umetnost zivljenja
Početnik
- Poruka
- 19
Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
Ja sam dosta upućena stručno, da ne tupim sad čime se bavim.
I moje iskreno mišljenje je da su državni domovi mnogo lošiji od privatnih. Razmisli malo (logično je)
Državni dom ima veliku listu čekanja i pod pritiskom je ministarstva da se ta lista smanji. Kad je u državnom domu neko zdravstveno ugrožen, neće se baš polomiti da ga spašavaju. Lako je reći porodici eh baka je imala 90 godina, prosto se ugasila eh... I eto im slobodnog kreveta, nikom u državnom domu ne zavisi plata od broja pacijenata. U privatnom naprotiv. Spašavaju kako znaju i umeju i većina uradi za pacijenta više nego klinički centar jer im je jako zapelo za plaćajućeg pacijenta.
Izvinjavam se ako je malo grubo ovo što pišem, ali to je prosta psihologija i ljudska priroda zaposlenih.
Ja sad sa ovim ne mogu da se složim kao školovano medicinsko osoblje koje radi kod privatnikaVidis moje iskustvo je sasvim suprotno. Ovo godovim od porodicne situacije do osobe kojoj sam bio staratelj. Znaci iz vise aspekata.
Privatni gleda kako da izmuze sto vise moze, drzavni ima (najcesce u 3 smene) lekara, medicinsko osoblje koje je skolovano a ne pricuceno i sl.
Moje iskustvo je da kod privatnika samo jednom nedeljno dolaz lekar opšte prakse, fizioterapeut se plaća, a pregledi kod specijaliste se zakazuju kad ima termina pa onda vodiš pacijenta ti ili platiš prevoz. U državnim, lekar je prisutan svakodnevno, fizioterapeut takođe, a pri zakazivanju kod specijalista imaju prioritet jer su državna ustanova. Takođe imaju i svoj prevoz i prioritet pri zvanju hitne pomoći kod potrebe prevoza u bolnicu na kontrolne preglede..Ja sad sa ovim ne mogu da se složim kao školovano medicinsko osoblje koje radi kod privatnika
Dolaskom u privatni dom ljudi ne gube pravo na specijalističke preglede u državnim ustanovama. Kako iz državnog doma postoji služba koja ga vodi u klinički, njegovo osiguranje pokriva istu službu da ga vodi i iz privatnog doma ili od kuće. Samo su ljudi neupućeni.
Složićemo se ipak da se ne slažemo.
Ok, ja sam sad u domu koji ima lekara svaki dan, imamo fizioterapeuta koji radi od 9 do 17,ako treba specijalistički pregled zovemo službu hitne pomoći, kažemo za šta je, u njihovom sklopu je posebna služba, posebno je za 'obične' posebno za vojne osiguranike, oni odvoze i dovoze, za to vreme je dete našeg korisnika u Švedskoj npr, ne organizuje nikakav prevoz i ne plaća dodatno ništa. Znam još deset domova koji tako rade.Moje iskustvo je da kod privatnika samo jednom nedeljno dolaz lekar opšte prakse, fizioterapeut se plaća, a pregledi kod specijaliste se zakazuju kad ima termina pa onda vodiš pacijenta ti ili platiš prevoz. U državnim, lekar je prisutan svakodnevno, fizioterapeut takođe, a pri zakazivanju kod specijalista imaju prioritet jer su državna ustanova. Takođe imaju i svoj prevoz i prioritet pri zvanju hitne pomoći kod potrebe prevoza u bolnicu na kontrolne preglede..
Ja sam dosta upućena stručno, da ne tupim sad čime se bavim.
I moje iskreno mišljenje je da su državni domovi mnogo lošiji od privatnih. Razmisli malo (logično je)
Državni dom ima veliku listu čekanja i pod pritiskom je ministarstva da se ta lista smanji. Kad je u državnom domu neko zdravstveno ugrožen, neće se baš polomiti da ga spašavaju. Lako je reći porodici eh baka je imala 90 godina, prosto se ugasila eh... I eto im slobodnog kreveta, nikom u državnom domu ne zavisi plata od broja pacijenata. U privatnom naprotiv. Spašavaju kako znaju i umeju i većina uradi za pacijenta više nego klinički centar jer im je jako zapelo za plaćajućeg pacijenta.
Izvinjavam se ako je malo grubo ovo što pišem, ali to je prosta psihologija i ljudska priroda zaposlenih.
