Dokle sam stigao sa objavljivanjem svoje knjige?

[[Silvers]]

Šta ću kad sam navikao da pišem opširno, možda je to jedan od kvaliteta koji dobro dođe nekome ko pokušava da postane neka vrsta pisca epske fantastike.

Kad bi mi neko prije par godina rekao da ću se poprilično interesovati za razne knjige, nasmijao bih mu se u lice. Ali šta reći, ja tek ovih par godina stičem utisak kakve knjige zapravo mogu biti, to jest da knjige nisu samo "kolekcija suvoparnog teksta koji moraš čitati za lektiru i izvlačiti apstraktnu i nadasve komplikovanu misao pisca" kako su mi nametnuli mišljenje...

Još početkom 2007. počeo sam iz čiste potrebe da pišem tekstove, s obzirom da sam se našao u takvoj situaciji da su mi papir i olovka bili jedini izlaz iz totalne depresije. Zatvorio sam se privremeno u svoj svijet i skoro godinu dana to mi je bilo jedino uporište u životu.

Godinu dana kasnije, depresija me prošla, pa sam tekstove i zapustio. Međutim, par mojih prijatelja dohvatilo se tih tekstova, te kad su ih pročitali, predložili su mi da nastavim pisati, štaviše, još su mi dali par ideja kako da razradim priču... Do kraja 2008. godine završio sam pisanje "Prve knjige" koja ima preko 250 strana A4 formata, sve sami tekst. Da, stvarno sam se raspucao. Pored toga pravio sam beleške sa strane za moguće nastavke, i to njih nekoliko... Nešto šta je isprva krenulo kao čista potreba pretvorilo se u hobi, i na kraju donekle u opsesiju...

Raspitivao sam se kako da objavim knjigu, ali niko mi nikad nije dao konkretna uputstva. Listao sam na desetine, možda i stotine foruma i svaki forum drugačije je objašnjavao kako to ide. Na kraju krajeva, sve se svelo na to da nađem dobrog lektora pa odatle sve ide lagano. Avaj, tražio sam lektore po Novom Sadu, ali što sam ih više tražio to je bilo teže. Svaki je skuplji od prethodnog, najjeftinije lektorisanje bilo je "2 evra po normalnoj stranici". S obzirom da A4 stranica ide na računicu kao 2 normalne stranice, to je 500+ strana mog prvog romana, u prevodu: najjeftinije lektorisanje je nešto preko 1000 evra.

Nažalost, kao student, pored svega šta plaćam nemam mogućnosti da saberem dovoljno novca za lektorisanje, pa sam se raspitivao kod izdavača za najjeftinije solucije. Najviše sam se razočarao u "Prometeja", odakle su me hladnokrvno odbili tvrdeći da im ne pada na pamet da uzimaju rukopis ako ispod njega ne stoji potpis jednog od njihovih lektora. Ni ostali izdavači nisu bili ništa bolji, opet se sve vraća na lektore a ja nemam para za njih...

Poslije toga, u Decembru 2008. obratio sam se Matici Srpskoj i prijavio se na njihov konkurs za "Prvu knjigu". Ipak imam daleko manje od 35 godina i nisam objavljivao knjigu ranije, tako da ispunjavam preduslove za konkurs. Krenula je 2009. godina, Matica Srpska javila da će u Aprilu objaviti pobjednike konkursa. Ja čekam. April došao, april prošao, nigdje ničega. Nazovem Maticu oni javljaju da se Odbor još nije sastao, da će odluka biti donesena negdje sredinom Maja...

Odlaganje je trajalo dotle da su pobjednika objavili tek sredinom Septembra. Štaviše, pobjednikom su proglasili nekog mojih godina ko je ispisao zbirčicu pjesmica od svega 30tak stranica, izgleda da se Matici više isplati da objavljuje male formate nego romančine. Kako procedura nalaže, primjerci onih autora koji nisu pobijedili se vraćaju, tako da sam ja svoj primjerak od 276 strana A4 formata dobio nazad krajem Septembra. Na prvoj stranici je samo stajao pečat Matice Srpske, a ostatak netaknut. Najvjerovatnije nisu ni htjeli da prelistaju, a kamoli pročitaju bar dio mog romana, sve u svemu kad sam dobio primjerak nazad izgledao je kao da je skoro deset mjeseci samo stajao negdje na nekoj polici i skupljao prašinu...

U Maticu Srpsku sam se tada poprilično razočarao, iako se otvarao novi konkurs za Prvu Knjigu Matice Srpske za 2010. godinu zakleo sam se da više nikad neću ni proći pored njihove zgrade a kamoli šta drugo... Od tada sam pregledao forume, obilazio sajmove knjiga, ali nikom ništa. Par konkursa, uključujući onaj Studentskog Centra iz Kragujevca, ulivali su malo nade, pa sam im pisao preko e-mejla i zvao na date telefone. Na telefone se niko nikad nije javio, na e-mejlove niko nikad nije odgovorio...

Ja i dan danas tražim nekog izdavača ili ljude dobre volje koji bi mi pomogli da pokušam objaviti svoju prvu knjigu. Od svoje ideje i dalje nisam odustao, iako sam zbog silnih problema morao da odustanem od pisanje na neko vrijeme. U poslednjih godinu i po dana nisam napisao nijednu novu stranicu teksta, nisam čak ni stigao da prelistam svoje beleške...

Valjda će doći neko bolje vrijeme kada ću imati vremena da se vratim svojoj "opsesiji" i nastavim pisati, ako ništa drugo samo za svoju dušu, da budem i pisac i jedini čitalac te knjige. Još mi samo ostaje da se nadam da će me neko u ovom velikom svijetu razumjeti i izaći mi u susret, ako ništa drugo, bar da me uputi na pravu adresu gdje mogu da se obratim da nastavim tamo gdje sam stao...

 

[G.H.O.S.T.]

Da bi izdao knjigu, treba ti veza...Bar sam aj tako cuo...

 

[[Silvers]]

Pa podrazumijeva se da skoro u svemu moraš imati veze da bi uspio. A sad kako ćemo onda se probiti mi koji nemamo ni mamu ni tatu tajkune.

Ne znam, iako ovo izgleda dosta beznadežno, ja ću i dalje pokušavati da pronađem nekoga ko bi mi izašao u susret...

 

[dan555]

Pošto si sve ovo napisao u podforumu za naučnu fantastiku, znači da je taj roman žanrovski, barem fantazi ako ne i SF? (ako nije promašio si podforum)

Ček, ček... ako sam dobro shvatio, prvo i jedino što si do sada napisao je taj roman?
Ako ti je ovo prvenče, kako znaš da je dovoljno kvalitetno da bi bilo objavljeno? Koliko ljudi od struke (pisci, izdavači, lektori, prevodioci i sl.) su pročitali to što si napisao? Da li su te savetovali kako da poboljšaš svoj tekst i da li si ti to uradio?

Pisanje zahteva dugotrajno učenje i vežbanje. Malo je neobično da prvo što se napiše bude baš roman. Mala je verovatnoća da će prvi pokušaj (ako jeste prvi pokušaj) biti dovoljno dobar da bi neko dao pare za objavljivanje.

