Draga moja, u zemljici Srbiji, na razgovoru za posao, što kaže moja prijateljica, traže devojku od 22 godine, idealnih proporcija, anđeoskog lica, sa tri završena faksa, da tečno govori, čita i piše pet stranih jezika i da ima decu tinejdžere (kako ne bi, nedajbože, išla na porodiljsko)...
U prevodu, ako poslodavac hoće da traži dlaku u jajetu, naći će je. Jer niko od nas savršen nije.
Možemo se buniti koliko želimo, ali čak i u zemljama koje se busaju u prsa demokratijom i tolerancijom, fizički izgled je bitan faktor prilikom razgovora za posao. Kao i način oblačenja. Kao i obrazovanje. Kao i način na koji govoriš. Nepravedno? Naravno! Takođe, za određena zanimanja se traži da devojka bude lepa. Za neka druga, možeš imati tri glave i četiri noge, nebitno je. Kao što se predavačkim poslom ne može baviti neko ko ima govornu manu, tako se i za poslove prezentacija, prodaje, odnosa sa javnošću biraju (na žalost ne uvek) osobe prijatnog izgleda.
Kada poslodavac ima pred sobom troje ljudi sa indentičnim kvalifikacijama, izabraće onog ko mu se dopadne (ili ko ima bolju "vezu"

). Jedna poznanica, iako buca, dobila je posao jer je i poslodavac imao problem sa gojaznošću pa mu se dopala. Koleginici sa faksa je direktor kod koga radi kao sekretarica otvoreno rekao da ju je izabrao jer nije lepa, pošto mu je žena jako ljubomorna.
Znam da zvuči odvratno ali realnost je takva. Možemo svi mi izigravati Kalimera i cvileti da je to nepravda, ali tako je kako je.
Potrudi se da pozitivno misliš, da budeš nasmejana i ljubazna, a ja ti držim fige da što pre nađeš posao.