Na temu:
Ovdje duša nije primarni problem. Duša je samo 'decoy', lažna meta, a uistinu se radi o razumu i tvom (ne)razumijevanju momenta u kojemu se duša (njen manifestujući dio) našla. Jedan ciklus se zaokružio, bilo da je dio duše samorealizovan ili ne. Jedan dio puta je prijeđen, cilj tog putovanja je ostvaren, ma šta da je cilj bio. Cilj ne mora da bude onaj koji je dušom određen. Besmisao je sve očigledniji a osjećanje besmisla se učvršćuje ponavljanjem, re-cikliranjem stare, već proživljene ideje. Ono što manifestuješ više nije akcija koja jedino teče iz duše već si upao u ciklus razuma i polako ga postaješ svjestan. Proživljena ideja, dakle ona koja je prešla svoj put, iz sebe gubi nagon za kretanjem ali ciklus i dalje obrće još jedan krug. Kada iz duše razumom preuzmeš nagon za njenom samorealizacijom i u razumu ga prevedeš u vrijednost koja odgovara tvom egu, zarobio si njenu vitalnu energiju, a razum ti i dalje projektuje iskustva (obrćući taj zarobljeni nagon duše u krug)... energija se tad ne obnavlja, jer se duša drži potisnutom u tamu (izvan kruga) a monotonija prouzrokovana ponavljanjem već proživljenog a bez nade da će se išta suštinski promijeniti, zavladava nad tobom. Kada sva raspoloživa vitalna energija sagori u recikliranju, u razumu nastaje ispraznost. A šta je to što razumu opravdava njegovo postojanje? To je obrtanje misli, projekcija realnosti. Najlogičnije je onda da razum uvijek, uvijek i uvijek nastoji da održi KONTINIUM projekcije kako bi ostvario sopstveni smisao. Ali Biće koje ti jesi nije tvoj razum te odbija poslušnost tom razumskom nagonu. U tvom slučaju razum te i dalje vodi kroz dnevnu, kontinuiranu realnost, ubjeđuje te da si ti neko ko treba da pomaže drugim ljudima, a uistinu tvoja volja je zatočena u egu, vitalna energija je istrošena, ni sam sebi ne može pomoći. Kako onda pomoći drugima?
Međutim, kada se i poslednji tračak svjetlosti ugasi u razumu, kada pokretačka energija sagori, nastupa predavanje. Predavanje Životu ili 'sudbini' je jedino što je ostalo. Ako uspiješ da se predaš u potpunosti i bez straha, iz predaje nesumnjivo slijedi preporod. Zašto? Zato što ego više nema hranu kojom može da održi snagu kojom zarobljava Tvoju volju u sebi. Nestajanjem motiva koji drži volju učvršćenom u egu slabi koncentracija kojom Biće štiti ego od propadanja. Ali ponavljanjem istih radnji Biće shvata da je upalo u klopku a u strahu da se u potpunosti odvoji od ega upada u monotoniju. Monotonija obezvređuje realnost. U toj obezvrijeđenosti vrijednosti Biće otpušta grč ega a razum se otvara. Volja se usmjerava ka duši koja i dalje biva živa i u sebi i dalje ima neostvarene namjere, one koje će se u tvom razumu pojaviti kao novi talas inspiracije, kao nova i preporođena volja za životom.
PS. Ne vidim ja da ćeš ti skinuti taj bijeli mantil, ali vidim da ćeš dobiti novu ideju kako da postaneš autentičan u njemu.
Autentičan ćeš postati kada izađeš iz ciklusa koji je zavladao nad tobom. Tada ćeš i svoje pacijente početi iscjeljivati a ne mijenjati ih.
Kako to znam?
Doživio sam momente ispraznosti. Nisam imao volju ni za čim. Slikanje, pisanje, odnosi sa voljenim osobama nisu mi značili ništa. Kada sam se dovoljno uzdigao iznad razuma (postao svjestan monotonije obrtanja istog ciklusa), sasvim smireno i razumno rekao sam supruzi da je možda vrijeme za umiranje (mada sam znao da nisam ostvario sve što iz mene želi da se ostvari). Ali kao i ti, ja nisam samoubica, nemam takve destruktivne nagone u sebi, te jedino što sam tad mogao da učinim bilo je da se totalno predam životu... prihvatajući mogućnost da ću ostatak života provesti u monotoniji (kao i ti, prihvatajući mogućnost da budeš kao i tvoji pacijenti). No, to je bio početak istinskog buđenja, preporoda. Dvije sedmice kasnije, zapljusnuo me novi, ogroman talas inspiracije.... Od tada sam ostvario mnogo čega o čemu do tada nisam uspio čak ni da odsanjam dobro.
----------------------------
Dakle, u tvom slučaju se uopšte ne radi o duši i njenom umiranju (duša se i rađa i umire u svakom trenu), već o Biću koje je identifikacijom sa egom dušu totalno potisnuo u tamu. Radi se o egu koji je zarobio tvoju volju ubjeđenjima i koji se održava u životu na poslednjim tračcima iz duše pozajmljene energije. Ta 'ukradena' vitalna energija duše kojom se ego hrani i na račun nje opstaje, umire zarobljena u razumu. Stoga, 'umiranje duše' nije ono što ti stvara besmisao življenja, to je odumiranje zatočene vitalne energije u razumu. Pošto nemaš volje da se zbog toga ubiješ (a i ne trebaš, jer očito nisi u potpunosti identifikovan sa razumom), to ti je znak da ćeš uskoro doživjeti i preporod. To će se desiti kada ego više ne bude imao nešto privlačno s čim može da načini motiv kojim će tvoju volju držati okovanom u sebi, kad tebi u egu sve postane bezvrijedno i dosadno. Kad se to desi, te se voljom uzneseš iznad razuma, u potpunosti ćeš shvatiti šta si to TI a šta je to tvoj ego sa kojim si se poistovijetio. Tada ćeš bez straha otpustiti i ostatak volje iz ega a razum ćeš otvoriti prema svom Višem Ja. Ono će ga odatle upravljati i dovesti te do novog početka, do ushićenja, unoseći novu vitalnu energiju tvoje duše u tvoj tad otvoreni i ispražnjeni razum. A da si se otvorio i dopustio duši da te vodi znat' ćeš: samorealizacijom duše ostvaruje se radost življenja.