Bolje je da prvo pišeš kraće forme, postaviš ih na forume koji se time bave, recimo Znak Sagite ili Art-Anima (www.art-anima.com), pa ćeš od kompetentnih ljudi čuti da li si na pravom putu ili ne i dobiti savete kako da postaneš bolji.

Mi imamo dva izdavača koji objavljuju pre svega domaću fantastiku - Boban Knežević (www.znaksagite.com) i Spomenka Stefanović Pululu (www.tardis.rs), pa se obrati njima.
Kao početnik i potpuno nepoznat pisac teško da možeš da se nadaš da će te objaviti veliki izdavači.

A lektori i korektori su neophodni. I Ivo Andrić je svoja dela davao lektorima na uvid pre nego što bi ih objavio.

 

[[Silvers]]

@dan555

Iskreno, ja nisam ni očekivao da me neki izdavački velikan odmah gura, ali stvarno nije korektno od njih da te samo hladnokrvno ignorišu.

E vidiš ovako nešto sam čekao, da mi neko da instrukcije kako i šta da radim a ne da mi samo prigovara kako sam glupan koji nema nikakve pametne ciljeve... Hvala!

Roman jeste u žanru fantastike, zapravo je Epska Fantastika, pa ti vidi. Poznato mi je da se na našim terenima najviše prodaju ljubavne novele i slične stvari, možda sam zato u ove protekle 3 godine imao tako malo uspjeha u potrazi za savjetima kud dalje da idem...

Roman koji pišem sam poprilično isplanirao, radnja bi trebalo da se odvija kroz nekoliko knjiga, a taj svijet o kome pišem ima svoje mnoge legende i priče, tako da bih mogao te kratke priče da koristim kao početak, šta misliš o tome? Da prvo krenem sa pokušajem da proguram te pričice od 5-10 strana pa da kasnije na njih nastavim romanom...

Naravno da znam da je ovo višegodišnji projekat, ali ja ipak ne odustajem. Tebi hvala puno na savjetu, sad bar znam kako da se postavim...

Err zanima me još jedna stvar: Kad objavim priču ili tako nešto, kako "registrujem" tu rukotvorinu da je moja? To jest kako mogu da zaštitim svoja prava i spriječim nekoga sa strane da koristi moj materijal u vlastite svrhe?

 

[DJoxiii91]

Ja takodje planiram da u narednom periodu pocnem da pisem EF roman, ili eventualno zbirku medjusobno povezanih EF pricica. Mislim da imam super ideju za tako nesto, bar sam jedan deo razradio u svojoj glavi, samo to teba da prenesem i na papir. Ne nadam se nesto posebno da cu naci ikakvog izdavaca, jer mi je ovo tek prva knjiga, ali kako vreme bude odmicalo, videcu... Na Laguninom sajtu imas pravila za slanje rukopisa, probaj njima da posaljes. Cak bi bilo dobro i kada bi mogao da kontaktiras domace pisce EF i SF dela, pa da ih pitas kako su oni uspeli da publikuju svoje knjige...

 

[[Silvers]]

@DJoxiii91

Hehe izgleda da smo nas dvojica u istoj situaciji. Vidjeću da sklepam neke kratke pričice, doduše mogao bih da pokušavam da postavljam poglavlja iz mog romana s obzirom da su poprilično nezavisna jedna od drugih, ali sve u svoje vrijeme. Uglavnom vama svima puno hvala na razumijevanju, evo ovo mi je prvi put u ove 3 godine kako mi se neko kao čovjek obratio po pitanju ove teme a ne da mi se smije u lice...

Pokušao sam da se probijam i na inostranim forumima, u te svrhe čak sam uspio i dva poglavlja da šturo prevedem na engleski i postavim ih na myspace. Ko ima strpljenja da čita moj rukopis na engleskom, evo linka za moj myspace profil OVDJE. A ako vas stvarno zanima o čemu se tačno radi mogu vam naknadno tamo postaviti i ponešto na srpskom

 

[dan555]

Ja ne pišem pa ne mogu da vam dajem savete iz prve ruke. Na forumu SF tima se nedavno mnogo pričalo o pisanju pa odatle znam da prvo morate da krenete od kratke forme, pa da se polako usavršavate.
Deluje neozbiljno da početnik odmah krene od romana pa još da planira serijal.

Napišite najbolje što možete neku priču do 20.000 slovnih mesta pa je postavite na neki od foruma koji se bave SF-om. Mogu da predložim sledeća tri.

www.sftim.com - tu smo uglavnom SF-fanovi pa su nam i kritike prilično blage.
www.art-anima.com - sajt se bavi baš piscima početnicima i fantastikom. Pročitajte tekstove sa savetima poznatih pisaca, a u forumu možete postaviti svoje priče i dobiti mišljenje par naših poznatih pisaca.
www.znaksagite.com - kada budete sigurni da umete da pišete, ovo je forum na kome ćete naći naše SF pisce, izdavače, prevodioce, kritičare... dakle naše profesionalce. Ali, budite spremni za oštru kritiku. Zato nemojte postavljati tekstove u kojima ima gramatičkih i pravopisnih grešaka.

A što se tiče zaštite ideje, ne se brinuti zbog toga. Ne čine ideje neko delo kvalitetnim već način na koji je napisano. Autorsko pravo se stiče samim objavljivanjem.

 

[SSJ4]

Ja sam poceo da pishem SF roman, pa sam video da mi epska fantastika vishe lezi. Pre nekoliko dana sam poceo da pishes roman zanra epske fantastike. Ranije sam zapocinjao dosta romana, od kojih su nastajale kratke pricice jer nisam imao vremena i volje da ih zavrsavam. Sada sam resio da cu ovaj roman zavrsiti.

 

[G.H.O.S.T.]

http://www.paladin-beograd.com/

Silvers, vidi ovde...I puno srece.

 

[dan555]

A bre, svi bi odmah da napišu roman... ccc
To je kao da ja koji po ceo dan sedim, bez ikakvog treninga, pokušam da istrčim maraton.

Da, Paladin svake godine objavi tematsku zbirku priča domaćih autora. Pratite konkurse koje Goran Skrobonja postavi i šaljite svoje priče, ako mislite da su dovoljno dobre da budu objavljene.

 

[[Silvers]]

A bre, svi bi odmah da napišu roman... ccc
To je kao da ja koji po ceo dan sedim, bez ikakvog treninga, pokušam da istrčim maraton.

Da, Paladin svake godine objavi tematsku zbirku priča domaćih autora. Pratite konkurse koje Goran Skrobonja postavi i šaljite svoje priče, ako mislite da su dovoljno dobre da budu objavljene.

Pa prvo sam sebi postavio cilj, a to mi je da u nekom narednom periodu uspijem objaviti svoj roman, znam i ja da ne mogu odmah očekivati da mi najjači izdavač objavljuje knjigu. Odnekle mora da se krene, a sad konačno i znam pravu adresu zahvaljujući vama. A reci mi kako sam drugačije mogao da izmamim sve vas da se donekle upustite u diskusiju. Da sam kojim slučajem rekao "Razmišljam da se upustim u pisanje tekstova epske fantastike" garantujem da bi pola vas reklo nešto poput: "Batali to i radi nešto produktivnije, zaposli se i ne ganjaj kerefeke..". Jer znam da su mi moji "prijatelji" to tako rekli...

