Lako je tebi da mirno spavaš
kad ima ko da misli šta treba da sanjaš.
Ja na tvom mestu ne bih mogao zaspati,
a ne bi ni ti, kada bi znala šta ti se sprema dok spavaš.
Najbolje bi bilo da ćutim i čuvam dah
za ono što će nas oboje ostaviti bez daha,
al' kako da prećutim tvoje oči koje me tope?
Ni da ih opišem, ni da ih za večnost zapišem,
plitke su moje reči za njihovu dubinu.
Kako usnama da opišem usne
koje me uzduž i popreko opisuju
lepše no bilo koje nazovi usne?
Bolje bi bilo da ćutim, al' tvoja koža
ne dopušta da držim jezik za zubima
(bar ne svoj, ili bar ne za svojim zubima).
Lako je tebi da mirno spavaš
kad ima ko da nemiran bude čitave noći
i da se pita hoćeš li umeti da poslušaš zvezde
kada pred zoru šapnu šta treba da sanjaš,
pa ostaneš bez daha, ovako kao ja....
Goran Tadić