Jel ovo marketing?! Sta znaci posebno za vojne osiguranike? Oni su vam ciljna grupa?Ok, ja sam sad u domu koji ima lekara svaki dan, imamo fizioterapeuta koji radi od 9 do 17,ako treba specijalistički pregled zovemo službu hitne pomoći, kažemo za šta je, u njihovom sklopu je posebna služba, posebno je za 'obične' posebno za vojne osiguranike, oni odvoze i dovoze, za to vreme je dete našeg korisnika u Švedskoj npr, ne organizuje nikakav prevoz i ne plaća dodatno ništa. Znam još deset domova koji tako rade.
To sam I mislila kod privremenog starateljstva. Ali Centri za socijalno jednostavno izbegavaju da preuzmu na sebe tu odgovornost. Onda moraju da prate I traze resenje... a kod dementnih sa porodicom, to moze biti komplikovano. Sluzbenici Centra imaju mnogo predmeta a ne radi im se bas toliko.Postoji i proces privremenog starateljstvo osobe u procesu smeštaja dementne osobe u dom. To radi CSR a ne sud. Dakle starateljstvo samo za tu pravnu radnju.
Koja je to sluzba? Koga zvati? Da li se vi predstavite da ste iz privatnog doma ciji je vlasnik taj I taj? Mislite da ce isto reagovati I kada zove fizicko lice iza kojeg niko ne stoji? Mozda ce I doci, ali je pitanje za koliko dana ili nedelja. Da ne obmanjujemo one ciji su roditelji kod kuce.Pa naravno, treba uputiti ljude koji se sa tim nisu sretali. Videću da se baš u ovu temu uključim više ako ljudi imaju pitanja. Nisu se svi sretali sa tim stvarima i upadnu u sve ne znajući na šta sve imaju pravo. Dobro će doći to što sam ja u struci preko dvadeset godina i upućena sam upravo u tu socijalnu zaštitu, zakon i prava tih ljudi. Često ne znaju da za nepokretnog pacijenta postoji služba i vozilo koje je obavezno sa kućne ili domske adrese odveze na zakazan specijalistički pregled, da ih sačeka i vrati kući. Ljudi pucaju pare za taksije i ostala čuda...
Svako dobro
To nije hitna pomoć nego služba u sklopu kućne nege, samo je isti broj telefona. Treba naglasiti za šta ti treba vozilo. Kad se zakaže specijalistički pregled u istoj zgradi je i ta služba. Sa papirom o zakazivanju se ode tamo i oni prave putni nalog. To je njihova obaveza, osiguranik na to ima pravo, nema veze jel to zakazuje privatni dom ili član porodice, nema nikakve veze ko je vlasnik doma. Ljudi koji za to ne znaju plaćaju taksi.Jel ovo marketing?! Sta znaci posebno za vojne osiguranike? Oni su vam ciljna grupa?
Pobogu, hitna pomoc nece da dodje ni kada su hitni slucajevi, a pogotovo da su ljubazni da voze na preglede. Devojko, hvala za informacije. Vecina ovde nije iz te price, rekla bih.
Nisam htela da te uvredim. Svaka cast za 20 godina iskustva. Moja mama boluje 9 godina od demencije. U drzavnom domu je oko 7 godina. Svih ovih godina se borim da nadgledam maminu negu i lecenje. Vazim za baba-roguu kada dodjem u posetu.Nemam novca za privatni dom. Sigrno bih i tamo proveravala negu i lecenje mame. Da ne misle oni koji razmisljjaju o odvodjenju roditelja u dom da su nasli konacno resenje i da ce biti opusteni. Uglavnom sam cula da nema prisutnog lekara i mediciskog osoblja u privatnom, sto me odmah odbija , makar i da imam novca. Pozvala sam veliki broj privatnih domova, kada sam se jos raspitivala i gajila nadu da mogu da omogucim mami drugacije uslove. A posto je jedna rodjaka bila smestena u privatnom domu, nisam stekla utisak da je sve bilo uredjeno kao sto se predstavlja. Isto sam cula i od prijatelja koji su imali finansijja za privatne domove. U kucnim uslovima nedavno kucna nega nije htela da dodje kod moje tetke koja ima 89 godina, jer su bili 2 meseca pre toga, a pogotovo odbijaju zakazivanje i prevoz. Osobe tih godina kao da su otpisane u zdravstvenom sistemu. Vredi pokusati. Nekada treba i podici glas. Tako je u uslovima u kojim zivimo. Zato ne bih forsirala jednu ili drugu stranu, jer nigde nije idealno. Na ovom forumu ima i