A naravno da prvo moraš da ciljaš visoko pa tek onda da spuštaš nišan, u suprotnom nema efekta...

Vidjeću da malo obradim neke od tekstova pa da ih dam Paladinu na analizu. Štaviše, već danas mi se obratio tražeći tekst za čitanje od mene, a kako mi kratke priče nisu odrađene, morao sam mu poslati početno poglavlje romana čisto da čovjek stekne utisak o mom načinu pisanja... Vidjećemo šta će od ovoga biti, unaprijed hvala na usmjerenju, sad bar znam odakle krenuti...

Prijatno sam iznenađen kako mi je čovjek brzo i sa razumijevanjem odgovorio, ovo mi je prvi put da me neki izdavač nije odmah zasuo brdom proceduralnih pitanja i nejasnih klauzula za koje zna da nemam solidne odgovore...

 

[Džek svih zanata]

Da bi izdao knjigu, treba ti veza...Bar sam aj tako cuo...

To nije istina.
Znam tačno. Ja počeo pisati iz zezanja, kratke priče, i stavljao ih na sf tim forum.
Nisam vodio računa ni o pravopisu gramaru, ma niš. Samo udri po tastaturi, i prazni kontove iz tintare u word.

I jedan naš izdavač me "snimi"... i do jeseni moja zbirka kratke fantastične proze izlazi...

Znači, ja nisam pisao da budem objavljen. A desi e tako. A kad neko piše, i to odmah roman, da se proslavi na "o-ruk"... daj bože.

Osnovni uslov je da ti delo vredi.
Ako to ne vredi, onda piši propalo.

Prijatelji ti ne mogu biti kritičari. Nepoznati ljudi mogu. A nikom ne pada na um da čita roman nepoznatog entuzijasta...

Prvo kratke priče, pa ako "ide" onda gas na velike...

 

[dan555]

Zaboravio si da kažeš koliko truda i vremena si uložio u doterivanje svojih priča po savetima Radmila i ostalih.
Pisanje nije samo istresti iz glave priču nego mnogo rada na sređivanju teksta i usavršavanje zanata pisanja..

 

[Džek svih zanata]

Da, jeste.

Mnogo vemena, ali opet "to nije to".

Pisci upadaju (iz mog iskustva) u dve zamke.
prva, ne vide od drveća šumu.
Nelogičnosti radnje, greške itd za njih su uvek nevidljive. Drugi mora da ukaže na njih.

drugo, ono što pisac iskazuje, neko drugi percepcira na sasvim treći način. A neko četvrti na peti.
Tako da, ako misliš da si priču doterao "u picino oko", znaj da nisi ni zagrebao vrh brega...

Elem, kako god i oliko god prepravljao nešto, nikome nikad neće valjati.
Ali, moraš da odradiš prepravke koje će se većini svideti.

 

[[Silvers]]

Zaboravio si da kažeš koliko truda i vremena si uložio u doterivanje svojih priča po savetima Radmila i ostalih.
Pisanje nije samo istresti iz glave priču nego mnogo rada na sređivanju teksta i usavršavanje zanata pisanja..

OOJ nemaš pojma koliko sam puta pretresao kompletan tekst koji sam napisao, mislim da sam ga donekle i napamet naučio. Pedeset puta pročitam jedno poglavlje, pedeset puta vršim neke prepravke, a kad pročitam i pedeset prvi put opet nađem nešto da prepravim i tako u nedogled...

Vjeruj mi da ponekad i sanjam situacije koje sam opisivao u tekstovima, eto koliko me uhvatilo da pišem... Prije godinu dana dešavalo mi se da mi u snu dođe ideja, pa se u sred noći probudim i sjednem za kompjuter da kucam. Jok, ne znam ja preko sveske to raditi, pokušao sam, za svaku napisanu riječ imam hiljadu precrtanih, za jednu efektivnu stranicu sveske ja počupam bar dvadeset drugih...

Nelogičnost radnje kažeš? Da li bi toga bilo kod mene ako se uzme u obzir da veliku pažnju posvećujem i tome koji od mojih junaka kojom rukom drži koje oružje ili koji junak je koga junaka udario kojom nogom u koji dio tijela? Šta da ti kažem, dupla sam Djevica u horoskopu, nastojim da gledam na sve, naročito na detalje. Pedantno do poslednjeg znaka u rečenici, vidiš i sam da po milion puta ispravljam i sopstvene postove na forumima...

A sad prvo da krenem od malih formata da se ispraksam, pa ako krene vidjeću da guram roman. Ipak, da ne zaboravim šta mi je pravi cilj, treba i roman polako gurati uporedo sa ovim, nikad se ne zna kad će inspiracija da udari. Iskreno, nadam se da će mi biti kao pretprošle godine, da te jednostavno inspiracija pukne i onda ostaneš 6 sati za ekranom, a kad se osvrneš vidiš preko 50 napisanih strana za jedno popodne, i to upotrebljivog materijala...

Ovih poslednjih 7-8 mjeseci, tačnije od oktobra 2009. su mi ubitačni. Otkako sam prisiljen da dijelim stan sa bratom, zbog studija, u meni je zamrla svaka inspiracija da kucam, od tada nisam uspio efektivno ni jednu stranicu ispisati, čisto njegovom krivicom. Ne, ne krivim ga za moju nesposobnost... Komplikovano je za objasniti, ali ajde ukratko da kažem: Moj brat je moja sušta suprotnost, on je sve šta ja nisam, ja sam diplomata dok je on diktator. Ja sam učen da saslušam drugu stranu, on je učen da je uvijek u pravu bez obzira na sve, pa zamislite ko od nas dvojice vječito izvlači deblji kraj. Mislim da bi u njegovom prisustvu i najsretnijem čovjeku na planeti došla pomisao da izvrši samoubistvo, brat mi ima toliko "negativnu karmu" da ti se raspoloženje pokvari u momentu čim on zakorači u istu sobu. Valjda ću ga kad tad uspjeti skinuti sa grbače pa da radim bez smetnji, jer sve dok on nije ovamo stigao, meni je roman cvjetao a inspiracija navirala. Jednostavno ne mogu da radim ono šta volim kad mi neko stalno diše za vrat i pametuje kako to ničemu ne vodi i da bi trebalo da radim nešto pametnije, kao na primjer, da učim. E zamisli koliko poželim da ga sklonim sa ovoga svijeta u tim momentima.

Opcija: Kada bih mogao da se vratim u vrijeme, spriječio bih sopstvene roditelje da mi "prave" srednjeg brata. Mislim da bi život svima bio lakši bez njega, ali šta je tu je, svakim kolima ponekad treba i peti točak da remeti balans. Na kraju se ispostavi da je jedino planirano dijete u porodici u stvari i najproblematičnije...

