Gedeon
Veoma poznat
- Poruka
- 13.252
Dr teoloških nauka Željko Porobija, bivši adventistički pastor i dekan Adventističkog teološkog fakulteta u Hrvatskoj, koji je napustio sve te službe, i otišao u Nemačku raditi kao običan radnik komentariše papu Franciska:
Desnica ga je prezirala, a svijet malo i previše očekivao od njega
Piše: Željko Porobija
KAD JE 13. marta 2013. kardinal Jean-Louis Tauran (Жан Луј Торан) uzviknuo s balkona crkve Svetog Petra u Vatikanu Habemus Papam (имамо паоу), obznanivši da je to donedavni biskup Buenos Airesa Jose Maria Bergoglio (Хорхе Марио Бергољо), Crkva i svijet očekivali su velike promjene. Ovi drugi možda još i više, nadajući se da će novi papa biti radikalniji u svojim zahtjevima za socijalnom pravdom ili za sveštenstvom žena ili za liberalizacijom katoličkih stavova o homoseksualnosti.
Ljude s takvim očekivanjima, koji očito ne shvataju da papa ne može po svojoj volji mijenjati dogme (то гледано кроз историју није тачно), Franjo je definitivno razočarao. Jer, namjesto ikakvih suštinskih promjena, on se uglavnom opredijelio za simboličke geste, koje su mogle zagrijati poneko srce, ali ne i donijeti stvarne promjene.
A mogao je više.
Ženama čast, muškima vlast
Papa je prema ženama upućivao pozitivne znakove od samog početka svog mandata. Na primjer, kad nije osudio djelovanje jedne američke ženske katoličke organizacije koju su konzervativni krugovi optuživali za feminizam. Kasnije je postavio nekoliko žena u vatikanske dikasterije na položaje koje su obično zauzimali sveštenici.
No, dalje od tih promjena, koje su katkad znale i glasno odjeknuti, papa nije išao. Nedavno je zbog toga dobio i javnu kritiku u belgijskom Leuvenu (Левен), uputili su mu je crkveni krugovi koji bi htjeli vidjeti žene u sveštenstvu. Papa je na njihove kritike odgovorio nevještim i neumjesnim "Ne mogu žene biti muškarci" i time definitivno stao na stranu konzervativaca. Iako je crkvena tradicija tu sasvim jasna, ipak se mogao pozvati i na najranija novozavjetna svjedočanstva o ženama koje su u Pavlovo vrijeme obavljale ulogu đakona te čak i apostola.
Homoseksualcima toplo srce i pogrdna riječ
Papa Franjo je u nekoliko izjava pozvao na pomirljivi stav prema homoseksualcima, zauzimajući se da ih porodice ne odbacuju. Čak je dopustio i da se blagosiljaju homoseksualni parovi. To opet, naravno, nije označilo promjenu crkvenog učenja o neprihvatljivosti homoseksualnih odnosa jer, da ponovimo gradivo, papa ne može mijenjati crkveni nauk (може и то се више пута догодило кроз историју).
Uostalom, još dok je bio kardinal, Franjo se oštro suprotstavio argentinskim vlastima koje su legalizovale homoseksualne brakove. Držao je da treba zakonski urediti homoseksualne zajednice, ne priznajući im status braka - isti stav kojega je u Hrvata najglasnije zastupala Željka Markić.
A nedavno su italijanski mediji prenijeli neslužbenu informaciju da je papa Franjo u zatvorenom razgovoru s talijanskim biskupima rekao da su katolička sjemeništa (богословије) prepuna, citiramo, pederčina. Premda su ga pokušali opravdati nerazumijevanjem nijansi italijanskog jezika, više se čini da je sva ta topla priča o homoseksualcima samo jedan vatikanski PR.
Siromašnima molitva i pokoja kinta
Nekoliko dana nakon gorespomenutog Habemus papam, papa Franjo je donio odluku da se uobičajeni bonusi na plate vatikanskih zaposlenika neće isplatiti njima na račun, nego preusmjeriti siromašnima. Nije to bio ni prvi, a ni posljednji put da je papa konkretnim novčanim sredstvima pomogao siromašnima. Ujedno je i on sam snizio standard svog življenja, kako bi više sličio na svog slavnog srednjovjekovnog imenjaka.
