Ljudi,nasla sam ovaj tekst negde na Netu...nemojte zameriti ako je vc bio,ne secam se...
Sa nekim se delovima ne slazem,a neki su bas lepo receni...
--------------------------------------------------------------------------------
Ne mogu ti definirati Ekatarinu Veliku. Kad bih pokušala, upotrijebila bih riječi kao suštinski, bezizlazno, poezija. U stvari, ne znam za poeziju, tko danas koristi tu riječ u normalnom razgovoru? Treba težiti izvana nalikovati na druge ljude. To je valjda dio štosa sa Ekatarinom. Izvana su djelovali pitomo, podšišano, pristupačno. Kao da znaju što rade. A iznutra ta njihova subverzivna direktnost u odnosu na nešto što u ljudskom organizmu u svakodnevnim okolnostima jedva da posoji. Lijepo narkotizirani proroci u crnom, tri muškarca i jedna užasno fina djevojka na klavijaturama, nenašminkana i s apsolutnim sluhom. Kažu da imamo još samo par godina za nas... Rijetko veličanstven heroinski sartori. Poslije rata su počeli izumirati kao mamuti, svake druge godine u jesen. Jedan po jedan član benda. Nisu učinili ništa da prekinu ili uspore proces. U vrijeme kad je njihovo postojanje postalo apsurdno, kad su se male države kontinenti razvojili, a oni ostali plutati na splavi koja je bila imaginarna kao ono u crtanom filmu kad pogledaš ispod sebe i propadneš, onda su počeli umirati To nije bilo romantično kao s rokenrol legendama (Što uopće znači romantično? Ne znam što to znači.) Mislim, i to su činili pitomo i podšišano. Staloženo, odmjereno, dostojanstveno, jako diskretno, dosljednim drogiranjem sve do otkazivanja unutrašnjih organa. Skončavali su tiho, na zatvorenim bolničkim odjelima, bez cirkusa po novinama, bez fotografija razbacanih hotelskih soba, bez oproštajnih pisama. Bez ičega drečavog: otužnog cvijeća, tragične pogreške, zlatnog šuta.
odlomak iz romana ‘Putnici’ Slađane Bukovac
__________________
Ovo je sa nekog foruma...

"U davno doba, kada su mi koncerti jos nesto znacili, s omanjim sam drustvom pjesice isla kuci nakon koncerta EKV u Kulusicu. Tko bi docekao nocne tramvaje...
Bas smo bili nekako pompozni. Ulica nam je bila pozornica, slucajni prolaznik publika, a mi pjevali pred svakom banderom. Ustvari, ja sam bila jos najvise cool zbog jednog detalja: imala sam na sebi traper kosulju koju je Milan Mladenovic zavitlao i bacio, a ja uhvatila.
Citam sada u Jutarnjem kako je Margita umrla sama, bez benda i bez obitelji.
Bas si razmisljam kako je jos puno prije nestao svijet u kojem je ona nesto znacila.
I koji je meni nesto znacio.
Magi, pocivaj u miru. "