Znaš, puno je prepreka postavljeno ispred mene da bih se oslobodila i bila onakva ... kakva bi ti verovatno želeo da budem.
Puno toga započnem, krenem, pa se zaustavim i kažem sebi, vrati se, vrati. Pa onda pođem da ti kažem ono ... što ti nikada nisam rekla. Na gomilu skupm svu snagu ovog univerzuma i onda, na pola puta... jednostavno stanem. Pobijem glavu ka zemlji i moje misli se raspše i nestanu ... kao baloni od sapunice.
Koliko puta želeh da ti podarim svu svoju nežnost, da je smestim u samo par reči i upakujem
u kutiju večnosti, i onda ponovo zastanem ... ukopam se kao kamena figura u nekom parku ... usađena pored neke leje zelenila.Tada često samo duboko uzdahnem i zaćutim. Zanemim, kao
da nemam moć govora , kao da se svet tog trena ućutao i čeka ... da se ja bar samo jednim bednim slovom oglasim.
A ja i tada ćutim i nemam reči.... ?
I onda se zapitam, da li moje ćutanje ostaje neka neizrečena tajna, ili su reči koje sam htela da izgovorim preslabe, te me nesigurnost spreči da ih moje biće izgovori.Vreme je nezaustavljivo
i ono odnosi sa sobom sve reči koje nisu izgovorene ... gradeći piramidu moje nesigurnosti.
Kad' se jednom na piramidi postavi i poslednji kamen na vrhu kupe, ostaće zaključane sve moje misli koje nisam prosula pred tebom ... al' tad' će to biti kasno jer će te reči umreti ...
Neizgovorena reč je ... mrtva reč !!
Onda, sedam u kola i krećem da vozim noću kroz puste, neoznačene puteve, gde nema nikoga,
gde samo farovi probijaju svoju svetlost kroz gustu maglu, ne želeći reč da izgovorim ni samoj sebi ... ni mislima svojim.
I sigurna sam, tom ulicom više nikada neću prolaziti .....
Poslednja izmena:
