OK, jasno mi je. 60-70 pacijenata dnevno je katastrofa. Stvarno jeste. POgotovu ako vecina njih samo trazi paznju. Piju krv i gutaju tudje vreme. Ali, neka je bar 5-oro njih doslo tu zato sto stvarno imaju problem i trpe uzasne bolove. Izgubite zivce i kazete im da uzmu andol? Slegnete ramenima? Ne pogledate ih uopste - pa ko ce te sve silne babe da trpi? Imate i vi svojih problema...Otrcite kuci da se spakujete za put, jer novi seminar negde na svetu pocinje, a to je dobro za vase intelektualno i naucno napredovanje i ko sad sisa te sve silne kojima treba vasa pomoc?
U redu, sistem je uzasan. Razumem. A vi ste deo tog sistema, i umesto da se bar dva sata dnevno posvecujete samo onome zbog cega ste studirali medicinu, vi cete koristiti sve blagodeti tog sistema, i kad vas pacijent prozove vi cete se pravdati losim uslovima.
Pa koliko god razumela vase teskoce, i dalje ne mogu da razumem u kom to trenutku za vas ljudski zivot postane toliko jeftin da o njemu ne vredi razmisljati. Sta ono bese stoji u Hipokratovoj zakletvi?
Ramislite, i ti neki pacijenti imaju besprekorne profesionalne i intelektualne biografije. Bili su odlicni advokati, sudije, farmaceuti, profesori. Nisu svi dosli tu jer bas hoce da caskaju sa vama. Stvarno imaju problem. Uzdaju se bas u vas da im pomognete. Mislite o tome kad sledeci put odete na posao.
Mislim(o) o tome svaki dan. Nisu doktori problem per se. Problem je citava nacija i citava drzava bez pravnog poretka. Zato se desava ono sto se desava - samo u uredjenim drustvima mogu postpojati i uredjeni javni servisi.
Ne znate kako funkcionise javno zdravstvo na zapadu; verujte, ne znate bolje od mene sigurno. Zapadno zdravstvo nije 'ER' i "Uvod u anatomiju'. Javno zdravstvo na zapadu...boze kad bi ste znali. Da, kad jednom uspes da dodjes do lekara - svakako ce ti se ljubazno osmehnuti. Bices mu jedan od 6 pacijenata kolka mu je norma tog dana (kao u Norveskoj na primer). Ili ces psihijatru biti onaj pacijent koji je svoje prve tegobe prijavio zdravstvenom sistemu pre godinu dana i od tad je - da bi dosao do specijaliste, tj psihijatra - prosao: lekara opste prakse, koji ga je poslao psihijatrijskom tehnicaru ili sestri (obicno koledz ili sto bi se reklo - visa skola), koji su ga poslali dalje terapeutu (obicno neki zdravstveni radnik sa nizom strucnom spremom i treningom za kognitivno-bihevioralnu terapiju) koji ga je zatim uputio specijalizantu psihijatrije, ovaj mladjem specijalisti (do 5 godina radnog staza) a tek ovaj ga poslao specijalisti psihijatru. Procedura traje oko godinu dana (Engleska). Sta biva sa takvim pacijentom - stavite se u kozu nekoga ko ima depresivnu krizu, ili panicne napade pa razmislite. Pri tome, u bolnicu se (psihijatrijsku) primaju samo suicidni pacijenti (na svoj zahtev, a pre procene psihijatra). Za sumnju na karcinom debelog creva pregled specijaliste sa pratecom dijagnostikom ceka se i do 6 meseci (kazem za sumnju na), zemlja je Kanada. Ukoliko ste pak imali nesrecu da se obrete u Americi, e tek tu postaje stvar zabavna: dok se presamicujete od bolova u prepunoj cekaonici, popunjavate obilni upitnik o svom osiguranju; ako ste zaboravili svoju zdravstvenu knjizicu (karticu osiguranja), sutnuce vas napolje bez operacije slepog creva na primer jer niste osigurani. Zgodno zar ne? Naravno, ako jeste osigurani, prodjete formalnost obrazaca, kameno lice sestre na prijemnoh ambulanti, i dospete do doktora - naravno, ljubazno ce vam se osmehnuti.
Ukoliko se pak nadjete u Francuskoj - e to je zemlja visokih standarda i tu cete vec proci kao covek (u najvecem broju slucajeva), primice vas pristojni zdravstveni javni servis. U Nemackoj je situacija znacajno olaksana (bar bila 2000e) time sto postoje i drzavno i privatno osiguranje- ako odlucis da ides kod privatnog lekara drzava ce ti pokriti onoliko kolko to kosta u drzavnom zdravstvu a ti sam preko svog privatnog osioguranja nadoknaditi ostatak...Da snimite neki organ na CTu, Magnetu, ili EEGu - necete moci nigde po zapadnim zemljama sem po nalogu i zahtevu doktora. Tj nigde sem u Srbiji. Naravno ovde cete platiti, a tamo to ne mozete d auradite ni da platite ne znam koliko. Da dobijete lek u NEmackoj mozete samo na recept lekara (i to na njegov recept sa licnim podatcima pa apoteka, zavisno od leka, zove lekara da proveri da li je izdao recept toj i toj osobi). Nije ni cudo da masovno Srbi koji zive napolju rezignirano plate put za Srbiju da s eovde ispregledaju, shvate da im je to i jeftinije i bezbolnije nego da se maltretiraju u pokusaju da dodju do doktora kroz sistem javnog zdravstva na zapadu.
