sud u nirnbergu je prihvatio samo vojsku kraljevine kao zvanicnu vojsku, svi ostali su bili banda i sudije su odbile da nemackim oficirima sude za dela protiv bandita jer su to isti i bili kao neregularne grupe naoruzanih ljudi .
Za razliku od posleratne Jugoslavije, sasvim je drukčija stvar u Nirnbergu. Svi nemački komandanti koji su naređivali zločine prema partizanima i njima naklonjenim stanovnicima na području NDH i Crne Gore ili pripremali operacije protiv partizanskih vojnih formacija nisu dobili smrtnu presudu, jer je vladalo mišljenje da se radilo o suzbijanju suprostavljenih vojnih formacija koje nisu imali nikakvu legitimnost, niti se pridržavali običaja rata. Neki nemački generali i komandanti čak su i oslobođeni optužbi.
Revolucionarne snage, koje nisu priznavale legitimnu vladu koja je delovala u emigraciji, poput mnogih drugih (grčke, poljske, francuske, norveške, danske, itd), a koja takođe nije priznavala njih, nisu se mogle dovoditi u kontekst legitimno zaraćene ratne formacije prema kojima se moraju primenjivati pravila Haške i Ženevske konvencije o postupku sa ratnim zarobljenicima.
Nacistička dokumenta i sud u Nirnbergu jasno su rekli: general Mihailović se borio protiv okupatora a okupator nije poštovao pravila ratovanja kada se radilo o zarobljenim borcima ili saradnicima a morao ih je poštovati. Dakle, počinjen je ratni zločin u pravom smislu reči – ženevska i hapška konvencija grubo su prekršeni, a zašto ti zločini nisu sankcionisani na pravi način to je rezultat pobede revolucionarnih snaga.
Sa stanovišta Međunarodnog suda u Nirnbergu, evidentno je da je Tribunal lavirao između nominalnih pobednika, a kojima su pomagale tri velike svetske sile i čiji glas je tada predstavljao i zakona koji je bio na strani nominalnih gubinika. Nije želeo da proces pretvori u pravdu niti pak u totalnu nepravdu i nađeno je neko solomonsko rešenje. Sudijama je uvek pred očima bila 4. tačka Haške povelje, to se jasno vidi prilikom svake konstatcije sudija i tižioca, bez obzira što ona nema važnost ako se zna da je u zemlji već delovala legitimno zaraćena strana a koju Tribunal nije smeo da spominje iz razloga što je ona već stavljena predtête accompli. U suprotnom, kada je reč o presudama nemačkim komandantima, stvar bi bila sasvim drukčija. Znajući da su Titovi partizani uz obimnu pomoć saveznika, najviše SSSR, izašli kao ratni pobednici, morali su da sankcionišu nemačke zločine nekim kaznama. Za iste prekršaje nemački generali su u Jugoslavioji suđeni na smrtne kazne.
Drugim rečima, međunarodni sud u Nirnbergu osudio je nemačke generale i komandante na vremenske kazne, jer je uvažio da su se borili protiv Titovih snaga, kao nominalnih ratnih pobednika i saradnika antifašističkih snaga, a koji, pak, nisu uopšte imali status legitimno zaraćene strane, niti vodili rat po međunarodnim konvencijama.