onih koji nemaju novca ni za drzavni dom. Vec tri godine troskovi mesecni za lekove mojje mame su oko 5000 dinara., plus pelene oko 4000 minimu jer kupuje gacice. A cena na zavisnom odelljenju je 35,000 diara. Kako bolest napreduje, sve je skuplje. Pa idu i privatni specijalisticki pregledi, pa laboratorijske anallize privatno... Angazovala sam i privatno neuropsihijatra koji hoce da se posveti dementnom. Nadoknadu za tudju negu je jedva dobila pre 2 godine. Njena penzijja je 23,000 dinara. S obzirom na kompleksnost demencije, znam da nije lako u bilo kojim okolnostima -drzavnim ili privatnim. Najveci problem je sto nema edukacije o pristupu dementnom ni u drzavnim niti u privatnim domovima. Dementni znaju da budu vrlo zahtevni i naporni pacijenti. Dok je mama bila pokretna, bila je sklona lutanju i pokusaju izlaska iz doma, pa i agresivna.Sada ne ume da kaze kada je nesto boli ili muci, a odbija povremeno lekove... Da li u domu u kojem radis ima posebno odeljenje za dementne? U nekim drzavnim domovima drze ih zakljucane u posebnim delovima zgrade. Kako im organizujete dan? U Evropski zemljjama postoje hodnici u krug i veci broj negovatelja po paciijjentu. Videla sam parket i laaminat kao i parcice tepiha u privatnim domovima kod nas. Nezasticene ostre ivice i uglove namestaja... To su detalji koji mogu biti opasni, makar i da jje stilski namestaj i perisijski tepisi. Svaki savet je dobrodosao. Iz doma u kojem je moja mama otisao je dobar socijalni radnik, sto se odmah odrazilo negativno u funkcionisanju korisnika. Mozda se i poznajemo.To nije hitna pomoć nego služba u sklopu kućne nege, samo je isti broj telefona. Treba naglasiti za šta ti treba vozilo. Kad se zakaže specijalistički pregled u istoj zgradi je i ta služba. Sa papirom o zakazivanju se ode tamo i oni prave putni nalog. To je njihova obaveza, osiguranik na to ima pravo, nema veze jel to zakazuje privatni dom ili član porodice, nema nikakve veze ko je vlasnik doma. Ljudi koji za to ne znaju plaćaju taksi.
Pozdravljam to što misliš da na osnovu iskustva sa tvojom majkom do srži poznaješ sistem i da si bolje upućena od mene koja sam u ovom poslu dvadeset godina (hvala ti za ono 'devojko')
Ne pozivam nikog da dovede roditelja u dom u kome radim, ionako nemamo mesta. Poznajem domove u kom je 'glavna sestra' po struci frizerka i domove koji imaju stalno zaposlenog internistu... A ista je cena smeštaja. Jedan je našminkan, drugi je visoko kvalitetan. Uđoh na ovu temu ako nekom treba pomoć, ako ne treba... Svako dobro
Niko ne treba i ne sme od tebe očekivati da budeš objektivna kad je u pitanju tvoja majka. To prosto nije normalno ni psihološki prihvatljivo.Nisam htela da te uvredim. Svaka cast za 20 godina iskustva. Moja mama boluje 9 godina od demencije. U drzavnom domu je oko 7 godina. Svih ovih godina se borim da nadgledam maminu negu i lecenje. Vazim za baba-roguu kada dodjem u posetu.Nemam novca za privatni dom. Sigrno bih i tamo proveravala negu i lecenje mame. Da ne misle oni koji razmisljjaju o odvodjenju roditelja u dom da su nasli konacno resenje i da ce biti opusteni. Uglavnom sam cula da nema prisutnog lekara i mediciskog osoblja u privatnom, sto me odmah odbija , makar i da imam novca. Pozvala sam veliki broj privatnih domova, kada sam se jos raspitivala i gajila nadu da mogu da omogucim mami drugacije uslove. A posto je jedna rodjaka bila smestena u privatnom domu, nisam stekla utisak da je sve bilo uredjeno kao sto se predstavlja. Isto sam cula i od prijatelja koji su imali finansijja za privatne domove. U kucnim uslovima nedavno kucna nega nije htela da dodje kod moje tetke koja ima 89 godina, jer su bili 2 meseca pre toga, a pogotovo odbijaju zakazivanje i prevoz. Osobe tih godina kao da su otpisane u zdravstvenom sistemu. Vredi pokusati. Nekada treba i podici glas. Tako je u