Ja sve mogu i sve hoću, i sve umem sama, tako da mi se čini da uopšte nisam žensko. Pošto se bavim, jel' te čime se bavim, tu ima mnoooogo fizikalisanja. Svekar i svekrva ostarili, zaova nejaka, deca sitna, meni žao muža, pa koliko god mogu da mu pomognem - tu sam.
Ali u nekim momentima dođemo do te faze da njemu nije jasno kako ja ne mogu to nešto da podignem/namestim/gurnem, nego mora on.

Znači, posmatra me kao da smo istog pola.

Ponekad.

Ali pošto je život brz, melje, prolazi i sl. ja nemam vremena da razmišljam o tome da li bi mi bilo bolje kada bih se prenemagala, nego radim ono što mogu, ne praveći pitanje da li je muški ili ženski posao. Dok sam sa druge strane jako perfekcionista: niko ne ume da usisa, ni briše prašinu, ni pegla, ni izriba kupatilo, kao ja. Tek tortu da napravi, nema šanse...jedna sam, nezamenljiva. Moj izbor.