Mali oglasi: Dajem mastan honorar svakome ko je voljan da mi diskretno ukloni brata sa planete, nije bitno kako samo da ga nema. Što se mene tiče, slobodno ga i deportujte na Jupiterove satelite... Javite se putem foruma. Šifra: Buraz-Malo-Sutra

PS: Čisto informativno, ja ne mrzim svog srednjeg brata, nego ga jednostavno organski ne podnosim! Nadam se da razumijete patnje najstarijeg djeteta u petočlanoj porodici pa znate na čemu sam...

 

[Džek svih zanata]

O čemu sada pričaš?

O svom bratu, averziju prema njemu, izvoru svoje ne'inspiracije ili o svom romanu?
A to za uklanjanje brata, iskreno se nadam da se šališ...

 

[[Silvers]]

O čemu sada pričaš?

O svom bratu, averziju prema njemu, izvoru svoje ne'inspiracije ili o svom romanu?
A to za uklanjanje brata, iskreno se nadam da se šališ...

Šala je za mene najbolji lijek, jer preko šale mogu da se oslobodim velikog dijela svog nataloženog bijesa. Ja se preko šala, koliko na svoj toliko i na tuđi račun, rješavam svojih problema u neku ruku i to je dobro, daleko bolje nego da pustim da bijes to uradi. Dosad u životu sam imao izliv bijesa samo 2 puta, prvi put bez posljedica. Drugi izliv bijesa desio se još u srednjoj školi, momak koji mi je slomio živce završio je sa blagim potresom mozga poslije tuče. Hoće se to, ako se uzme u obzir da sam u tom momentu toliko pošizio da sam mu lupao glavu o pločice na zidu muškog WC-a...

Naravno da se šalim u ranijem postu, ali ne baš 100% hehe, teško je to kod mene procijeniti. Ljudi sa kojima pričam preko Skypa i foruma ponekad imaju problema da razumiju kad sam smrtno ozbiljan a kad se šalim do daske, takav sam kakav sam, mene prvo morate poznavati do određene mjere da biste mogli procijeniti tonalitet kojim su moje riječi napisane. Ne sumnjam da će ta moja osobina unijeti dodatnu pometnju kad neko pokuša čitati moje tekstove, moraće ih čitati nekoliko desetina puta i gledati iz raznih uglova da uhvati poentu. To bi trebalo da učini tekstove donekle interesantnijim...

Trebalo bi za par dana da mi se otvori prostor za mnoge akcije, pisanje tekstova će definitivno biti na vrhu te liste. Naravno svoj mentalitet nastojim ubaciti i u tekstove epske fantastike koje pišem, ali mi to slabije polazi za rukom nego sa svakodnevnim prepiskama poput ove. Na kraju krajeva, nemam tolikog iskustva u pisanju, da bi se u tekst unijela prava duša mislim da je neophodno dosta prakse. Kako vrijeme bude odmicalo to bi trebalo da dođe samo od sebe, mislim da to ne bih trebalo da forsiram...

 

[dan555]

Nije isto kada sam ispravljaš i kada ti neko ko se razume u pisanje ukaže na greške pa ih ispraviš.

 

[Ansai ♀]

izvinjavam se sto upadam u razgovor

Spojler

OOJ nemaš pojma koliko sam puta pretresao kompletan tekst koji sam napisao, mislim da sam ga donekle i napamet naučio. Pedeset puta pročitam jedno poglavlje, pedeset puta vršim neke prepravke, a kad pročitam i pedeset prvi put opet nađem nešto da prepravim i tako u nedogled...

Vjeruj mi da ponekad i sanjam situacije koje sam opisivao u tekstovima, eto koliko me uhvatilo da pišem... Prije godinu dana dešavalo mi se da mi u snu dođe ideja, pa se u sred noći probudim i sjednem za kompjuter da kucam. Jok, ne znam ja preko sveske to raditi, pokušao sam, za svaku napisanu riječ imam hiljadu precrtanih, za jednu efektivnu stranicu sveske ja počupam bar dvadeset drugih...

Nelogičnost radnje kažeš? Da li bi toga bilo kod mene ako se uzme u obzir da veliku pažnju posvećujem i tome koji od mojih junaka kojom rukom drži koje oružje ili koji junak je koga junaka udario kojom nogom u koji dio tijela? Šta da ti kažem, dupla sam Djevica u horoskopu, nastojim da gledam na sve, naročito na detalje. Pedantno do poslednjeg znaka u rečenici, vidiš i sam da po milion puta ispravljam i sopstvene postove na forumima...

A sad prvo da krenem od malih formata da se ispraksam, pa ako krene vidjeću da guram roman. Ipak, da ne zaboravim šta mi je pravi cilj, treba i roman polako gurati uporedo sa ovim, nikad se ne zna kad će inspiracija da udari. Iskreno, nadam se da će mi biti kao pretprošle godine, da te jednostavno inspiracija pukne i onda ostaneš 6 sati za ekranom, a kad se osvrneš vidiš preko 50 napisanih strana za jedno popodne, i to upotrebljivog materijala...

Ovih poslednjih 7-8 mjeseci, tačnije od oktobra 2009. su mi ubitačni. Otkako sam prisiljen da dijelim stan sa bratom, zbog studija, u meni je zamrla svaka inspiracija da kucam, od tada nisam uspio efektivno ni jednu stranicu ispisati, čisto njegovom krivicom. Ne, ne krivim ga za moju nesposobnost... Komplikovano je za objasniti, ali ajde ukratko da kažem: Moj brat je moja sušta suprotnost, on je sve šta ja nisam, ja sam diplomata dok je on diktator. Ja sam učen da saslušam drugu stranu, on je učen da je uvijek u pravu bez obzira na sve, pa zamislite ko od nas dvojice vječito izvlači deblji kraj. Mislim da bi u njegovom prisustvu i najsretnijem čovjeku na planeti došla pomisao da izvrši samoubistvo, brat mi ima toliko "negativnu karmu" da ti se raspoloženje pokvari u momentu čim on zakorači u istu sobu. Valjda ću ga kad tad uspjeti skinuti sa grbače pa da radim bez smetnji, jer sve dok on nije ovamo stigao, meni je roman cvjetao a inspiracija navirala. Jednostavno ne mogu da radim ono šta volim kad mi neko stalno diše za vrat i pametuje kako to ničemu ne vodi i da bi trebalo da radim nešto pametnije, kao na primjer, da učim. E zamisli koliko poželim da ga sklonim sa ovoga svijeta u tim momentima.

Opcija: Kada bih mogao da se vratim u vrijeme, spriječio bih sopstvene roditelje da mi "prave" srednjeg brata. Mislim da bi život svima bio lakši bez njega, ali šta je tu je, svakim kolima ponekad treba i peti točak da remeti balans. Na kraju se ispostavi da je jedino planirano dijete u porodici u stvari i najproblematičnije...

Mali oglasi: Dajem mastan honorar svakome ko je voljan da mi diskretno ukloni brata sa planete, nije bitno kako samo da ga nema. Što se mene tiče, slobodno ga i deportujte na Jupiterove satelite... Javite se putem foruma. Šifra: Buraz-Malo-Sutra

PS: Čisto informativno, ja ne mrzim svog srednjeg brata, nego ga jednostavno organski ne podnosim! Nadam se da razumijete patnje najstarijeg djeteta u petočlanoj porodici pa znate na čemu sam...

koliko god puta sam pretresao napisano, uvijek ces na to gledati iz jedinog dostupnog ugla - svog, krajnje subjektivnog ugla, kom sve napisano neizostavno ima smisla i savrseno se uklapa u cjelinu
sto je sasvim ok ako pises dnevnik, koji nece niko citati

 

[Džek svih zanata]

Silverse, umesto što nam ovde glumiš pacijenta na kauču, radije daj koji pasus, pa da vidimo...
Mislim, nas, eventualne čitatelje ne interesuje tvoj bes, tvoj brat, i tvoji uzroci neinspiracije. Pa niti si nam rod, ni prijatelj.

Znači, postavi koju stranicu, pa da vidimo taj neotkriveni biser, o kom pišeš kilometarske hvalospeve i ugrađuješ ličnu samoanalizu...

Deder, da vidimo to...

 

[[Silvers]]

Evo dijela teksta, tačnije rečeno prologa, pa vidite da li vrijedi pomena. Nažalost, moram ga rastaviti u 3 odgovora jer maksimalna dužina odgovora na ovom postu je 10000 znakova a prolog ima negdje oko 21000

Prolog

- "Prokleto ti sjeme i plodovi!" opsova Strijelac iznerviranim glasom, klečeći na vlažnoj zemlji ispod grane koja ga je upravo oborila. Na njegovoj staroj sivkastoj tunici se pojavila još jedna rupa veličine palca, izuvijano granje ponovo mu je ukralo parče tkanine. "Dođavola!" opet se prodera kad se uspravio, sumorno odmjeravajući štetu. "Kada se sve ovo završi, lično ću isjeći i tebe i tebi slične!" obeća drvetu pored koga se srušio, pa nastavi da se dalje probija kroz gustu šumu. Korijenje sakriveno opalim lišćem i dubokim sijenkama visokih krošnji kao da ga je grabilo, pokušavajući da mu zakači trošne čizme, iskrene članak ili možda gore. Bilo mu je dovoljno teško što su bezrazložno selili kamp svake nedelje, samo mu je još ova misija trebala.
- "Samostalno izviđanje, ništa lakše. Malo sutra!" mrzovoljno je gunđao dok se probijao kroz granje koje ga je bezobzirno šamaralo kad god bi moglo, malo po nogama, malo po rukama, ali najviše po licu.
- "Evo ti mapa, idi i izvidi Brdo Duhova." rekao mu je Kremen prije skoro dva dana, šaljući ga u izvidnicu, po prvi put. Veliki udio u toj odluci je sigurno imao nestanak njihovog uobičajenog izvidnika, koji se nikad nije vratio iz naizgled obične izvidnice tako da su ga morali otpisati. Uzevši u obzir da su se kretali nepoznatim terenom već duže vrijeme, lako su se mogli izgubiti, pa je bilo neophodno napredovati polako, ali sigurno. "Mi ćemo čekati da javiš da li je bezbijedno pa ćemo nastaviti sa putem."
- "Sam?" Hoder je pitao, kao poslednja budala.
- "Naravno! Ili ni taj zadatak ne možeš da obaviš? Možda je moje povjerenje u tebe neopravdano?" Kremen izusti uz oštar ali podrugljiv pogled, izazvavši smijuljenje kod ostalih pripadnika jedinice.
- "Ma ne, on se samo boji da ide sam kroz veliku mračnu šumu." dodao je Dimen, jedan od njegovih prijatelja, "boji se da će zapeti za neki korijen i slomiti svoj ženskasti vratić."
- "Ili da će ga pojesti sova, pomislivši da je miš!" podsmijehnuo se i Piomaz, još jedan "prijatelj", izazvavši pravu buru smijeha. Osuđen na taj zadatak, ništa drugo nije mu preostalo osim da uzme mapu, taj izlomljeni trošni komad papira sa milion i jednom crtom na sebi, svoj luk i tobolac strijela, pa da uđe dublje u šumu, sam. Nije da bi mu strijele mnogo pomogle, pošto od guste zavjese lišća nije moglo da se vidi dalje od deset metara, a i Hoder je bio dokazano najgori strijelac u jedinici koja se, igrom slučaja, sastojala samo od Strijelaca. Maler, i to žestoki!
Od svih njih, nosio je najpolovniju opremu, izgrebano smeđe odijelo sa tamnim zelenim mrljama za bolje prikrivanje u gustišu, luk koji je koristio bio je utegnut tankom zelenom tkaninom na dva mjesta, izlizan i izgreban usljed dugogodišnje upotrebe od strane mnogih prije njega. Trošne čizme od najjeftinije kože dosta su ispucale, tako da bi mu voda ulazila ukoliko bi hodao mokrim terenima. Posljedica toga je njegov neobični hod, kao da vječno hoda po barama, malo krivi noge prema vanjskoj strani, vječno se trudeći da izbjegne kvašenje čak i na suvoj podlozi.
"Zašto mi je sve ovo trebalo?" pomislio je, možda po pedeseti put, kad mu se plašt opet zakačio za granu u prolazu i, naravno, pocijepao kad je pokušao da ga oslobodi. Nekad čitav, plašt je sad bio izbušen na nekoliko mjesta, stajao je na njemu poput zastave koja je predugo visila na barjaku. Nastavio je da se probija i pored svega toga, željan da konačno odradi to zbog čega se i vucara po ovoj prokletoj guduri koju neki ljudi nazivaju šuma, da već jednom naiđe na brdo zbog kog su ga poslali i provjeri teren. A kako bi bilo ičega u ovakvom gustišu? Kad se on ovako sitan tako teško probija, kako bi prolazile veće životinje ili drugi ljudi? Ispred njega prostirala se nepregledna šumetina, netaknuto lišće i trava po tlu ukazivali su na činjenicu da kroz ovu pustoš već neko vrijeme nije bilo prolaznika. Ubrzo je shvatio i zašto, pošto se okrenuo da provjeri pravac kretanja. Tragovi stopa brisali su se iza njega, pogažena trava polako bi se uspravljala, dezorijentišući neiskusnog izviđača.

