sasandra
Zainteresovan član
- Poruka
- 166
Isto bih postupila. Beznadezna sam![]()
Bre, što volim kad si tu

Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
Isto bih postupila. Beznadezna sam![]()
Mozda je vreme da mamu pogleda neuropsihijatar I da malo promeni terapiju. Mozda bi samo trebalo promeniti raspored davanja lekova u toku dana. Dobro je sto moze da te pozove, ali nekada to bude opterecenje za dementnog. Veruj mi da sam se svim silama trudila da sto duze moze mama sama da se javi, ali sam shvatila u jednom trenutku da je to vise uznemirava nego sto je raduje. Probaj da angazujes nekog iz komsiluka da joj pomogne ili da skrenes paznju osoblju ili da preuzmes da samo ti nju zoves I da joj kazes da ces uvek zvati. Stvari koje su nama krajnje jednostavne, dementnima mogu biti veeeeeliki problem. Kao sto je prepoznavanje kreveta. Cak I uzimanje hrane. Danas sam zvala maminu komsinicu I ona kaze da mama nije htela da pojede kroasan a I da je jutros slabo jela, kako kazu njene cimerke. Zamolim komsinicu da joj otkida parcice kroasana I stavlja u usta. Sve je pojela. Mama ija vec neko vreme imamo uobicajene recenice, koje nju raduju I drzimo se tog scenarija, uz povremeno pominjanje jos necega. ne preterujem sa recima, ali ona nekada izgovori rec ili recenicu koja je kao iz enciklopedije.. Pokusaji da se drzimo toga samo dovode do njenog opterecivanja I zbunjenosti I nervoze.Moram da se prilagodjavam njenim mogucnostima I da pratim dokle mozemo da idemo razgovoru. Izbacujem sve sto je uznemirava. A mama me odusevi kada postavi sama neko pitanje za koje sam mislila da je za nju previse tesko. Recimo * Kad vidim koliko radis dusa mi se kida. E, jado moja. Nismo mi nekada toliko radili. Jesi jela nesto? Jel ti hladno tamo?*A onda nastavlja *A jesi ti buba marica?* I ja se istopim od ljubavi, pa cmokcem u slusalicu I kazem da je ona moja buba-marica I da mi donosi srecu. A mama kaze *A kako ce buba-mara da doleti kad nema krila?*
Onda joj ja kazem da cu doci I da cemo uzivati nas dve I da smo jedna drugoj najvaznije... i placem od srece sto joj mozemo da cvrkucemo I cokcemo. I od tuge. A mama kaze *Kad mi poljubis taj cmok, ja rastem odmah!
![]()
Terapija joj je promenjena negde u martu. Svakako planiram još jedan pregled neuropsihijatra negde u junu. Postoji mogućnost da ona ne uzima sve lekove, već da pravi selekciju. Tako mi je ona objasnila, ne znam koliko joj se može verovati. Skrenula sam pažnju osoblju i sada će pažljivije pratiti da li uzima sve lekove, a ne da joj se ostave negde u sobi. Ovih dana deluje pribranije, ponavlja ista pitanja, ali ne halucinira. Telefon ću joj ukinuti, ako budem primetila da je uznemirava. Ne insistiram da ona zove, ja se s njom čujem jednom ili dva puta dnevno. Njoj znači da može da me okrene kada uoči neki problem ili kada se seti šta treba da se donese, ili kada se uželi priče. Ako bih joj oduzela telefon, to bi nju mnogo više pogodilo nego što ju telefon sada na bilo koji način uznemirava. Kada se to dogodi, sigurno da ću skloniti telefon. Cimerka joj pomaže koliko može i na tome sam joj zahvalna, ali insistiram da ne preteruje i ne radi ono što ne može jer ne bih volela da se premori oko mame, da padne dok joj pomaže i sl. Govorim joj da zapravo ne mora ništa oko mame, jer je to dužnost doma, a ne njena. Međutim, na spratu su svi upućeni na pomoć i ne vidim koga bih mogla da angažujem, sve i da hoću. Dom je privatni, tako da tu nema sredovečnih žena koje trenutno nemaju kud, malo su psihički labilne, ali su fizički u stanju da se brinu o drugom pacijentu itd. Verujem da bi i uprava doma i rodbina bili iznenađeni kada bi shvatili da se tu meša neko od korisnika. Mama je, uz to, prilično nepoverljiva, tu i tamo mi