FataMorgen
Legenda
- Poruka
- 64.174
Noćas bih mogao napisati - Pablo Neruda
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva...
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkada je i ona mene voljela.
U noćima kao ova, bila je u mom naručju...
Ljubio sam je, ah, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam nju volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo beskrajniju bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla sačuvati.
Noć je posuta zvijezdama, a ona nije uza me.
To je sve... U daljini netko pjeva. U daljini...
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je hoće približiti, moj pogled je ište.
Moje srce je ište, a ona nije uz mene.
Ista noć prekriva bijelinom ista stabla.
No mi, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam volio!
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao i prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno jasno tijelo... Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Tako je kratka ljubav, a zaborav tako dug.
Jer sam je u noćima, poput ove, držao u svom naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva...
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkada je i ona mene voljela.
U noćima kao ova, bila je u mom naručju...
Ljubio sam je, ah, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam nju volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo beskrajniju bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla sačuvati.
Noć je posuta zvijezdama, a ona nije uza me.
To je sve... U daljini netko pjeva. U daljini...
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je hoće približiti, moj pogled je ište.
Moje srce je ište, a ona nije uz mene.
Ista noć prekriva bijelinom ista stabla.
No mi, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam volio!
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao i prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno jasno tijelo... Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Tako je kratka ljubav, a zaborav tako dug.
Jer sam je u noćima, poput ove, držao u svom naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