- "Kratka obuka pa onda avantura, zlato, žene, šta god poželiš!" izgovorio je riječi starog Vika, prisjećajući se dana kad su počinjali trening za Strijelca, prije par godina, a kao da je Hoder imao izbora. Izbori presuše kad potrošiš svo zlato stečeno prodajom porodične imovine, a nisi dovoljno dobar da ga zaradiš svojim zanatom, onda uhvatiš bilo kakvo raspoloživo oružje, u ovom slučaju luk i strijele, pa se priključiš vojsci, postaneš plaćenik, parazit na poreskoj listi poput mnogih prije i poslije tebe.
E, ta naizgled kratka i laka obuka je počela prije četiri i po godine i još traje, i s obzirom da nije bilo nekih promjena, osim Vikove smrti koju je samo Hoder primjetio, trajaće još dugo, dugo. Možda se nikad neće ni završiti, s obzirom da obuka podrazumeva promenu, povećanje sposobnosti, šta se trenutno nije događalo.
Smotan i nesposoban, Hoder ipak nije bio tolika budala da ne shvati da se ne obučava vojska da sadi cvijeće i voćke, nego za rat i pokolj, da ideš na bojište da nekog probiješ svojom strijelom ili da ga oštricom režeš na komade, da nekog otjeraš sa zemlje za koju krv prosipaš u tuđe ime, za nekoga ko ni ne zna da postojiš kao čovjek nego kao vojnik koji samo sluša šta mu se kaže. I to ga je plašilo, više nego što je želio da prizna, čak ni samom sebi. Nije znao ko plaća njegovu obuku, nije znao čiju hranu jede, nije znao kome služi, nije čak ni znao zašto je došao ovdje sa svojom jedinicom, nije znao zašto su se selili svake nedelje. Iskreno nikad nikog nije ni pitao. Ali je znao da je dio nečega zlokobnog i to mu se nije sviđalo.

Odjednom, iza povećeg žbuna kleke, pojavi se zeleni proplanak, tamo gdje proplanka ne bi trebalo da bude. Poluvisoka trava, zeka skače prepun sreće, potok koji mirno teče i pored potoka...
"Sranje!" pomisli Hoder, pripremivši svoj trošni luk i saginjući se do te mjere da bi mogao čak da legne na zemlju. Oprezno je provirio iza najbližeg drveta i bacio pogled prema drugom kraju čistine. Neko je klečao pored potoka i pio vodu, zahvatajući ju tankom lijevom rukom. Sa te udaljenosti je vidio samo malo smeđe platno, sklupčano pored vode, bezimena crna silueta koja odbija da se pokaže na ljetnjem suncu. Hoder stavi Iluzion* na sebe, uhvati luk objema rukama i sazva blijedi oblak koji ga sakri od pogleda običnog čovjeka i poče da se prikrada, onako kako ga je stari Vik naučio. Prilazio je samim obodima čistine, korak po korak, sve dok se nije dovoljno približio da vidi šta je to smeđe s druge strane. Bila je to samo neka djevojčica, malena curica smeđe kose u smeđem ogrtaču, potpuno bezopasna i on se isprva pokaja što je iskoristio vještinu bez razloga. Trebaće mu dosta vremena da se pripremi da može opet iskoristiti Iluzion, a ako odmah proradi biće dobro. Ipak, nastavio je da se šunja, smanjivao je udaljenost između sebe i smeđe curice, da se ipak uvjeri da ga varljive oči ne lažu. Nedovoljno dobro, šta je postalo bolno očigledno, jer je, taman kad mu je djevojčica trebala doći u domet luka, stao je na granu, proizvevši zvuk koji se čuo kilometrima. Djevojčica se trgla, stavila svileni kalpak na glavu i podigla wand* u istom pokretu, zalebdivši istog momenta kad joj je došao u ruke i Hoder je shvatio da je napravio grešku koja se najčešće plaća životom.
- "Vidim te!" progovori djevojčica promuklo, blago zamahnuvši wandom i lagano ga izbacila iz njegovog Iluziona. Hoder je bio šokiran... Nije shvatio šta se upravo desilo, izgledalo mu je kao da se vjetar iznenada okrenuo na njega i doslovno ga oduvao sa mjesta, da se njegova zaštita jednostavno rasplinula i nestala.
- "Ista strana!" ipak je viknuo, pre nego što će ga djevojčica gađati munjom.
"Zamalo!" pomisli kad pogleda spaljeno tle neposredno pored svoje desne ruke, spaljeni krug u travi i opalom lišću. Munja je bila toliko jaka da je ostavila crnilo iza sebe. Nije se ni usuđivao da pomisli šta bi mu se desilo da ga je pogodila.
- "Ne bi trebalo da si ovdje. Svi strijelci su južno i jugoistočno odavde!" Nastavila je prijekorno, prepoznavši oznaku na njegovim grudima, dvije zmajeve glave ispod plamena tame. Nije spuštala kićeni wand, i Hoder je po prvi put vidjeo kako izgleda, (ne)prijatelj koga (ni)je trebao naći. Kao gavran crna kosa i tamno smeđe oči, i odjeća koja se savršeno slaže sa njima, povezana kaiševima i kopčama na pojedinim mjestima, a tek bluza sa nekim svijetlim kristalima na rukavima i ramenima. Wand je bio iste tamnosmeđe boje, sa crvenim kristalom u teškoj okrugloj glavi. Smeđi svileni kalpak joj je prekrivao čelo, sakrivao neku vrstu žiga ili tetovaže neposredno iznad očiju, okićen sa nekoliko crnih bisera i plavih traka, tamne oči stršile su ispod njih kao znak iskonskog zla, zjenice kao mrkla noć mjerile su ga poput očiju lovca koji se sprema da ubije svoj plijen. Nije joj moglo biti više od deset, jedanaest godina, izgledala je nevino i bespomoćno, ali je spoljašnji izgled vješto prikrivao unutrašnju snagu. Bila je dio vojske u nastajanju, ako ne i njen najmlađi član. Skoro je mogao da osjeti smrad kletve na njoj, miris tamne energije i smrti kako izbija iz nje i truje zemlju. Jeza koju je djevojčica širila oko sebe ne može se riječima opisati. Jednom riječju, Sajkiper*. Ipak...

 

[[Silvers]]