ispreda čitave teorije zavere o krađama, udruživanjima protiv nje itd. Sestre prepoznaje po uniformi, zna još po nekog od zaposlenih u domu, ne druži se ni sa kim osim sa cimerkom, sa ostalima je na dobar dan i misli da je svi ogovaraju. Jede samostalno, sestre joj pomažu oko higijene i oblačenja, ponekad ja okrenem njihov telefon i zamolim za neku dodatnu pomoć ili ako hoću da proverim nešto što sam čula od mame. U poslednje vreme naši razgovori postaju sve više stereotipni, izbegavam sve što bi moglo da je uznemiri, odgovaram na pitanja što kraće i konkretnije. Važno mi je da očuvam dobru atmosferu i raspoloženje koliko je moguće, ne pričam joj o svojim problemima i brigama, zdravlju ili bilo čemu što bi moglo da je sekira. Ona ionako svuda vidi probleme, brine za sve nas, pokušava da da savet, pa ne moram dodatno da podgrevam njene crne misli (pored svega je i depresivna, terapija deluje koliko je to moguće, ti se lekovi redovno menjaju (mislim da smo na trećem ili četvrtom antidepresivu), ali tu, kao i kod demencije, čuda nema jer ona nije svesna svoje bolesti. Ovog meseca idemo na komisiju za tuđu negu i pomoć. Javiću kako je bilo i kako smo prošle.
Cudno mi je da u privatnom domu nisu sami primetili I preduzeli nesto u vezi sa nesnalazenjem pri uzimanju terapije. Sto pre insistiraj da osoblje saceka dok tvoja mama poopije lekove, da joj ne ostavljaju da sama uzima. Nikakao. I moja mama je uvek bila brizna I ophrvana crnim slutnjama. I sada zna da ponavlja da je neko nestao ili gde je do sada ili da me napadne da sam odskitala ... ili da preti *Kad ja uzmem stap, ti ces da vidis! Samo skitas, a ja ne znam gde da te trazim.* Cesto pobrka koga trazi, da li sam to ja ili neko od njenih sestara ili njena pokojna majka otac... Mojoj mami nikada nisu davali antidepresiv. Ja sam promenila za sebe 3 vrste. Od prvog sam bila skroz sedirana I neupotrebljiva. Kaze mi moja doktorica da je tako pokusavala da me smiri, jer se ja u depresiji raspadam od posla I jurnjave. Nikako mi nije odgovarao taj seroxat. Sad uzimam pola doze od propisane, nekog treceg leka. Cini mi se da postoje odredjeni antidepresivi za stare I da tu treba biti obazriv. Mislim da sam to negde procitala, jer su jedno vreme ukazivali u domu na to da je moja mama depresivna. Psiholog se nesto petljao, a nije ni pokusavao psiholoskim metodama da je animira. Draga, odlicno se ti snalazis. Samo mi se ne svidja to sto si napisala o osoblju u privatnom domu. Mozda zato sto nemam to iskustvo I navikla sam da stalno nesto zahtevam u drzavnom domu I da nadzirem non-stop... Nemoj joj uzimati telefon, dok god moze da se javi. Nisam na to ni mislila. Ali ja sam u jednom trenutku morala da kazem da je telefon u servisu na popravci. To je bila blago receno opsesija telefonom 24h, a bez realnih mogucnosti da uopste ubode I jedno dugme kako treba. Zamenili smo fiksnim, za koji se odmah vezala I lepo se javljala kada zvoni. Onda je pocela posle par meseci da ga popravlja ili da spava sa slusalicom ispod glave. Kad se setimkoliko sam se potresla kada sam je zatekla pri poseti kako lezi sa slusalicom ispod obraza. Boze, kako sam plakala I kako sam se pokidala. Evo I sada mi idu suze. Nikada necu sebi oprostiti sto nisam pored nje!Koliko god da znam da je tako moralo... Posle ga je skroz zaboravila. Povremeno bi veselo poskocila kada zazvoni, jer smo proballi da je ucimo da se javi. *Slusaj zvoni! Jao sto lepo zvoni!*, a I ne gleda u telefon, vec nege u daljinu. Kazem joj da se javi, a ona odgovara *sto da se javim kad ovako lepo zvoni*.Mozda je mislila da je radio ili transistor, pitam se sada. I izgledam sebi smesno koliko sam se trudila da joj ostane u secanju kako da se javi. Cak sam I pisala na zidu objasnjenje.
