Realan011
Zainteresovan član
- Poruka
- 238
Kako je hrvatstvo na silu ušlo u Dubrovnik i Konavle
Piše: Ratko Dmitrović
Hrvatska se – napisao je nedavno jedan zagrebački profesor – ulaskom u EU vraća sebi, svojim evropskim korenima, Hrvatska se vraća kući. Zvuči dobro, ali nije istina. Precizna definicija mogla bi da glasi; Hrvatsku u svoje kolo uzimaju oni koji su je i napravili. I geografski, a bogme i nacionalno.
Bez Evrope ili da budemo precizniji, bez Vatikana, austrijskog carstva, i u novije vreme bez Nemačke i grupe demohrišćanskih partija centralne Evrope, Hrvatska danas ne bi ni postojala. Naravno, velike sile, uticajna carstva, neke dinastije nisu pomagale Hrvate iz razloga velike ljubavi prema tom narodu i njegovoj budućnosti. Taman posla. Tu je došlo do gotovo neverovatnog sklopa okolnosti koji je Hrvatima išao naruku, počev od 19. veka, posle poraza francuskog i prodora u Dalmaciju austrijskog carstva, a kulminacija dolazi stotinjak godina kasnije kada u virovima Prvog svetskog rata nestaje austro-ugarska dvojna monarhija, a jedna veličanstvena pozicija Srbije, ratnog pobednika, biva potopljena zarad ideje bratimljenja južnoslovenskih naroda.
Vrlo brzo će se pokazati da su u tu ideju istinski verovali jedino Srbi, drugim narodima je poslužila kao brod kojim su doplovili do obala sopstvenih nacionalnih država. Ubacimo li u ovu priču komunizam, antisrpsko određenje te nove političke ideje pristigle na Balkan, sa nesagledivih ravnica Rusije (i tamo silom nakalemljene) dobijamo sklop u kojem su u relativno kratkom roku, od pozicije naroda u nestajanju, sa delićima zemlje, upisane u katastarske knjige drugih, Hrvati su kao narod u 21. vek ušli trijumfalno, sa sopstvenom državom i teritorijama koje im nikada nisu pripadale.
Velika je tu, razume se, zasluga Srba i njihove gluposti, ali ovog puta ćemo o nečem drugom; o Dubrovniku i Austriji, o tome kako taj grad, kroz istoriju uglavnom samostalan, u ugovornom odnosu i međusobnom poštovanju sa velikima, ali nikada sa Hrvatima i nečim što bi mogli da nazovemo Hrvatska – danas slovi kao semenište hrvatstva.
Dubrovniku se, u modernoj hrvatskoj istoriografiji, hrvatskoj književnosti, kulturi, nauci, pripisuje i uzlet „srednjovekovne hrvatske književnosti“. Dubrovnik je mesto gde se „uvijek i sa radošću govorilo hrvatskim jezikom“. Hrvatski velikani su Ruđer Bošković, Ivan Gundulić, Marin Držić, Valtazar Bogišić… Tako kažu u Zagrebu. A šta kaže istorija, stari spisi dubrovačkih arhiva, libri venecijanskih biblioteka? tekst je malo duži i ostatak je na: http://www.intermagazin.rs/kako-je-hrvatstvo-na-silu-uslo-u-dubrovnik-i-konavle/
Piše: Ratko Dmitrović
Hrvatska se – napisao je nedavno jedan zagrebački profesor – ulaskom u EU vraća sebi, svojim evropskim korenima, Hrvatska se vraća kući. Zvuči dobro, ali nije istina. Precizna definicija mogla bi da glasi; Hrvatsku u svoje kolo uzimaju oni koji su je i napravili. I geografski, a bogme i nacionalno.
Bez Evrope ili da budemo precizniji, bez Vatikana, austrijskog carstva, i u novije vreme bez Nemačke i grupe demohrišćanskih partija centralne Evrope, Hrvatska danas ne bi ni postojala. Naravno, velike sile, uticajna carstva, neke dinastije nisu pomagale Hrvate iz razloga velike ljubavi prema tom narodu i njegovoj budućnosti. Taman posla. Tu je došlo do gotovo neverovatnog sklopa okolnosti koji je Hrvatima išao naruku, počev od 19. veka, posle poraza francuskog i prodora u Dalmaciju austrijskog carstva, a kulminacija dolazi stotinjak godina kasnije kada u virovima Prvog svetskog rata nestaje austro-ugarska dvojna monarhija, a jedna veličanstvena pozicija Srbije, ratnog pobednika, biva potopljena zarad ideje bratimljenja južnoslovenskih naroda.
Vrlo brzo će se pokazati da su u tu ideju istinski verovali jedino Srbi, drugim narodima je poslužila kao brod kojim su doplovili do obala sopstvenih nacionalnih država. Ubacimo li u ovu priču komunizam, antisrpsko određenje te nove političke ideje pristigle na Balkan, sa nesagledivih ravnica Rusije (i tamo silom nakalemljene) dobijamo sklop u kojem su u relativno kratkom roku, od pozicije naroda u nestajanju, sa delićima zemlje, upisane u katastarske knjige drugih, Hrvati su kao narod u 21. vek ušli trijumfalno, sa sopstvenom državom i teritorijama koje im nikada nisu pripadale.
Velika je tu, razume se, zasluga Srba i njihove gluposti, ali ovog puta ćemo o nečem drugom; o Dubrovniku i Austriji, o tome kako taj grad, kroz istoriju uglavnom samostalan, u ugovornom odnosu i međusobnom poštovanju sa velikima, ali nikada sa Hrvatima i nečim što bi mogli da nazovemo Hrvatska – danas slovi kao semenište hrvatstva.
Dubrovniku se, u modernoj hrvatskoj istoriografiji, hrvatskoj književnosti, kulturi, nauci, pripisuje i uzlet „srednjovekovne hrvatske književnosti“. Dubrovnik je mesto gde se „uvijek i sa radošću govorilo hrvatskim jezikom“. Hrvatski velikani su Ruđer Bošković, Ivan Gundulić, Marin Držić, Valtazar Bogišić… Tako kažu u Zagrebu. A šta kaže istorija, stari spisi dubrovačkih arhiva, libri venecijanskih biblioteka? tekst je malo duži i ostatak je na: http://www.intermagazin.rs/kako-je-hrvatstvo-na-silu-uslo-u-dubrovnik-i-konavle/
