Dragi moj/a....

*moonlight*

Domaćin
Poruka
4.102
Obratite se u vidu pisma, ili kratke poruke nekome koga nema, ko nije kraj Vas trenutno, ili nekome kome biste uživo teško mogli da kažete to što osećate.

Budite iskreni, ne štedite emocije, makar bili i ljuti.
 
Dragi deko,

Praznici na pomolu.
Zima steže gore nego ikada, mada sneg još nije napadao.
Steže praznina u telu, jer ni ove godine nisi sa mnom.
Nedostaješ.
Čim minus uzme svoje, stavim kapu i šal,osetim tvoje prisustvo, i za tren se pred očima stvori neka naša zima.
Volela sam načine na koje si mi udovoljavao, sitne igre, poklone i smeh kojim si krasio naše živote.
Volela sam nedeljne ručkove, tačno u podne, supu koju sam ti uvek dosipala u tanjir.
I danas uobičavam da nedeljom ručam u podne, ali nedelje više nemaju onu staru blistavost.
Nemaju onu draž koja je bila samo kod tebe i bake.
Zima seća na tvoju radost, te poseduje šarm.
Ali zima je i doba tvog odlaska, te me ophrvaju teške tuge kada se setim.

Volim sećanja na tebe.
Štit su mi.
Oružje kojim se brani od hladnoće u duši.
Volim misao o tebi, nasmejanom, u sivom džemperu (voleo si da ga zoveš džemBer). sa košuljom ispod njega.
I tvoj crveni bicikl, zaštitni znak, nekada čak i zimi.
Malo kafe, i pokoji slatkiš. Dijabetes je sprečavao tvoju strast za slatkim.
Skromnog srca, ali i skromnih potreba..
Mnogo mi fališ, i ove zime.

Tvoje plave oči čak i u mom sećanju sada najtopliji su kamin i ove zime.
 
Dragi moji,

super mi je bilo letos sto sam vas opet videla, osecam da ste mi kao rodjaci i zao mi je sto sam previse zatvorena i sto to nisam mogla u lice da vam kazem, uzivala sam tih nedelju dana i od tada sam mnogo srecna.

z:)
 
...znam da me cuvas odozgo, nedostajes mnogo :heart::sad2:

...mama, znamm da razumes....volim te gde god bila:zag::kiss2:

...vi koji mislite da necu moci videcete koliko gresite, vi koji ste protiv mojih odluka, to je vasa stvar, ne i moja,
suditi nekom za nesto u cemu niste bili, je najblaze receno ruzno...sudija je samo onaj odozgo, jedini pravi...
...vreme ce pokazati kako ce ko i do kada....stidite se, vec ste izabrali stranu....:cao:

...nema veze sto nema sarme i torte, nije sreca u punom novcaniku, jeste znam da je lakse, ali sta sad,
nista nije onoliko crno koliko izgleda, proci ce, sve prodje....i uvek sunce sine posle kise..samo neka
smo zdravi bice boljih dana....

...izvini ali morala sam da se obradujem onom sto sam cula, eto i sad mi je nekako lepo oko srca, pa
neka sam najgora, kako si samo bila ponosna i puna sebe onda kad ja nisam znala ni gde cu ni sta cu,
ti usepesna zeno...i sta sad, boli kad se lupi doopetom od ledinu....aaaaaaaaaaa...pa zar nisi znala da
se sve okrece, malo si gore pa si dole i opet tako...ti nedostizna, savrsena, najbolja....cccc..mnogo
mi te zao, sokovi su to veliki....samo ne dolazi slucajno da te tesim, neeee...od mene utehu dobiti neces....

...dragi moji prijatelji sve vas volim puno budite mi zivi i zdravi ma gde da ste...kilometri ne znace nista,
vazno je ono sto nosimo u srcu....!!!!
 
Dragi moji roditelji. Oprostite, pošto dobro znam da možete, svaku onu tajnu brigu koju ste imali zbog mene. Oprostite mi za svaku moju duboku ranu na telu, za koju sad znam da je ko u ogledalu otvarala istu takvu na vasim srcima. Za svaki ožiljak na mom licu koji je stvarao ožiljak na vasim dušama. Oprostite mi sto nisma bio ko ostali, koji su sanjali da sede na vrhu planine, dok sam ja, eto uživao u penjanju po liticama dok me sam vrh najmanje zanimao. Oprostite sto sam bio bahat da verujem da je moj život samo moja stvar i da je rizik i opasnost avantura koja se tiće samo mene. Za svaki moj, kako sam naivno vrovao viteški postupak, zbog kojeg niste spavali noćima. Za lutanja žuiom i crnom Afrikom, koja se pretvarala u vaše košmare. Za svaki pad s konja, za svaki meč koji sam imao, za svaki metak koji je proleteo blizu mene i za to što sam previše jeo sladoled zimi, kad mu vreme nije. Od kako sam otac, sve bolje razumem.
 