Nista nije pomagalo. Uzivala je da cuje kako zvoni.
Onda su se ukljucile cimerke I komsinice da pomognu. Mozda je to bila uvertira pred sadasnju fiksaciju muzikom. Cudo jedno koliko joj prija. Da li si pokusala tvoju mamu da ukljucis u domu u neke aktivnosti. Ili nema toga u privatnom domu?
Mislim da oni treba da budu kompetentni da procenju potrebe I mogucnosti dementnog, kao I da tebi ukazuju na potrebu za vecom podrskom mami. Da li u tom domu ima negovatelja? Koliko sam te razumela, medicinsko osoblje hrani korisnika.
Nikada necu sebi oprostiti sto nisam pored nje!
Da te nisam čula! Ne postoji bolje mesto za dementne, a, mislim, ni za obične zdrave stare ljude, od doma. Svakome treba društvo njegovih godina, čak i kad mu nega ne treba, a i zdravima kad dođu u te godine treba nega. Mi smo zatucan narod, siromašan pre svega, tako da je kod nas uobičajeno da se na stare ne troši, uz izgovor da im je bolje sa njihovom decom. Nit imamo iste ritmove, niti interesovanja, unučićima su dosadni, a njima su unučići zamorni... Danas sam slušala ćerku malo stariju od nas koja besni što njena majka, već u ozbiljnim godinama, stalno priča o stvarima koje su se dešavale kad je ona bila mlada, ispljuva žena majku, kaže kako je sebična, ne zanimam je ni ja ni moja deca... Sirota baka, sad treba da ih sluša i sa njima razgovara o kreditima u švajcarcima ili o tabletima i telefonima. Ako su bolesni, dovede im se neka žena, to je ono sa čim ja trenutno muku mučim, mi ne možemo da nađemo ni jednu ženu koja se bavi čuvanjem starih a da sa njom ima šta da se popriča. Mojoj mami za sad treba društvo a ne spremačica, medicinska sestra, kuvarica... I, svaki dan me pita kad će u dom, posebno kad napravi neku glupost ili ukapira da mi je naporna.
Što se tiče privatnih i državnih, moj tata je bio u privatnom i što se tiče rada sa korisnicima, tamo od toga nije bilo ništa, jednostavno je bilo premalo osoblja, a ti zaposleni su padali na nos od teškog fizičkog rada oko nepokretnih kao moj tata. Imate tu priču na temi o domovima, javljao se neki čika-insajder, slično je i po fensi domovima u Beogradu. Mog tatu, mutavog i nepokretnog su sestre obožavale, pa su mu posvećivale najviše pažnje, ali je on bio takav čovek. Ja sam u svakoj poseti išla u sobu za sestre da se ispričam s njima, kupovala im sitnice, hvalila ih... Meni je bilo važno da je čist, da nema rane od ležanja, da ga neko lepo nahrani. Kad mama ode u dom, ne mogu da očekujem da neka sestra sedi s njom i razgovara pre nego da pomogne nekome ko ne može sam ni da se počeše. Volela bih da živim u zemlji gde vlasnici ne zapošljavaju samo onoliko ljudi koliko mora da bude da se sve ne raspadne. Svi znamo kako je sa dementnima, jedan animator treba da radi samo sa par pacijenata, ali od toga nema ništa, nego kako se ko snađe. Ko je bio alapača kao moj tata će i mutav da se da zagovara sve, a ko je ćutljiv kao moja mama zavisiće od cimerki jer će negovateljica da joj da da jede i da završi s njom, srećna što nema tu više posla i da odjuri dalje da menja pelene.
