Demencija

I moja mama se obolestila, vise od nedelju dana prima infuziju, kaslje i to bas zrelo. Preko infuzije joj daju i vitamine, pa ce barem malo organizam da se osvezi.
Prilikom poseta je uglavnom bila dobre volje, raspricavala se, da je prosto nemoguce pohvatati o cemu je rec.
Jedino je prilikom posete pre par dana pocela da place i trazi da ide kuci. Govorila je da joj nije tamo mesto, da je niko ne gleda, da nije tacno da ne moze da hoda. Ja nisam tad bila kod nje u poseti, ali su tata i sestra bili raspameceni.
Juce sam isla do nje, ona dobre volje, kaze odlicno se oseca, sve joj je super, negovateljice zlatne...
Kaze i da je pesice dva puta dolazila do mene, ali nisam bila kod kuce, pa se vratila nazad. Pitam je gde se to vratila, a ona pominje mesto rodjenja.
Razgovor tece u svim mogucim pravcima, uglavnom kako ona "hefta" teme. Tek kad se negde sa pricom ukopa i pocne da ponavlja poslednju rec jer izgubi nit razgovora, ja je pitam nesto sasvim drugo, pa udjemo u novu pricu. Pokusavala sam da je navedem da nastavumo temu, ali valjda joj se tu secanje prekine i ne ume da nastavi pricu. Samo kaze: "Ma, nije vazno".
Medjutim u svim kombinacijama pominje brata i pokojne sestre ( naravno da ona smatra da su zive). Ne pita , niti joj na pamet padaju imena unučića, niti nekih blizih osoba.
Uglavnom bilo je tu red price, red hranjenja, red mazenja, dok nije odlucila da spava.
 
Moja baba 90 godina,nema pamecenje ne zna sto se desilo prije,5 minuta,pokretna,konstantno je gladna,jede npr.u 8 vec u 8.10 prica kako nije danima nista jela,nesposobna je sam da uzme,ja je kupam,jos sama ide u wc.kuka stalno prica sama sa sobom kako je gladna i bosa i gola kako nema nista,hranu nece svu jer nema zube a ince sto joj se god da ne odgovara joj i naziva spalicnama,ne pije nikakve ljekove ni za sto,Ja osjecam posledice psihicke od nje frustraciju i bijes koji me umara,i ja sam nezadovoljna potpuno i da li vi preporucijete da joj pocenm davati neke sedative
 
Moja baba 90 godina,nema pamecenje ne zna sto se desilo prije,5 minuta,pokretna,konstantno je gladna,jede npr.u 8 vec u 8.10 prica kako nije danima nista jela,nesposobna je sam da uzme,ja je kupam,jos sama ide u wc.kuka stalno prica sama sa sobom kako je gladna i bosa i gola kako nema nista,hranu nece svu jer nema zube a ince sto joj se god da ne odgovara joj i naziva spalicnama,ne pije nikakve ljekove ni za sto,Ja osjecam posledice psihicke od nje frustraciju i bijes koji me umara,i ja sam nezadovoljna potpuno i da li vi preporucijete da joj pocenm davati neke sedative

Njoj lekar treba da odredi terapiju, a ne mi da preporučujemo sedative.
 
Pa ne znam ni da li se sad mogu dobiti takvi lekovi bez recepta. Svakako treba pitati lekare. U ovom slučaju ja bih pre tražila sedative za sebe, a manje za babu. Treba imati strpljenja, treba im povlađivati čak i kad pričaju gluposti. To pomaže više od svakog raspravljanja.
 