Poslednja izmena:
Majko.

Ne znam ni sada kako mogu da te vidim. Kako da te tumačim, kojom emocijom da nazovem mešavinu u sebi.
Uvek u mene unosiš osećaj zbunjenosti, i nekog neznanja, nedovoljne spoznaje.
Čudno je ovo sve. Možda čak i baš ovo obraćanje.

Nekada sa tobom može sasvim lepo da se priča, da se živi, da se diše.
Prirodno, spontano, nesmetano.
Toliko da se neka nežnost razlije i pobudi kod tebe.
Nekada, ravnodušna si. Prema meni, prema životu, svemu što te okružuje.
Nema povratnih reakcija kod tebe ma šta ti i tata i ja rekli.
Pokušavam da razumem, iza tebe su teški dani, bolesti, muke i patnje.
I sada imaš teške situacije, i sada neretko sa zadravljem prolaziš kroz pakao.
Znam da nije lako.
Znam da je sve to nešto što guta volju, energiju, elan, i živce.
Ali...nekada si ako, odustna, daleka, tuđa.
Neshvatljivo povučena, ili divlja.

Postoje dani kada si nesnosna.
Manipulativna, zla, i svesno, neobazrivo antiprotivna.
U borbi za istrajavanjem, za pobedom u igri oju si sama odabrala, i gde je nebitno ko je uistinu u pravu.
Tako si osorna, tako tuđa, tako nepodnošljivo prisutna, tako nemila.
Retko mogu da te takvu podnesem. Retko da pristanem na tvoju igru po tvojim pravilima.

Sa tobom se nikada ne zna. Mir, moj, očev, pa i tvoj, ne zavisi više ni od koga/čega drugog, osim od tebe.
Od tvog naleta dobrote, savesti i ludila.
Od tvjih bolova, ustajanja na levu ili na desnu nogu.

Nekada te tako ne želim. Blizu sebe, sa druge strane telefona, kao sagovornika, niti roditelja.
Nekada si tako drago biće koje je u sebi sakrilo veliku patnju ali i nezadovoljstvo.

Znam da i muke koje ostaju na meni nakon loših dana sa tobom veći pakao budu tebi, oanko sakriveno, nepriznano, nego što peku mene.
Pa ipak. Mislim da smo stranci.
Više ti mene ne poznaješ nego ja tebe.
Mene prepoznaješ.
U onim momentima mene koja sam nekada bila.

Danas mi je teško da ti kažeš šta si sada za mene.
Kako te baš danas vidim.
Pišem ovo, čisto da ne ostane u meni ova teška nedoumica življenja.
I našeg odnosa.
 
Dragi moj , oče
Ne možeš da naslutiš koliko mi je bilo teško, što si me ostavio baš na ovaj dan. Najradosniji dan provela sam u suzama.Kako su se samo ljudi radovali prazniku, žurili kući kako bi spremili bogatu trpezu i uz svoju porodicu proveli ovaj najradosniji praznik.U krugu svoje porodice, a moja porodica se rasturila...tebe više nije bilo....
Nisam mogla da zadržim suze, oni su veselo birali Badnjake a ja sam uplakana birala cveće za ikebanu...
Šta napisati , poslednji pozdrav....pa ja ne želim da se pozdravim sa tobom.
Mislila sam da ovaj praznik više nikada neću da slavim u radosti , jer će me podsećati na tebe...
Sad kad je vreme prošlo i evo 7 godina kako nisi sa mnom ...razmišljam da je tebi ustvari uspelo da celu porodicu sakupiš tog dana ...ne samo porodicu već celu rodbinu, prijatelje, kumove
Danas je opet Badnji dan , slavim ga sa uspomenom na tebe....Osećam kao da si ustvari svesno izabrao taj dan, kako bi bili zajedno, makar i mislima .....


 
Poslednja izmena:
Draga moja,
Mrak.Mračni i gusti mrak..Polako se spušta na ovu sumornu zemljinu kuglu...a,eno ga i Mesec...Već se vidi u punom sjaju,zlatan i moćan...Ponekad,čovek u životu treba biti takav..Moćan,hrabar,istrajan..A ja,vidiš,to nisam...Mogao sam raditi bilo šta,no ni blizu poput tebe.Ti si,moja draga,kao ovaj mesec..A vidiš,nije svako takav...neko je debeo,neko mršav,neko bogat a neko siromašan,neko veseo i pun samopouzdanja a neko tužan i jadan...sve su ti to kontrasti životne antiteze...I zato,moja draga,ostani takva..Nadam se da ćeš me poslušati...želim ti sve najbolje..nadam se,da dok budeš prelazila preko mosta gldedati u daljinu,dalekih planinskih venaca i misliti o mojim rečima...da,staćeš tu kraj puta i duboko uzdahnuti...pustićeš koju suzu na koverat i baciti ga na sred puta...Mene moraš zaboraviti,šta god radila...ali,moje reči ne...I zato,zbogom,draga moja..Nadam se da ćemo se jednog dana opet sresti na ovom mostu sreće,ali bogati,veseli i srećni...zbogom,poponovnog vidjenja....