Nisam ja ovo pisala da tešim nego da vam otvorim oči
Stvar je u tome što Alchajmer zeza sve nas stalnom "sad me vidiš - sad me ne vidiš" igrom. Stalno smo izložene momentima kad nam mame (i tetka) progledaju i iste su kao kad su bile zdrave, pa se nadamo da nešto može da se poboljša. Ne može ništa da se poboljša, to je to. Ovde imamo drugarice koje su na temi od početka, ne znam da li ste vi koje ste došle kad i ja čitale sve, ali je meni najjasnije predočilo ovu bolest pisanje člana koji je negovao starog oca u porodičnoj kući. Deka je stalno tražio da ide kući iako je bio u kući u kojoj se rodio. Kad ga je sin pitao gde je ta kuća, on je izdeklamovao adresu kuće u kojoj su bili. Sa tim se mi borimo i nemamo lek. Jedini lek je da im obezbedimo, u okviru mogućnosti, najbolje uslove za život. Da su čisti, siti, bezbedni i u društvu. Neko ima para da bira dom, neko ima veliku porodicu koja želi da se angažuje pa svi pomažu, neko je snalažljiv pa izvuče iz državnog doma najviše što može... U svakom slučaju, da nas ne interesuju mi ne bi bile ovde, a i naše mame bi negde sad tumarale i svi bi, počevši od nas, pričali "ma pusti je, baba izlapela, eto, šta da se radi, godine su to".
Evo, za utehu, mislim da sam to već pisala, al moram da se ponovim. Razgovaramo moja blesa i ja o njenom budućem domu. Ja navodim kao bitan uslov za izbor da je blizu (kod nas u gradu nema više privatnog doma, a u državnom je lista čekanja da ja mogu odmah sebi da upišem mesto) da mogu da je često obilazim.
Ona kaže: "To uopšte nije bitno"
Ja: "Kako nije, to je najvažnije"
Ona: "Što da se cimaš kad ja neću ni da znam ko si"
Onda umire od smeha, kao zeznula me, a obe znamo da nas to čeka. Al se smejemo, to nam je što nam je.
To 'Nikada sebi necu oprostiti...' stalno je prisutno. Kad sednem sama sa sobom i trezveno razmislim, znam da je ovakvo resenje najbolje. Ipak, cesto se pitam kako se drugi bore sa tim, da li je postojalo i drugo resenje. Osecam se bespomocno i porazeno, kao da sam pala na velikom zadatku...Onda pogledam svoju dobru decu, muza i shvatim da nije sve crno.
@sasandra ti si apsolutno u pravu, tvoje reci tese, no covek se vazda preispituje..
Nisam ja ovo pisala da tešim nego da vam otvorim oči
Stvar je u tome što Alchajmer zeza sve nas stalnom "sad me vidiš - sad me ne vidiš" igrom. Stalno smo izložene momentima kad nam mame (i tetka) progledaju i iste su kao kad su bile zdrave, pa se nadamo da nešto može da se poboljša. Ne može ništa da se poboljša, to je to. Ovde imamo drugarice koje su na temi od početka, ne znam da li ste vi koje ste došle kad i ja čitale sve, ali je meni najjasnije predočilo ovu bolest pisanje člana koji je negovao starog oca u porodičnoj kući. Deka je stalno tražio da ide kući iako je bio u kući u kojoj se rodio. Kad ga je sin pitao gde je ta kuća, on je izdeklamovao adresu kuće u kojoj su bili. Sa tim se mi borimo i nemamo lek. Jedini lek je da im obezbedimo, u okviru mogućnosti, najbolje uslove za život. Da su čisti, siti, bezbedni i u društvu. Neko ima para da bira dom, neko ima veliku porodicu koja želi da se angažuje pa svi pomažu, neko je snalažljiv pa izvuče iz državnog doma najviše što može... U svakom slučaju, da nas ne interesuju mi ne bi bile ovde, a i naše mame bi negde sad tumarale i svi bi, počevši od nas, pričali "ma pusti je, baba izlapela, eto, šta da se radi, godine su to".