uslovima u kojim zivimo. Zato ne bih forsirala jednu ili drugu stranu, jer nigde nije idealno. Na ovom forumu ima i onih koji nemaju novca ni za drzavni dom. Vec tri godine troskovi mesecni za lekove mojje mame su oko 5000 dinara., plus pelene oko 4000 minimu jer kupuje gacice. A cena na zavisnom odelljenju je 35,000 diara. Kako bolest napreduje, sve je skuplje. Pa idu i privatni specijalisticki pregledi, pa laboratorijske anallize privatno... Angazovala sam i privatno neuropsihijatra koji hoce da se posveti dementnom. Nadoknadu za tudju negu je jedva dobila pre 2 godine. Njena penzijja je 23,000 dinara. S obzirom na kompleksnost demencije, znam da nije lako u bilo kojim okolnostima -drzavnim ili privatnim. Najveci problem je sto nema edukacije o pristupu dementnom ni u drzavnim niti u privatnim domovima. Dementni znaju da budu vrlo zahtevni i naporni pacijenti. Dok je mama bila pokretna, bila je sklona lutanju i pokusaju izlaska iz doma, pa i agresivna.Sada ne ume da kaze kada je nesto boli ili muci, a odbija povremeno lekove... Da li u domu u kojem radis ima posebno odeljenje za dementne? U nekim drzavnim domovima drze ih zakljucane u posebnim delovima zgrade. Kako im organizujete dan? U Evropski zemljjama postoje hodnici u krug i veci broj negovatelja po paciijjentu. Videla sam parket i laaminat kao i parcice tepiha u privatnim domovima kod nas. Nezasticene ostre ivice i uglove namestaja... To su detalji koji mogu biti opasni, makar i da jje stilski namestaj i perisijski tepisi. Svaki savet je dobrodosao. Iz doma u kojem je moja mama otisao je dobar socijalni radnik, sto se odmah odrazilo negativno u funkcionisanju korisnika. Mozda se i poznajemo.![]()
Niko ne treba i ne sme od tebe očekivati da budeš objektivna kad je u pitanju tvoja majka. To prosto nije normalno ni psihološki prihvatljivo.
U vezi kućne nege koja NEĆE da dođe ti ne mogu pomoći, državne službe su očajne.
Vrlo dobro znam koliko dementni ljudi mogu biti zahtevni i nema potrebe da im se obezbeđuju odvojene prostorije, to nigde nisam videla.
Ja sam samo ponudila nepristrasno mišljenje koje uvek svakom dobro dođe.
Trebalo bi cesce da proveravaju I drzavne I privatne ustanove. A ne samo da se slikaju kada neko dodje u posetu. Na zalost u drzavnim nema dovoljno novca da se sve obezbedi, ali propusti koji ugrozavaju zdravlje I zivot moraju se resavati. Dementni su prilicno skrajnuti u svim domovima. Pristup dementnima treba da bude prilagodjen njihovom stanju i mogucnostima. Ali nikako ne treba odustati od pokusaja da se s njima razgovara, da im se pusta muzika, da im pokazuju casopise ili slike... da ih izvode u park... Mojoj majci dam papirnu maramicu i onda je presavija, a ja je bodrim da tako pegla dok je drzi na krilu I trlja rukom, onda je smota u neki oblik a ja je pohvalim da je uvek radila rucne radove I da je najbolja u tome...ona je stavi na krevet pa se divimo kako je lepo ukrasila...To bi trebalo da rade animatori u domu. Ima ih u drzavnim domovima, samo se ne bave dementnima. Vise su okrenuti pokretnima, onima koji igraju sah ili domine I karte...podele im I odu dalje. Nepokretne vrlo retko izvode u park u kolicima. Onda ih ostave tako da sede I gledaju prepusteni sebi. Uvek se potrudim da sa njima popricam da im pokazem ptice, da dodirnu listove ili vlat trave, da pricamo kako je nekada bilo, da pojedemo vockicu...da pevamo...Ali ja sam samo u poseti. Dobra je akcija posecivanje strucnog osoblja I korisnika drugim drzavnim domovima. Tu vide kako su drugi organizovani I razmene iskustva.Znam da npr. državni dom u Mladenovcu za dementne ima lavirint da dementne osobe ne mogu da izađu i izgube se. Pre 10ak godina su u Obrenovcu držali dementen zaključane na spratu gde se osećao urin i sl... Nadam se da se to promenilo u Obrenovcu. Ist grad (Beograd) potpuno različit pristup.