- "Naređeno mi je da izvidim Brdo duhova." hladno je rekao, ustajući sa zemlje i polako uzimajući ispušteni luk u ruke, držeći ga za jedan kraj, kao da se podupire. Prijeko ju je gledao, imao je puno pravo na mržnju. Hoder je mrzio Sajkipere, koji su bili toliko pogani da im zemlja nije dopuštala da gaze po njoj nego su morali lebdjeti iznad sve do svoje smrti, kad bi ih zemlja progutala dublje od svih ostalih. Što bi Sajkiper više ubijao, to bi ga zemlja gore odbijala, odvajajući ga od sebe sve više i više. Ova djevojčica lebdjela je iznad trave možda jedva par centimetara, šta bi značilo da je imala relativno malo iskustva u klanju. Stari Vik je imao nekoliko biranih riječi o Sajkiperima ali Hoderu su se ipak najviše urezale da su im Rendžeri* najgori neprijatelji i vjerovatno jedini koji se mogu, koliko – toliko, ravnopravno nositi sa njima u borbi. Hoder se nikad ranije nije sretao sa ovakvom vrstom ratnika, ali je ipak prepoznao šta je ona, upravo zahvaljujući toj jezi koja ga jednostavno nije prolazila, sve od trenutka kad ju je ugledao.
- "Neko te je prevario. Brdo duhova je na potpuno drugom kontinentu. A ako nisi primjetio, nema brda oko nas na više od sto kilometara, samo šumetine i par rječica." odgovorila je ne skidajući pogled sa njega ni za tren. Glas joj je bio hladan kao kameni zid u zimsko jutro.
- "Kremen to ne bi uradio! On uopšte nema smisla za šalu!" Hoder je ljutito odgovorio, ne vjerujući. Iskreno, osjećao se kao budala, jer je sa punim pravom smatrao da svaki njen trzaj jezika pušta novu laž iz izopačenog uma. Nije imao nikog razloga da ju sluša, ali je mali tračak radoznalosti povlačio njegove lude misli u nekom nepoznatom pravcu. Nepomično je stajao ispred nje, oslanjajući se na svoj luk kao da ne može normalno da stoji. Zapravo, premišljao se da li da ju napadne i da ponovo pokuša nestati, da li da svjesno presudi sebi trenutnu smrt ili da mirno stoji i strepi. Nije mu se dalo da pokuša izvući strijelu iz tobolca na leđima jer je djevojka držala wand uperen u njega, ništa mu nije govorilo da bi se i za trenutak ustručavala napasti ukoliko ju primora na to. Ako bi se odlučio da potegne strijelu, vjerovatno ne bi stigao ni da ju nanišani a kamoli gađa prije nego što bi ga živog spalila, a možda i gore, ako postoji išta gore nego biti živ spaljen. Pa dobro, možda udaviti se.
- "Kremen... tvoj zapovjednik, pretpostavljam?" Djevojka ga je gledala pravo u oči dok mu je odvraćala pažnju govorom i osjetio je kako nešto još hladnije izbija iz nje. Kao da mu je prodirala u dušu i misli, poče da ga čita poput knjige sa ogromnim slovima na svojim stranicama. „Ti si najlošiji strelac u svom vodu, najslabija karika. Zar nikad nisi pomislio da samo želi da te se reši? A za to mu ne treba smisao za humor, veruj mi.“ rekla je, potpuno bezosećajno. Od njenog glasa su mu se naježile dlačice na vratu.
- "Da me se riješe? Kako?"
- "Ako nastaviš dalje niz potok, poslije deset kilometara naići ćeš na moju braću i sestre. Ako te oni ne ubiju, ubiće te gospodar kad dođeš do glavnine ove vojske.“ pričala je uz sveprisutan probadajući pogled od kojeg podilaze žmarci, strašeći ga do te mjere da bi se moglo reći da smrt lično stoji pred njime. Pogled joj se koncentrisao na jednu jedinu tačku, gledala ga je tačno u čelo, kao da traži neku rupu da dublje progleda kroz njega. Hodera obuze neopisiv strah. Ošamućen njime jedva da je uspijevao pohvatati sopstvene misli. Jedva da je sam sebe mogao obuzdavati, jedan dio njega želio je da napadne, drugi da čeka, treći da bježi. Um mu je bio u potpunom rasulu.
- "Koji gospodar? Zašto?" upitao ju potpuno zbunjen. Kako se strah postepeno počeo povlačiti, neprimjetno je pomjerao drugu ruku prema tobolcu, ne bi li dohvatio prvu strijelu. Djevojka to nije primjetila, ili nije htjela primjetiti, uprla je pogled u njegove oči. Istog trenutka uvidjela je da se njegova novonastala hrabrost gasi, u glavi nije bilo ničeg osim nekontrolisano velikog straha i panike. Bojao se smrti!
- "Onaj koji okuplja ovu vojsku, stariji od svih živih. Oni koji saznaju ko je on, vide mu lice a nisu njegovi najbliži saradnici umiru najcrnjom smrću, isto kao i oni koji vide veličinu njegove sile." odgovorila je prigušenim tonom i Hoder prepoznade prizvuk tuge u do tada potpuno bezosjećajnom glasu, šta je moglo nagovještavati da se djevojka premišlja. U njemu se tek sad pojavila velika sumnja zbog njene prevelike otvorenosti. Ipak je ona njemu zakleti neprijatelj po klasi, a ophodi se prema njemu kao da joj je rođeni brat ili otac. Zapravo, njena priča više je zvučala više kao ispovijedanje iskrenom prijatelju nego nekom koga po prvi, a možda i poslednji put, sreće usred ničega.
- "Lažeš!" Kao i svi Sajkiperi! Suprotstavio joj se, stavljajući Gluvu Strijelu u tetivu luka čim je ona malo spustila wand, uhvativši ju u nezgodnom trenutku. Luk odmah blago zasvijetli žućkastim sjajem koji se u trenutku stopi se sa strijelom. Jedna ogrebotina ovom strijelom i djevojka će biti bespomoćna, bez magične energije, od neustrašivog ratnika pretvoriće se u bespomoćno derište koje bi čak i Hoder mogao zadaviti. Plašio se da mu zahtjevna vještina ne zakaže prije vremena, jer je ovo vještina profesije Rendžera a ne slabije klase i nije predviđena za Strijelce da ju koriste. Bila je to poslednja vještina koju je naučio od Vika i sigurno jedini razlog što su ga prihvatili u vojsku takvog kakav jeste.
I dok se pogledom prepucavao sa njom, čekajući najmanji trzaj da opali strijelu, kroz glavu mu prođe misao da je ovo njegov sretan dan, konačno će se dokazati svojoj jedinici tako što će smaknuti najveće zlo među ljudima. Nema veze što mu se djevojka neće moći oduprijeti, njena odjeća i wand biće ključni dokazi njegove velike sposobnosti. Niko više neće smatrati da je nesposoban kad se vrati u kamp sa opremom Sajkipera u rukama, jedinstvenim trofejom koji će svi priznati kao dokaz nevjerovatnog borca. Osim toga, nema svjedoka da se suprotstave bilo čemu šta bi on mogao izmisliti, tako da su mu se već neke verzije događaja motale po glavi. Priče po kojima će postati bolji od ostalih, konačno će se istaći u društvu koje ga stalno ponižava.
- "Vrati se odakle si došao." Uzvrati mu djevojka smireno, poslije kraće tišine, pokušavajući da ga urazumi. Mogla je u međuvremenu da ga napadne nekoliko puta, ali naprotiv, strpljivo je čekala, kao da mu daje početnu prednost. Polako spustivši svoj wand i ispruživši mu drugu ruku, kao da mu je nudila nešto šta se rijetko odbija, možda spas. "Ili, bolje, pođi sa mnom na istok i preživjećeš. Nastavi dalje i kraj će ti biti brz i bolan ako budeš imao sreće, ili spor i izuzetno bolan, ako je ne budeš imao." glas joj je zvučao skoro molećivo. Napeta žila luka postepeno je popuštala, luk se polako ispravljao. Ipak, nije skidao vještinu sa svoje strijele, žućkasti sjaj prelijetao je od metalnog vrha strijele do tetive luka i nazad, kako je od predugog zadržavanja vještina počela da gubi na snazi.

"Pođi sa mnom..." pomisli Hoder, žmirkajući i prevrtajući očima. "Kao da to nije ništa!" Poslije svega šta je čuo od nje, na pamet mu je pala samo jedna pomisao. To što je govorila da ne ide na jednu stranu, a nudila se da ga povede na drugu vodilo ga je do jedinog zaključka koji se mogao uklopiti...

