Margitin "poklon" Aleksandru Iliću (za one koji ne mogu da dođu do knjige

):
1. Liturgija-Dobra:
Teška za podneti jer se od prvog puta pomeraju granice!
Nedelja na ponedeljak, februar na mart, IMM (instrumental misao)
2. Virtualna crkva
Zaparamo malo, klizavo nebo noktom. I, kakvi su nam refleksi tad?
Dakle, dok ne zaboravi ogledalo, šta se vidi njime... naše ideje
A: Lep dan u hodu
B: Lep dan u predgrađu
Devojka grube kose za bubnjem, mladić svira trubu, mladić duže kose. Odjedared, kao u snu suzavac, sledi. Vojnik No. 101 u snu virtualnom koji našim pogledima obasjava ideju za sve, jednu i zajedničku, virtualnu.
U podnožju slike (stvarnosti) kerećemo se dve sestre i jedan brat, i gledamo razne ljude koji se mole, ljude raznih crkava, molimo se njima i kružimo, nas pet u nepravilnim kretnjama po širokim plućima naše V.C (virtualne crkve).
U jednom trenutku, nedostaju mi. Prolazile smo nas sve tri oko nosećih stubova i imale dovoljno vremena da se divimo ideji, pocrtanoj i mestom samim i naglašenoj, čujem instrumental misaone glasove, ljudi se prelepo mole, veliki prostor vibrira slikom, slika sviće obostrano, usmerava odnose... odnosi zanose poglede svih.
Izgledom važnih petorica (vidimo ih u obrisima, u kontri, kontrasvetlu, čine nam se gotovo crnjima) i dalje se moli i u trenutku ćutnje prostora. Stoje pred kvadrom koji ih štiti. Za leđima im je džinovsko platno koje vibracijom prostora menja svoju sliku.
I dalje svima nama ostaje najimpresivnija stopa-otisak stopala čoveka, koja kao da je njegovo džinovsko stopalo, iz jednog celog dela jeste, u celini sa osnovom terena po kojem hodamo, zemlje po kojoj gazimo i po njegovom profilu shvatamo da se radi o kamenu. U istom profilu utiska ogledaju se vibracije, jer stopa sama izrasta iz svog terena. Iz slaganja zemlje u kamen. Slaganja se ogledaju u sporoj, usmerenoj vibraciji.
3. Mesto sedimentacije Beli prostor
Odnos treperenja, slika zvuka. Vidi se, ogleda se u bočnoj grubosti i disanju kamena, o dahu pluća njime, zidovi hrama se ne vide, zna se da postoje, ali daleko su. Više u pravcu, smeru ljudima bliskoj petorci.
Pa, Salum Vademencumenti (mala šala, hvala) što bi Miloševskim načinom bilo rečeno, ređe urađeno. Prvi niz pisama ostade uz put, negde na putu od-do. Nadam se u ispravnost uzdajući se (hm...) verodostojnošću. Poudzam se iskrenosti, već u pokazanoj u samoj adresi učitelja Miloša Jankovića (uf... e, Mićo, pa gde je taj vrh od Babilonske... pa pravo na nj).
Dakle, prva pošiljka sadržavala je jednu ideju u nizu. Prazna kesica vanilin šećera čvrsto upakovana, mala, slatka, žuta, kupljena u domaćoj samousluzi, neotvorena, neotvorena, ali prazna, vjek i vjekov.
Žao mi je što je bar i ti nisi pravim putem dobio, poput našeg probnog pisma. Sledi još jedno probno pisanje (izvini na neurednosti hartije, koja poput kože upija sa vlagom daha još štošta?) ne prepuštajući se se, eto, već otimajućoj-misli i sledeći boju dekor svetla učorbiranog kanarinca.
Eto, i nadam se nezbunjujućeg već dovoljno teatralnog u reči i dalje govoreći o novoj vezi slike i zvuka (bez faza u radu i finansijskog mogućeg predračuna).
Ako se ovo pismo pokaže uspešnijim od prethodnog, ljubi Maga Sašu, pročitaj makar i nastavak.
4. Opis ideje
Opisivanje promenljive misli zvukom, slikom, opis, odnos, o zvuku, o novom moljenju u pokretu, o kretanju u molitvi i čvrsta veza.
5. Opis projekta svetskog pozorišta
Projekat već urađen (Novobeogradska hala, stonotenisko svetsko prvenstvo)
EeEe, Mago...
