NIKO,NIKO KAO ON
Niko neće poznati bolji trenutak,niko neće biti siguran kao on niti sastaviti krajeve iscepane poruke.Niko neće biti na putu i praviti put.Niko neće zabraniti sve one zamke podlosti i da dodir zavisti i bolesti bude kraj.Niko se neće osvrnuti mirno na godine prošle.Niko neće tako pričati o sebi,pričati šta misli,pričati o ljubavi.On nije tu da opet čita naše misli.Neće doći na jesen kada opada lišće,neće doći u zimu kada je sneg.Nije imao razlog,nije imao kada da ostane.Dečak iz vode je uvek isti,uvek on,čovek stalnih navika.Niko kao on.Dobro se sakrio u noći bez meseca,sa dahom u ušima i srcem u petama.Ne možemo ga pronaći,ne možemo ga dotaći,ne možemo ga doseći.Možemo samo da vratimo unatrag modro i zeleno.
I svaki put kad krenem u neki novi opasan grad,nailazim na njega,to je on,to je on,to je on.On koji misli nogama,koji misli rukama i traži ušima i čeka grudima.I’ll always love him.
U zemlji je video svoj spas.A sad dok senke prave pokrov za njega čuje vrati se,čuje ostani.Znam da zna sve o nevažnim stvarima i da vreme nam prolazi brzo i da su i dani i noći slonovi na indijskom crtežu.
Ovaj put dok tražim i zovem neću pustiti da voda nosi u zaborav njega koji je mislio na korak koji je najteži kada je najlakši.
Pridji bliže i pogledaj kuda vode ovi tragovi.Vode u sobu gde umire dan,gde je on rodjen sasvim sam.Tu je on prošao prve dane čudjenja,prve dane gledanja,a sada nije tamo ni tu.
Neko nas posmatra,neko nas stalno gleda.To je on,on kao mašina svemu tamni sjaj,ljudima je stran.On kaže ne,ne je sve što kaže on i ostaje sam u ovom gradu strahom zatrpan,a dobro zna svaku reč,svaki znak.On je oduvek bio u pravu.Kad kaže on:Život je surov,svako piše svoja pravila.I kad kaže:Zemlja nam je prestala da radja,ptice su nam pobegle na jug.Ovde je hladno,ovde je zima,ovde je mrak.Ovde ga trebamo.Ovde ga čekamo.Ali treba da shvatimo da svako ima svoj put,a njegov je iznad grada.
Ovaj krug je smislio,ovaj krug je stvorio.Niko neće znati kao on da promeni svet do kraja pesme.
Gledam tamnu vodu jezera,pesak na dnu,mislim da znam da je ostalo još samo par godina za nas.Da li znam šta treba da znam?
On ja kao nada,kao more,kao govor,kao pokret,kao zora,kao dete i ako je negde stigao bilo je iznutra.U sebe.Tu je početak,tu je i kraj.
Njega nema.Nikada nije bio.Nije bio stvaran.Trebao mu je svet otvoren za poglede,otvoren za trčanje.U prolazu ga je dotakao miris noći i rekao mu

robudi se,pokreni se.
Kao da je bilo nekad.Kao da je bilo tu kada je rekao:Odmori me,zatvori me.zamotaj me,umotaj me,poklopi me,odloži me,udahni me,izdahni me.
Uvek je želeo da oseti kristalna sećanja,Sarajevo od blata i snega.
Bio je potpuno svestan da prolazi vreme kao padanje peska,kao mreškanje vode i da je to stvaran svet oko njega.I samo je čekao da prodje taj stvaran svet u praznoj sobi i reči dosade i reči porozne.
Da li još uvek negde postoji znak gde je on išao licem ka vetru,sa vetrom uz lice?Ko zna.Pobegli su svi u grad,to je ono što se zove aut.A on nas je naučio kako da uredimo vrt,mi moramo da imamo sopstveni vrt,i kako da pobegnemo u sebe.
On oseća se dobro jer je radostan dan i Crnci pevaju aleluja i ptice pevaju aleluja!
Mi volimo njegov Weltschmertz i to što je rodjen tačno u čas d vidi da treba da se radi fabrikama,da treba da se hoda ulicama,da treba da se čisti.On zna da dolazi jesen.Da je gore u nama bujica reči,a dole u nama jesenji strah.
Možda ćeš verovati,možda ćeš shvatiti,možda nećeš sumnjati,pokušaj ga videti!