Evo, za utehu, mislim da sam to već pisala, al moram da se ponovim. Razgovaramo moja blesa i ja o njenom budućem domu. Ja navodim kao bitan uslov za izbor da je blizu (kod nas u gradu nema više privatnog doma, a u državnom je lista čekanja da ja mogu odmah sebi da upišem mesto) da mogu da je često obilazim.
Ona kaže: "To uopšte nije bitno"
Ja: "Kako nije, to je najvažnije"
Ona: "Što da se cimaš kad ja neću ni da znam ko si"
Onda umire od smeha, kao zeznula me, a obe znamo da nas to čeka. Al se smejemo, to nam je što nam je.
*Ljubim ti puno cmokica*, draga moja
- - - - - - - - - -
Dobro je sto te slusa I nije agresivna. Retkost je da dementni budu tako spremni na saradnju. A jel takva bila I pre bolesti? Volela da se sali? Sta pije od lekova sada?
Bila sam kod Tetke juce.
Bila je odlicno raspolozena, naravno da sam opet dobila gomilu komplimenata, lepa ja, lepa garderoba i jos lepo mirisem. I kad ce ona da ima tako lepu esarpu kao ja
Prica lepo, mada povremeno ima problem da pronadje odgovarajuce reci - spomenula je juce " bazu podataka" u pravom kontekstu, ali zato nije mogla da se seti kako se kaze maramica vec je crtala prstom kvadrat i pokazivala na nos
Jela je toliko da sam pomislila da ce joj pozliti. Pojela je i svoju i tudju veceru-jedan od korisnika za stolom juce bas nije imao apetit, pa je ona lepo capala sa tanjira sve dok nije sve pojela. Kazu da bas lepo jede.
Vadili su joj krv, sve je odlicno, holesterol joj nikad bolji nije bio,krvna slika dobra. A jede sve po redu. Pisala sam vec o tome.
Poslednjih par odlazaka nije bas bila dobro, ali je bila prehladjena pa nije ni cudo. Sad se vec vraca u neku svoju normalu.Uzivam dok je tako.
BEzuslovna, kako ti je mama?
![]()
Tri posete, tri razlicita stanja. Prva poseta, mama sva usplahirena posetom. Pocinje da sapatom prica kako treba da se pazimo od njih ( osoblja) , jer ce da nas isteraju kad vide , e sad ne znam bas sta, jer kod te reci ona stane i nikako da je izgovori. Pridje negovateljica i pita mamu, kako je, da li se seca njihovog jutrosnjeg razgovora. Majka je gleda, mislim da nije ni razumela pitanje i kaze joj : "Lepa si ko ikona". U zivotu nisam cula da je neciju lepotu tako poredila.
Ode negivateljica, a mama tera pricu o sklanjanju da nas "ovi" ne bi isterali. Onda sledi konstatacija, kako je najpametnija od svih tamo...
Kazem joj : Ma ajd sto si pametna, ali sto si lepa, lepa ti i kosa, i okice..
A ona meni:Ma sta pricas, lazes me, daj da vidim.
Ja pomislih gde da sad nadjem ogledalo, pa se setih da joj dam mobilni da je snima prednja kamera. Ona ne moze da drzi telefon, ali okrece glavu da se bolje vidi, pa kaze: E , odavde nije lose :-D.
Kad dodjem, obicno joj donesem rucak od kuce, pa tako i ovaj put. Iako je njihov rucak bio pola sata pre posete, ona je zakukala da je gladna, da nista nije jela. Rekoh joj da malo pricamo, pa kasnije da je nahranim, kad me ona u pola recenice prekide: More daj mi to sto si donela!
