Vazi,stavici ti i to... Vidite sta sam nasla..

.malo tuzan tekst...:-(
U zagrebačkom klubu “Kulušić”, na dotad najuspešnijoj turneji EKV po SFRJ, snimljen je i objavljen na albumu “EKV live 1986”. Na njemu se jasno čuje koliko je artikulisana izvorna silina Milanovog glasa i koliko su rane pesme izgubile na sirovosti, a dobile na rafinmanu, te da je grupa u međuvremenu postala jedna od svirački najsnažnijih na domaćoj sceni. Krajem godine EKV je dobila još uvek aktuelno društveno priznanje, nagradu “Sedam sekretara SKOJ”, čime se vlast trudila da zamaže oči mlađim generacijama, navodno svrstavajući rokenrol među etablirane umetnosti sa važnom društveno-političkom ulogom u socsamoupravnom sistemu. Ma koliko to zvučalo banalno, rokenrol je, kao nosilac centralne ideje o nepokornosti, potencijalni neprijatelj svake vlasti, koja stoga nastoji da raznim društvenim priznanjima udari na rokersku sujetu i uključi ih, kao topovsku hranu ili, u najboljem slučaju, za male pare, u razne društvene akcije.
- Da, ima uspomena, kao što su svirke na radnim akcijama, gde su nam tražili da sviramo “Suadu”, što je morbidno - bio je jedini Margitin komentar na dodeljenu nagradu, kojom članovi EKV nisu bili nimalo fascinirani.
Prvi kvartal 1987. obeležile su dve značajne novine. Naravno, promenjen je bubnjar, s tim da je Milan sebi ispunio davnašnju želju i konačno na saradnju privoleo mladog glumca Srđana Žiku Todorovića. I drugo: večito slepa za briljantne talente sa sopstvenog bunjišta, PGP RTS je konačno načula gromoglasnu podršku objedinjene publike, kritike i medija i nakon skoro decenije oklevanja potpisala ugovor o snimanju sa najboljim domaćim bendom.
“Pojeli smo svako zrno / celu noć strpali u nedra / popili sve do
kapi / suve usne duvaju u jedra /
putujemo iznad grada / grad se
smeje, gleda na nas / bežimo u
novo jutro / iznad grada ispod nas / spojili smo dlan i dlan /
zamenili noć za dan / ne gubimo dah / mala deca ne poznaju strah”
(“Iznad grada”)
“LJubav” je, posle dužeg vremena, bio prvi album koji je “Ekatarina” snimila u Beogradu, u sopstvenoj produkciji, uz pomoć tamnoputog Australijanca grčkog porekla Teodora Janija, s kojim su Milan i ostali lako postigli za talentovane i dobronamerne ljude uobičajenu otvorenost u komunikaciji. To je bio pravi primer situacije kada se na jednom mestu u pravom trenutku nađu pravi ljudi, a Ted je doneo ono što im je falilo - širinu da krenu ka ljudima, a da se ne prodaju. Milanu je bilo izuzetno važno da urade dobru ploču, jer je bio svestan, tvrdi Aleksandar Žikić u “Mestu u mećavi”, da nakon uspeha ljudi vole da pljuju po grupama za koje smatraju da su ih lično oni uzdigli. Neskladno izrečeno proročanstvo pokazalo se kao tačno: od tada “Ekatarina” nikada više nije doživela jednodušnu podršku, a o hvalospevima da i ne govorimo.
Paradoksalno, “LJubav” je pri tom ispala njihova najzrelija i najbolje izbalansirana ploča, jedna od retkih u istoriji jugoslovenskog rokenrola koja se može nazvati velikom. Po atmosferi, emocijama, raspoloženju, pretenzijama i kvalitetu, ona je dosledna i jasno opredeljena celina, a tek se s vremenom izdvajaju pojedine pesme, uglavnom prema ličnim afinitetima slušalaca. Svirački gledano, raskoš Milanovog pevačkog dara došla je do izražaja, jednako kao i sposobnost da stvori specifičnu muzičku frazu u kojoj se, ispod gustih naslaga izvornog rokenrol nasleđa, skoro po pravilu krije i prizvuk starovekovnog melosa balkanskog paganstva.
- Svima nam je zajednički taj slovenski gen - govorila je Margita - a razlikujemo se po vaspitanju, priči iz koje je svako došao. Od krajnje racionalnog i za sve talentovanog Srđana, preko Bojanove beskonačne maštovitosti i moje intimnosti, do krajnje intuitivnog čoveka kakav je Milan, koji komunicira i radi u muzici samo preko svojih osećaja.
Intuicija i dubok, gotovo šamanski spiritualizam glasnogovornika novotalasne generacije pokazali su se već početkom 1989, kada je svetlost dana ugledao naredni album proročanskog naziva “Samo par godina za nas”. Materijal je pripreman u Bojanovoj kući u selu Progar, a kao producent potpisan je jedan od ljudi za koje se tvrdi da su bili u uskom krugu Milanovih najintimnijih prijatelja, Mitar Subotić Suba, sa kojim je i ranije sarađivao, a učiniće isto i koju godinu kasnije, na udaljenim meridijanima Zemljine kugle. Prateći nit uspostavljenu na prethodnom albumu, kada se poetski pozabavio nekim zaboravljenim ili polunamerno iz govora potisnutim izrazima, značenjskim nosiocima pravih, ljudskih vrednosti i topline, kao što su ljubav, majka, kuća, zemlja, slava, Milan se ovoga puta odvojio od tvrdog balkanskog tla i osmatračkim letom u sivoj izmaglici naslutio ono što većini nije postalo jasno ni kad se već uveliko dešavalo: skori kraj iluzije u kojoj su bezbrižno uživali tad još bratski uljuljkani narodi, budući krvavi neprijatelji.
Potpuno nepripremljena na takav udarac i nesposobna da prihvati izrečene istine, kritika se potpuno okrenula protiv benda: album je proglašen za bledu kopiju prethodnog remek-dela, nastao maniristički, po utvrđenom receptu koji garantuje komercijalni uspeh. EKV tada nije odgovarala mladim kritičarima koji su voleli nešto sasvim drugačije, a neki od starijih su se osećali izneverenim zbog navodnog ponavljanja ideja, što se tumačilo kao nedoslednost u neprestanom lancu promena, kao i zbog suviše prisutnih uticaja tada aktuelnih britanskih grupa “U2”, “The Cure” i “The Cult”. Milan je, kao i uvek, ostao smiren, svestan da ga ljudi - ne razumeju. Do koje mere je bio u pravu, pokazala je vrlo bliska budućnost, koja se već tada, u vidu mračne senke devedesetih, nadvijala nad uspavanu balkansku zajednicu slovenskih plemena.