- "Dezerterko!" viknu, ispalivši hitac, ali djevojka nestade u crnoj magli i strijela se zabode u zemlju, praćena jezičcima dima kroz koji je upravo proletila. Prije nego što će posegnuti za tobolcem i nategnuti novu, treptaj crne noći stvori se iza njega, praćen tihim zviždukom vjetra. Osjetio je glatkoću wanda i hladnoću koja je izbijala iz njenih bijelih ruku. Gušila ga je, i to nevjerovatnom snagom za nekog tako sitnog.
- "Oprostiću ti ovu strijelu jer ionako nećeš poživeti dugo. Zbogom!" rekla je, nestavši u oblaku tame, ostavivši ga da se guši na travi, boreći se za vazduh. Grlo mu je gorilo!
Poslije vječnosti valjanja, pridigao se na koljena i mučno pogledao oko sebe. Od djevojke nije bilo ni traga ni glasa. "Prokleta dezerterska kučka!" opsova ju u mislima. Hoder uopšte nije imao volje da ju traži, čak i sa svom željom za osvetom koja je sad gorila u njemu. Svoj zadatak da ispita teren još nije odradio, a to ga je dodatno uplašilo. Prestravila ga je mogućnost da u ovoj prokletoj šumi možda ima i gorih stvari od djevojke koju je upravo... pustio da umakne. Poštedila ga je svojom voljom, a nije mu bilo ni na kraj pameti da sebi prizna takvo poniženje. Ako su priče o Sajkiperima bile tačne, a nije bilo razloga da vjeruje u suprotno, mogla ga je ubiti lako, bez žaljenja i trunke kajanja. Mogla ga je tako brzo smaknuti da ne bi stigao ni trepnuti. Da se ni ne osvrne, takoreći. Ipak, bila je poprilično ljubazna za jednu Sajkiperku, čak je počelo pomalo i da mu se dopada to jednostavno, otresito ophođenje, uz jako malu dozu nadmenosti. Zapravo, bila je ljubaznija od njegovih mnogobrojnih prijatelja iz jedinice. Previše ljubazna da bi mu bila neprijatelj.
"Najvjerovatnije je svaka njena riječ bila laž. Ali šta ako nije?...Do đavola! Jeste, definitivno jeste, lažljiva dezerterka!" prevrtao je misli u glavi, trljajući vrat. Modrica će mu uskoro pokrivati pola dotičnog te će morati da nosi šal, ukoliko živ izađe iz šume kojoj kao da nije bilo kraja.

 

[[Silvers]]

- "Kremen to nikad ne bi uradio, ona je samo htela da me spriječi da obavim zadatak!!" reče naglas, podižući luk sa mjesta gde mu je ispao dok je očajnički pokušavao da se izvuče iz njenog gvozdenog stiska. Bila je mnogo jača nego što je očekivao, zatekla ga potpuno nespremnog i iskusno nadmudrila. Odmah poslije prve misli navrla je druga, još strašnija: "Ali zašto me onda nije ubila ako joj je to bila namjera?" Otresao je glavom, otresao blato sa svog luka i otresito krenuo putem za koji mu je rekla da ne ide, prateći prateći putanju potoka kroz poljane i šumu. Osjećao se poprilično posramljeno, postepeno se mireći sa činjenicom da ga je djevojčica tako lako savladala. Nije se ni usuđivao da pomisli kako bi ostali iz jedinice reagovali kad bi ovo čuli.
Ispostavilo se da ga Sajkiperka jeste slagala, kao što je otkrio poslije nešto manje od sat vremena hoda. "Braća i sestre su ti na pet kilometara a ne deset!" mislio je bijesno dok je desetak boraca raznih godišta i obučenih u različite nijanse smeđe, gotovo identične uniforme onoj koju je djevojčica nosila, kao jedno zamahivalo wandovima na njega i satiralo ga nečim što do tada nije vidio ni osjetio. Potpuno su ga iznenadili i zaskočili ga, kao da su se iz sijenke pojavili, niotkuda.
- "Ist..." stigao je samo da zine prije nego što mu se glas pretvorio u vrisak, a luk i zapeta strijela ispali iz slomljenih prstiju. Svi zglobovi u tijelu kao da su u trenutku iščezli, oslonca nestade u potpunosti i kruto tijelo se sruši poput trulog stabla, bez svijesti. Dok je nezadrživo padao, čuo je zlokobni smijeh svuda oko sebe, onakav kakav se samo jednom čuje u životu. Dalek i okrutan, sjekao je kroz ostatke njegovog uma, osvijestivši ga na nekoliko trenutaka. Ogromna sila čerečila ga je na sve strane, lomeći ga bez ijedne prosute kapi prvi, bar ne isprva, razbijala ga je bez ikakvog otpora. Izlaza mu nije bilo, sva ta nepoznata sila usmjerena na njega nije mu davala prostora da se svojevoljno pomjeri, sve šta je mogao da uradi bilo je da stenje od muke jer ni usta nije mogao otvoriti. Bol je bio najjači što ga je ikada osjetio. Najbliže poređenje bilo bi da su mu ruke i noge svezali za konjske zaprege i rastezali do beskraja, da ga raskinu. Silni pritisak brzo poče da mu mrska glavu, plemenita crvena tečnost od pritiska poče polako da izbija iz svih čupljina na licu, uključujući i samih očiju i muti mu vid, da se spušta niz lice i nestaje u mulju. Nevidljiva šaka dodatno ga steže, pritisnuvši ga u mulj još više, skoro ga potopivši u blato. Ogromna težina pritisnula ga je do te mjere da nije mogao disati i brzo se onesvijestio po drugi put, stisak mu nije dozvoljavao da proširi pluća i udahne. Mučenje je konačno završeno, ili nije...
Poslije kratkotrajne pauze, velika sila mnoštva ga ponovo udari, opet ga neobjašnjivo osvijestivši samo na nekoliko trenutaka, tek toliko da vidi svoj kraj. Tajanstveni ratnici ponovo zamahnuše wandovima, stvori se velika huka, poslednji zvuk koji će ikada čuti...

"Ipak sam imao sreće, curo", pomislio je, umirući u rečnom blatu. "Bol uopšte nije bio tako strašan..."

 

[G.H.O.S.T.]

To nije istina.
Znam tačno. Ja počeo pisati iz zezanja, kratke priče, i stavljao ih na sf tim forum.
Nisam vodio računa ni o pravopisu gramaru, ma niš. Samo udri po tastaturi, i prazni kontove iz tintare u word.

I jedan naš izdavač me "snimi"... i do jeseni moja zbirka kratke fantastične proze izlazi...

Znači, ja nisam pisao da budem objavljen. A desi e tako. A kad neko piše, i to odmah roman, da se proslavi na "o-ruk"... daj bože.

Osnovni uslov je da ti delo vredi.
Ako to ne vredi, onda piši propalo.

Prijatelji ti ne mogu biti kritičari. Nepoznati ljudi mogu. A nikom ne pada na um da čita roman nepoznatog entuzijasta...

Prvo kratke priče, pa ako "ide" onda gas na velike...

Tako je i najbolje da se pise...Iz zezanja, jer tada nisi opterecen nicim, vec tvoja masta dolazi do punog izrazaja...Barem je tako kod mene.

Elem, ima li je ta tvoja knjiga u prodaji?