_Krang_
Domaćin
- Poruka
- 3.752
Dovoljno bi bilo reći i ’Milan je kriv što je Đule Van Gog od Zvonka Đukića izrastao u čudovište koje danas poznajemo.’ Ali nije to sve. Milan je napravio neke od najvažnijih srpskih rok albuma. Prva dva albuma Katarine su i danas poprilična remek-dela. A onda je nestao negde u sopstvenom rektumu. U užasnoj interpretaciji tadašnje zapadne goth muzike, Milan je nagrnuo sa nekakvim zamumuljenim, pretencioznim metaforama, upakovao ih u anemičnu muziku i dao generacijama bledunjavih klinaca sa previše slobodnog vremena da pišu po tuđim leksikonima teme o kojima će se i danas raspravljati. Slično Dž. Štuliću, Milan danas uživa status proročkog genija koji je sve unapred rekao i prorekao samo mi nismo bili pametni da to čujemo i razumemo. Ma, da… EKV su vrlo uverljivo oko polovine osamdesetih već bili mašina za proizvodnju ispraznih slika i stvari su bivale sve gore i gore dok se u devedesetima nisu završile sa bedastim, neuverljivim kukanjima na temu urbane teskobe i muzikom koje se danas verovatno pokojni članovi ovog benda posthumno stide.
Mislim, budimo pošteni, da li smo želeli da EKV svojim pločama daju nazive poput ’Ljubav’? Ne, stvarno, Arthuru Leeju se i može oprostiti što je bend nazvao Love, on je ipak hipik izgorelog mozga. Milan Mladenović je, pak svirao u Šarlu Akrobati i od njega nije trebalo da dobijemo ovakav impotentan pokušaj davanja smisla svetu koji ga svakako odavno nije imao. Posle su došli ’Neko nas posmatra’ i ’Dum dum’ kao vrhunac poetske nemoći nekada sjajnog lika. Što je najgore, poslednja ploča koju je Milan snimio sa pokojnim Subom, Angel’s Breath je bila daleko bolja i dublja od svega što je EKV radio poslednjih nekoliko godina. Dakle, bilo je tu materijala, vatre i potencijala za izbavljenje, samo da ga rak nije odneo pre vremena.
Nažalost, EKV, naročito zbog hipoteke smrti koja visi nad pričom o bendu, danas se obožava jednako nekritički kao polovinom osamdesetih i svaki pokušaj tumačenja i analize onoga što je tamo vredelo i onoga što je bilo pretenciozno smeće mora da ustukne pred fetišizacijom mrtvih umetnika !
Mislim, budimo pošteni, da li smo želeli da EKV svojim pločama daju nazive poput ’Ljubav’? Ne, stvarno, Arthuru Leeju se i može oprostiti što je bend nazvao Love, on je ipak hipik izgorelog mozga. Milan Mladenović je, pak svirao u Šarlu Akrobati i od njega nije trebalo da dobijemo ovakav impotentan pokušaj davanja smisla svetu koji ga svakako odavno nije imao. Posle su došli ’Neko nas posmatra’ i ’Dum dum’ kao vrhunac poetske nemoći nekada sjajnog lika. Što je najgore, poslednja ploča koju je Milan snimio sa pokojnim Subom, Angel’s Breath je bila daleko bolja i dublja od svega što je EKV radio poslednjih nekoliko godina. Dakle, bilo je tu materijala, vatre i potencijala za izbavljenje, samo da ga rak nije odneo pre vremena.
Nažalost, EKV, naročito zbog hipoteke smrti koja visi nad pričom o bendu, danas se obožava jednako nekritički kao polovinom osamdesetih i svaki pokušaj tumačenja i analize onoga što je tamo vredelo i onoga što je bilo pretenciozno smeće mora da ustukne pred fetišizacijom mrtvih umetnika !