Kad se nabobala, sve cokćući od slasti, pocese da joj se sklapaju oke, te smo ubrzo otisli.
Druga poseta...Od prvog trenutka prica kao navijena, ali tako tiho, brzo, nerazumljivo, da nemam pojma o cemu se tu radilo. I to je trajalo, trajalo...Čarobe reči su: Hocemo li da ručamo?
Opet ruckala i to dobro, a dok jede ne pitam je nista, strah me je da joj ne zapadne hrana jer je u polusedecem polozaju. I naravno , pred kraj rucka pocne da drema, tako da mogu samo da sedim i gledam je dok spava.
Danasnja se poseta i svela otprilike na to. Kupali su je, pa sam se uplasila kad je videh sa rumenim obrazima gde drema, pomislila sam da nije dobila temperaturu.
Malo je prodrmusljah, ali ona pospana, pogleda me, ali nema sad panike da sto pre isprica sta zeli, samo nastavlja dremku. Do rucka mi bilo zao da je uznemiravam. I ovaj put je ispraznila " manjerke", ali se sve vreme borila da ne zaspi. Kad sam joj dala lekove, iskolacila je oci, jer ne voli da ih pije. Pomislih da ce da ih pljune, jer ih je onako polusnena pocela da zvace umesto da ih guta. Nakon toga je cvrsto zaspala.
Pitah doktorku da li joj daju neki sedativ, odgovor je : Ne, prima uobicajenu terapiju.
To je jedino sto preostaje u borbi protiv ove bolesti, zelja da se pomogne i olaksa kolko tolko neizbezan kraj.
Citam sta se desava sa vasim roditeljima, bliznjima... i uz vas sam...
Borite se i dalje
![]()
Prošla sam kroz to sa mojom Cucom. Moja mama, moja najbolja drugarica. Moj uzor u životu. Najveći i najjači borac. Najlepša žena čije su štikle odzvanjale Skadarskom ulicom, dok su napirlitani lepotani izmišljali načine kako da im se, bar odazove na zvižduk, sa prozora. Najopasniji prevarant Beogradskog asfalta koji je tatu i mene odhranio, za vreme gladnih godina. Moja surova Cuca, koja nije priznavala postojanje mentalnih bolesti." U depresiji si? Diži to lenjo dupe iz kreveta". Nijedna seda u njenoj kosi. Veče, dosadni zimski celodnevni mrak, gledamo u televizor, on gleda u nas, prošla Nova Godina, ali neka petarda još prasne....sedimo na trosedu, Cuca me pogleda, oči je bistre, ja odmah vesela i kaže "Znaš, Bebo, meni je dosta". Glas svestan, uobičajen, odlučan, ali bez emocija. Odćutah. Prođoše dva meseca.
Kasnije sam se setila neke knjige o Indijanskim šamanima - kaže, samo odluče da umru (nije predaja, samoubistvo, ništa nama poznato). Samo uzdahnu, običan uzdah, ni glasniji, ni dublji. Odluka je već donesena.
Moja Cuca, najlepši osmeh Beograda 60.-ih, 70.-ih godina prošloga veka. Za mene, najlepši osmeh ikada.
Pozdrav dragi dobri ljudi. (evo suza i kod mene)
Svi ćemo jednoga dana otići....svoje se smrti ne bojim. Ni moja majka nije, bojala se samo fizičkog bola. Jednoga jutra, pre godinu dana, probudila se sa dekubitisom na leđima. Pitala sam je, sa strahom, da li je nešto boli i na sreću, odgovor je bio - ne.
Sada živim sa mojom malom lepom porodicom - mužem i žutim mačkom.
Ponekada pomislim " Cuco, zašto si bila sebična, volela bih da me vidiš sada, kako sam srećna". I kao da čujem odgovor "Ja sam svoje lepo proživela, Bebo moja".
Ovo je moja priča, o tome kako nekada treba pustiti svoje voljene. A svačija priča, drugačija je.
Puno pozdrava za vas i vaše drage.