Ali vecina vas ovde nema pojma o tome. Ono o cemu imate pojma jesu interesantne serije na TVu, i ideja da ce vam se tamo lekar ljubazn oosmehnuti (dok vam objasnjava da cete svoju upali slepog creva morati d aodnesete negde drugde jer vam je isteklo osiguranje ili jer vase osiguranje ne pokriva tu intervenciju u toj bolnici!).
Sve je to u redu: slazem se da zdravstveni radnici treba da budu vaspitani (zaboga, ne trebamo li svi biti?), ljubazni u domenu svoje makar profesionalne obaveze, ozbiljni i zainteresovani. Slazem se da nije u redu bahatost, nekultura, neprofesionalnost i tretiranje ljudi kao stoke. Ali se takodje slazem i sa tim da ne treba da dozvolimo mi sami - kao ljudi, korisnici usluga (bilo kojih), pa ni kao pacijenti - da nas bilo ko tretira kao stoku.
Vaspitanje mora da postoji na obe strane. Ja sam danas za 6 radnih sati (sta cu takve su smene) primila 18 psihijatrijskih pacijenata. Neki su zakasnili, neki se nisu pojavili niti javili, neki su insistirali da ih po svaku cenu primim bez obzira sto nisu uospte zakazani i sto mi je u kancelariji vec neko drugi ko jeste zakazan. Sta mislite sta se dogodilo? Oni koji su zakasnili morali su da cekaju da ih primim ako uopste budem imala vremena na kraju svcih onih koji su dosli u svoje zakazane termine (nisam ih primila i vraceni su jer nisam imala kad da ih primim pored ovih 18 koji su vec danas dosli). Naravno, jedan od njih je danas popodne vec bio da mi poreti tuzbom jer je on zaboga cekao ceo dan od 9 ujutro (cista laz, bio zakazan u 9 i nije se pojavio do 10:45 a ond anije hteo da ode!). Ovi sto se uopste nisu javili da nece doci - pa kad se budu javili, verovatno ce dobiti termin za nekih 3 meseca, da se vaspitaju da se jave drugi put jer niko od nas nije na civiluk njima obesen. Oni koji nisu bili zakazani a insistirali su da budu primljeni, vidjeni su na 30 sekundi nakon dugotrajne borbe sa sestrom koja je pokusavala da im objasni da ne mogu unutra jer tamo vec sede pacijenti. Naravno, veoma decidirano im je receno da imaju 30 sekundi da zakazu svoj termin i da danas nece biti primljeni, a ako je hitno - postoji hitna psihijatrijska sluzba gde mogu da s ejave za pomoc. Oni koji su bili hitni zbrinuti su pre onih koji su bili zakazani a kojima je objasnjeno ljudski da su ljudi u krizi i zamoljeni da malo pricekaju. KAd se sabrao dan, mozda vam 18 pacijenata za 6 sati ne izgleda dramaticno, no imajte na umu sliku u kojoj ste vi psihicki u nekom problemu i da li bi zeleli da sa vasim psihijatrom imate svoj mir i bar pola sata vremena ili bi vam 15 minuta vremena u potpunom haosu bilo dovoljno?! Ja mislim d ane bi! I zato insistiram da necu da primim vise od 12 pacijenata dnevno jer smatram da je to minimum za elementarni kvalitet usluge korisnicima. Ali korisnik koji tako dobija svojih 30 minuta i suvislog doktora koji moze da se bavi njime umesto tehnikalijama, ne zna d ataj isti doktor trpi enormne pritiske jer ne ispunjava nametnutu radnu normu i podbacuje u planu rada na kraju svake godine, prete mu otkazom, a po novom zakonu koji Djura toliko podrzava, a po kome ce se placati doktoru po broju pacijenata - bice prinudjen da umesto 12 primi 18 pacijenata i od tih 18 niko nece imati nikakav kvalitet usluge jer na racun kvantiteta kvalitet ce morati da padne.....
Ja se ne zalim - neka bude kako bude, ja i dalje necu primati vise od 12 pacijenata. Najzad, ili cu raditi kako treba ili necu raditi uopste, pa kako god da bude (radicu nesto drugo). Ali, mozda ne bi bilo lose misliti i o tome u ovoj polemici. Sistem je takav kakav je. A za njega smo odgovorni i mi iz profesije ali i mi kao korisnici usluga. Ne verujem u teze da nista ne moze da se proimeni; promenice se onda kada se i mi promenimo. Ne zato sto hocemo da budemo 'svet' ili d aidemo u korak sa svetom nego zato sto cemo imati sistem koji ce funkcionisati i drzavu koja je uredjena.