Papa je znao i u općenitim terminima kritizirati poslodavce koji izrabljuju radnike, ali sam sustav izrabljivanja nije dirao. Iako se zbog toga mnogima činio kao ljevičar, papa Franjo je zapravo bio populist. Zapazila su to još odavno njegova isusovačka subraća koja su bila sklonija revolucionarnim idejama, a ne tek molitvama i milostinji za siromašne.
Papa je mogao, da je htio, temeljitije modifikovati katolički socijalni nauk, tu se već ne radi o dogmi i puno je podložniji promjenama.
Desnici mrzak
Bez obzira na svoje suštinski konzervativne stavove, papa Franjo je neprestano doživljavao napade konzervativaca i desničara, prije svega onih u Crkvi. Njima su već navedene papine izjave i geste (od kojih smo naveli tek nekolicinu) bile dovoljne da ga napadnu kao liberala. Imajmo u vidu da je to Crkva i da u njoj ne možete očekivati liberale u uobičajenom smislu te riječi. Bilo je čak i novinara u lijepoj našoj koji su papu, nesposobni za nijansiranje, nazvali ljevičarem.
Hrvatskoj desnici je dodatno problematično bilo papino usporavanje procesa kanonizacije kardinala Stepinca, kao i njegov prilično suzdržan stav prema Međugorju.
I tu se papa opredijelio za mahom simbolične geste. Nastavljen je proces razmatranja Stepinčeva lika i djela, ali su uključeni i pravoslavci, tako da se moglo naslutiti da od skore kanonizacije - premda je bila najavljena kao već gotova stvar još 2016. godine - neće biti ništa.
Po pitanju Međugorja papa je u više navrata izražavao skepsu, čak i ironiju. Na kraju se izdalo jedno "nihil obstat" priopćenje, dakle, Međugorje je priznato kao mjesto štovanja Djevice Marije, dok se čudo ukazanja nije ni prihvatilo ni izrijekom odbacilo.
Možete se kladiti da će dosta desničara danas javno izražavati tugu zbog papine smrti, istodobno potiho očekujući sljedeće Habemus papam i osobu koja bi mogla priznati i Stepinca kao sveca i Međugorje kao mjesto ukazanja. No, te odluke svakako neće ovisiti samo o sklonosti i harizmatičnosti budućeg crkvenog poglavara.
Izvor: https://www.index.hr/mobile/vijesti...malo-i-previse-ocekivao-od-njega/2663452.aspx
Desnica ga je prezirala, a svijet malo i previše očekivao od njega
Piše: Željko Porobija
KAD JE 13. marta 2013. kardinal Jean-Louis Tauran (Жан Луј Торан) uzviknuo s balkona crkve Svetog Petra u Vatikanu Habemus Papam (имамо паоу), obznanivši da je to donedavni biskup Buenos Airesa Jose Maria Bergoglio (Хорхе Марио Бергољо), Crkva i svijet očekivali su velike promjene. Ovi drugi možda još i više, nadajući se da će novi papa biti radikalniji u svojim zahtjevima za socijalnom pravdom ili za sveštenstvom žena ili za liberalizacijom katoličkih stavova o homoseksualnosti.
Ljude s takvim očekivanjima, koji očito ne shvataju da papa ne može po svojoj volji mijenjati dogme (то гледано кроз историју није тачно), Franjo je definitivno razočarao. Jer, namjesto ikakvih suštinskih promjena, on se uglavnom opredijelio za simboličke geste, koje su mogle zagrijati poneko srce, ali ne i donijeti stvarne promjene.
A mogao je više.
Ženama čast, muškima vlast
Papa je prema ženama upućivao pozitivne znakove od samog početka svog mandata. Na primjer, kad nije osudio djelovanje jedne američke ženske katoličke organizacije koju su konzervativni krugovi optuživali za feminizam. Kasnije je postavio nekoliko žena u vatikanske dikasterije na položaje koje su obično zauzimali sveštenici.
No, dalje od tih promjena, koje su katkad znale i glasno odjeknuti, papa nije išao. Nedavno je zbog toga dobio i javnu kritiku u belgijskom Leuvenu (Левен), uputili su mu je crkveni krugovi koji bi htjeli vidjeti žene u sveštenstvu. Papa je na njihove kritike odgovorio nevještim i neumjesnim "Ne mogu žene biti muškarci" i time definitivno stao na stranu konzervativaca. Iako je crkvena tradicija tu sasvim jasna, ipak se mogao pozvati i na najranija novozavjetna svjedočanstva o ženama koje su u Pavlovo vrijeme obavljale ulogu đakona te čak i apostola.