Izmislio sam pismo......jel imam dara za pisanje ili su sve ovo obične gluposti...?
 
Dragi nas....oce, deda, muzu, taste, prijatelju....u ime svih nas, kojima znacis i kojima si drag, koji znaju kakav si covek i da nemas nikakve veze sa tim za sta te optuzuju, u ime svih nas zelim ti da izdrzis i ostanes jak. Pravda ce pobediti!
 
Drzi se matori. Mislimo na tebe...Steze me u dusi sve to, cela situacija, ali znam da ce sve biti kako treba. Necu ni da ih spominjem, te zlikovce, nisu vredni toga. Samo da opet budes slobodan!
 
dragi deda
bila sam pre neki dan tamo..umro je tetak spasoja. znas kakav je on bio"uzasno dobar" sto bi rekla pokojna prababa pera..puno se ljudi skupilo, sav rod..znam , znam..otkako tebe nema, i tvog ognjista, samo se po sahranama i skupljamo. i po kojoj svadbi, iako su redje.
kad je proslo sve, i sedimo tako, mi, tvoji unuci, ne znam ni ko te je prvi pomenuo..valjda goran i ja, mi smo ipak s tobom najvise vremena proveli, i najvise gluposti napravili:)
on je pricao kako ste isli svako vece u kafanu, i kako ste jedno vece i babu poveli kad je bila preterano dosadna..i kako ste je posadili za poseban sto, i za svaku vasu rakiju joj slali sok..dok nije zena poludela :))
ja sam pricala kako si me uvek galamio sto pored takvog jagnjeceg pecenja ja hhocu cevape , i kako smo klali ono prase..
o boze, jel se secas?:)))
juris ti prase prema meni da ga ja uvatim, a ja bezim po podrumuz:lol:
i kad si mi pravio ligure, da se skijam, pa sam se skrsila u onoj uvali koju je prekrio sneg skoro dva metra visok:))
i kako smo se vozali ficom po selu, do zadruge, ja ziaberem koju cu cokoladu i eravi kremic..sasvim skroz glavni, nas dvoje:)
nedostajes mi..:)
nemas pojma koliko mi je zao sto te moja deca nisu upoznala..i sto nikad nisu jela za onim nasim stolom..
vise se ni ne vidi de je bila kuca, sve je pokrila zbunje.dobro je sto si otisao pre, da ne vidis zlo..
al sljivik jos stoji, ne brini:)
nadam se da imas dovoljno rakije tamo , gde si:)
ljubi te tvoja unuka.
 
Dragi moj,

Neizmerno te volim, nedostaješ jako...
Svakim danom sve vise cenim tebe, tvoju ljubav, dobrotu, pažnju... Sve više te volim. Ponekad me naljutiš, jako me naljutiš, ali samo preko telefona :deda:
Kad vidim tvoje lepe okice i osmeh na licu... sve su to sitnice i gluposti koje izdaljine izledaju strašno, kad si pored mene nema ih...
U tvom zagrljaju se osećam sigurno i zaštićeno, jako voljeno... fališ jako, svaki dan bez tebe boli....
Sanjam o danu kada ćemo napokon biti zajedno, u našem malom kutku, sve je dobro samo da smo zajedno...
Voli te tvoja mekanica najviše na svetu, do kraja vasione i nazad :zskace:
 
Жено,

Веровао сам ти целим животом, и животима наше деце.
Потом си ми све узела: мој живот и жиоте моје златне деце.
.. Нека ти је
 
Zima me podseća na deku.
Napustio nas je baš jednog februara.
Mislim na njega, bio je tako divan, dobar.
Mislim da bih sada sve dala da mogu da ga zagrlim.
Da vidim njegove plave okice.
Teško je kad se hladnoća ulice useli u kutak srca za nedostajanje.
 
Dragi moj forume,
Vreme je da se malo odmorim od napornih ljudi koji sve vise obituju na ovim prostorima.
Prilikom uclanjivanja nisam ni razmisljala o tome koliko ce mi boravak na ovim stranama istrositi korisne energije.
Ne mogu da verujem da je kolicina ljudi koji se dive svojoj bahatosti , vulgarnosti i primitivizmu uspela da zaseni prave vrednosti koje covek ima i poseduje,
Bila sam od onih hrabrih koji se bore za prave vrednosti . Kako vreme protice osecam da je sve to suvisno. Ne mogu da krenem u borbu jer nemam adekvatno oruzje,
Sad je potrebno biti naoruzan mrznjom , prostotom i bezosecajnoscu,
Cekajuci bolje dane....pozdrav :z:hi:
 

Back
Top