Slažem se,imam rođake smeštene i u državni i u privatni dom, uslovi se ne razlikuju previše, samo cena. Privatni domovi su jako uslužni (mislim na vlasnike, a osoblje je svuda isto) i sve debelo naplaćuju.Meni je žao tih starih ljudi koji su jako usamljeni i jako retko ih neko od posećuje......To je lepo. U Subotičkim privatnim domovima čija je cena 300-500 evra to nije uračunato u cenu, a u državnom koji je 35000 za potpuno zavisne korisnike je to uračunato, i pelene su uračunate.
Opet kazem da osoblje nije edukovano a nije dovoljno motivisano finansijski. Kao i uopste u zivotu, ima onih vise i ili manje posvecenih, kada su deca u pitanju ili srodnici. Svakodnevno vidjam mnostvo starih i izneniglih koji tumaraju bez obzira na vrucinu ili hladnocu. Vuku torbe i kolica, saplicu se...sede sami u parku i na balkonima...u stanovima... Smestanje u dom nije zavrsena prica. Treba ih animirati na druzenje, okupljati drustvo, pocastiti u drustvu, organizovati i povezivati...topla rec, osmeh, mali dar-jabuka ili soljica kafe...pomoc u snalazenju...to je posao socijalnog radnika i animatora koji ne rade svoj posao pod izgovorom da ne smeju da uticu jer su tu na dobrovoljnoj osnovi, bla...bla...Treba insistirati kod glavne sestre na nacinu pristupa i navikama roditelja. To ne rade mnogi ni kod kuce sa roditeljima. Mogu da razumem obaveze, dinamican zivot, stres i umor. Ali toliko njih ceka na poziv ili dolazak. Mogu da razumem i teskoce u komunikaciji sa dementnima, ali nema odustajanja dok god moze da se prica i razmeni emocija i animira.Slažem se,imam rođake smeštene i u državni i u privatni dom, uslovi se ne razlikuju previše, samo cena. Privatni domovi su jako uslužni (mislim na vlasnike, a osoblje je svuda isto) i sve debelo naplaćuju.Meni je žao tih starih ljudi koji su jako usamljeni i jako retko ih neko od posećuje......
Dementni cesto ne prepoznaju svoju kucu. To ih cini nervoznima i agresivnima i sklonim lutanju. Gerintodomacice izbegavaju rad sa dementnima. Jos ako ne prepoznaju ukucane, onda je totalna konfuzija. Beli mantili i uniforme deluju na ponasanje. Mojoj majci su bake oko nje a deca pomazu. To je njeno objasnjenje i umirenje.Opet kazem da osoblje nije edukovano a nije dovoljno motivisano finansijski. Kao i uopste u zivotu, ima onih vise i ili manje posvecenih, kada su deca u pitanju ili srodnici. Svakodnevno vidjam mnostvo starih i izneniglih koji tumaraju bez obzira na vrucinu ili hladnocu. Vuku torbe i kolica, saplicu se...sede sami u parku i na balkonima...u stanovima... Smestanje u dom nije zavrsena prica. Treba ih animirati na druzenje, okupljati drustvo, pocastiti u drustvu, organizovati i povezivati...topla rec, osmeh, mali dar-jabuka ili soljica kafe...pomoc u snalazenju...to je posao socijalnog radnika i animatora koji ne rade svoj posao pod izgovorom da ne smeju da uticu jer su tu na dobrovoljnoj osnovi, bla...bla...Treba insistirati kod glavne sestre na nacinu pristupa i navikama roditelja. To ne rade mnogi ni kod kuce sa roditeljima. Mogu da razumem obaveze, dinamican zivot, stres i umor. Ali toliko njih ceka na poziv ili dolazak. Mogu da razumem i teskoce u komunikaciji sa dementnima, ali nema odustajanja dok god moze da se prica i razmeni emocija i animira.
Nekad je blagoslov živeti u neznanju i ne imati iskustvo dementnog u porodicitreba da se uvede euatanazija
čemeran je to život
Da li si imala u porodici bolesne od demencije? Ili od neke teske i neizlecive bolesti? Mozda neko od tvojih prijatelja ima taj problem u porodici?treba da se uvede euatanazija
čemeran je to život