Homoseksualcima toplo srce i pogrdna riječ
Papa Franjo je u nekoliko izjava pozvao na pomirljivi stav prema homoseksualcima, zauzimajući se da ih porodice ne odbacuju. Čak je dopustio i da se blagosiljaju homoseksualni parovi. To opet, naravno, nije označilo promjenu crkvenog učenja o neprihvatljivosti homoseksualnih odnosa jer, da ponovimo gradivo, papa ne može mijenjati crkveni nauk (може и то се више пута догодило кроз историју).
Uostalom, još dok je bio kardinal, Franjo se oštro suprotstavio argentinskim vlastima koje su legalizovale homoseksualne brakove. Držao je da treba zakonski urediti homoseksualne zajednice, ne priznajući im status braka - isti stav kojega je u Hrvata najglasnije zastupala Željka Markić.
A nedavno su italijanski mediji prenijeli neslužbenu informaciju da je papa Franjo u zatvorenom razgovoru s talijanskim biskupima rekao da su katolička sjemeništa (богословије) prepuna, citiramo, pederčina. Premda su ga pokušali opravdati nerazumijevanjem nijansi italijanskog jezika, više se čini da je sva ta topla priča o homoseksualcima samo jedan vatikanski PR.
Siromašnima molitva i pokoja kinta
Nekoliko dana nakon gorespomenutog Habemus papam, papa Franjo je donio odluku da se uobičajeni bonusi na plate vatikanskih zaposlenika neće isplatiti njima na račun, nego preusmjeriti siromašnima. Nije to bio ni prvi, a ni posljednji put da je papa konkretnim novčanim sredstvima pomogao siromašnima. Ujedno je i on sam snizio standard svog življenja, kako bi više sličio na svog slavnog srednjovjekovnog imenjaka.
Papa je znao i u općenitim terminima kritizirati poslodavce koji izrabljuju radnike, ali sam sustav izrabljivanja nije dirao. Iako se zbog toga mnogima činio kao ljevičar, papa Franjo je zapravo bio populist. Zapazila su to još odavno njegova isusovačka subraća koja su bila sklonija revolucionarnim idejama, a ne tek molitvama i milostinji za siromašne.
Papa je mogao, da je htio, temeljitije modifikovati katolički socijalni nauk, tu se već ne radi o dogmi i puno je podložniji promjenama.
Desnici mrzak
Bez obzira na svoje suštinski konzervativne stavove, papa Franjo je neprestano doživljavao napade konzervativaca i desničara, prije svega onih u Crkvi. Njima su već navedene papine izjave i geste (od kojih smo naveli tek nekolicinu) bile dovoljne da ga napadnu kao liberala. Imajmo u vidu da je to Crkva i da u njoj ne možete očekivati liberale u uobičajenom smislu te riječi. Bilo je čak i novinara u lijepoj našoj koji su papu, nesposobni za nijansiranje, nazvali ljevičarem.
Hrvatskoj desnici je dodatno problematično bilo papino usporavanje procesa kanonizacije kardinala Stepinca, kao i njegov prilično suzdržan stav prema Međugorju.
I tu se papa opredijelio za mahom simbolične geste. Nastavljen je proces razmatranja Stepinčeva lika i djela, ali su uključeni i pravoslavci, tako da se moglo naslutiti da od skore kanonizacije - premda je bila najavljena kao već gotova stvar još 2016. godine - neće biti ništa.
Po pitanju Međugorja papa je u više navrata izražavao skepsu, čak i ironiju. Na kraju se izdalo jedno "nihil obstat" priopćenje, dakle, Međugorje je priznato kao mjesto štovanja Djevice Marije, dok se čudo ukazanja nije ni prihvatilo ni izrijekom odbacilo.
Možete se kladiti da će dosta desničara danas javno izražavati tugu zbog papine smrti, istodobno potiho očekujući sljedeće Habemus papam i osobu koja bi mogla priznati i Stepinca kao sveca i Međugorje kao mjesto ukazanja. No, te odluke svakako neće ovisiti samo o sklonosti i harizmatičnosti budućeg crkvenog poglavara.
Izvor: https://www.index.hr/mobile/vijesti...malo-i-previse-ocekivao-od-njega/2663452.aspx
