to vas ispunjava, pomazete ljudima da im bude bolje, ali u isto vreme vas i pogadja ljudska nesreca, mogucnost da vam neki pacijent umre, a hoce sigurno neki, da im ne pomognete
da li onda takav covek koji ima tu jaku empatiju za taj slucaj treba da postane hirurg, da li ce mu te emocije pomoci da bude bolji u tom poslu, ili odmoci jer stres nikome ne pomaze samo moze stetu po licno zdravlje i psihu da donese a i da utice na sam kvalitet rad

primer je tu samo da slikovito objasnim pitanje... da se neko ne zakaci za hirurge....nije tema o njima
Mislim da mora emotivno da me dotakne da bi bio posao koji volim.
Ali ne toliko da mi narusava moj mir
 
Uvijek sam se pitala kako je dr Zoran Stanković ostao normalan u zivotu i kakvi su njegovi snovi ?Mislim da na svijetu nema goreg posla od njegovog...
Lično,ne bih mogla da radim te "emotivne"poslove, jer bi me danima drzao taj negativan osjecaj...Ionako je dovoljno samo da procitam neku crnu hroniku iz novina i dugo ne mogu da se otarasim tog loseg osjecaja i misli,a kamo li da obavljam neki posao tog tipa svaki dan.
Mada ,nekad kad je covjek duboko emotivno pogodjen necim,organizam i mozak kao da stvaraju neki zastitni zid koji pomaze da se u tom trenutku ponasa racionalno...Ipak,ta negativna energija se akumulira u covjeku,ne moze se potpuno izbjeci...
Moguce da se vremenom i ogugla,kao sto vidimo na filmu,ali ja mislim da ljudi jednostavno moraju biti rodjeni da postanu npr.hirurg i da se bave tim poslom...Nije to za svakoga...
 

Back
Top