Moja baba 90 godina,nema pamecenje ne zna sto se desilo prije,5 minuta,pokretna,konstantno je gladna,jede npr.u 8 vec u 8.10 prica kako nije danima nista jela,nesposobna je sam da uzme,ja je kupam,jos sama ide u wc.kuka stalno prica sama sa sobom kako je gladna i bosa i gola kako nema nista,hranu nece svu jer nema zube a ince sto joj se god da ne odgovara joj i naziva spalicnama,ne pije nikakve ljekove ni za sto,Ja osjecam posledice psihicke od nje frustraciju i bijes koji me umara,i ja sam nezadovoljna potpuno i da li vi preporucijete da joj pocenm davati neke sedative

Draga, sad si uplašena i umorna pa si zato i besna, ne brini zbog toga. Odvedi je kod lekara, ozbiljne su to godine, nek joj on odredi terapiju pa ćeš lako, Ne podleži pritisku, kad kaže da nije jela ti je podseti kako je jela nešto što baš voli i hvalila te, kad kaže da je gola ti kaži kako je najlepše oblačiš i da joj sve babe zavide na odeći... Laži, olakšaj i sebi i njoj, a kod lekara za lekove, ona ima mnogo godina, ni naše mame nemaju iste terapije, a pitanje je šta njen organizam može da podnese.
 
Moja baba 90 godina,nema pamecenje ne zna sto se desilo prije,5 minuta,pokretna,konstantno je gladna,jede npr.u 8 vec u 8.10 prica kako nije danima nista jela,nesposobna je sam da uzme,ja je kupam,jos sama ide u wc.kuka stalno prica sama sa sobom kako je gladna i bosa i gola kako nema nista,hranu nece svu jer nema zube a ince sto joj se god da ne odgovara joj i naziva spalicnama,ne pije nikakve ljekove ni za sto,Ja osjecam posledice psihicke od nje frustraciju i bijes koji me umara,i ja sam nezadovoljna potpuno i da li vi preporucijete da joj pocenm davati neke sedative

S obzirom na njenje godine...odlicno je sto je na nogama. Pokusaj da se salis s njom. Mozda ce joj to malo podici raspolozenje. Kada kaze da je gladna, reci joj da se pece nesto u rerni I da cete se slatko najesti... Nemoj pokusavati da je ubedis u suprotno, jer ces time nervirati nju a sebe jos vise. Svakog dana joj pokazi nesto od garderobe I pohvali kako joj lepo stoji. Kuka da nema sta da obuce, jer nije u stanju da pronadje svoje stvari. Pretpostavljam da se ne snalazi u prostoru I da bi samo napravila lom oko sebe, ako bi krenula da pretura po ormanima. Mozda ni ne zna gde je orman I kako da ga otvori, pa je to cini nervoznom. Isto je I za hranu. Kidala sam se I ja u pocetku, jer nisam znala kako da se postavim. Ako kaze da joj se ne svidja, slozi se s tim i reci da ces promeniti prodavnicu, mesaru... popsujte zajedno trgovca... Mozes otici kod psihijatra I porazgovarati sta bi moglo od lekova za baku, a obavezno pitaj I za sebe. Ne verujem da ce joj u njenim godinama davati neku znacajnu terapiju. Ali insistiraj da bar ublaze uznemirenost. Proveri bakinu krvnu sliku I urin, za pocetak. Jako je vazno da nema urinarnu infekciju. Na ovom forumu ces dobiti nasu podrsku I savete iz naseg iskustva. Nemoj se ustrucavati da pises o problemima. Tu smo :heart:
 
Poslednja izmena:
I moja mama se obolestila, vise od nedelju dana prima infuziju, kaslje i to bas zrelo. Preko infuzije joj daju i vitamine, pa ce barem malo organizam da se osvezi.
Prilikom poseta je uglavnom bila dobre volje, raspricavala se, da je prosto nemoguce pohvatati o cemu je rec.
Jedino je prilikom posete pre par dana pocela da place i trazi da ide kuci. Govorila je da joj nije tamo mesto, da je niko ne gleda, da nije tacno da ne moze da hoda. Ja nisam tad bila kod nje u poseti, ali su tata i sestra bili raspameceni.
Juce sam isla do nje, ona dobre volje, kaze odlicno se oseca, sve joj je super, negovateljice zlatne...
Kaze i da je pesice dva puta dolazila do mene, ali nisam bila kod kuce, pa se vratila nazad. Pitam je gde se to vratila, a ona pominje mesto rodjenja.
Razgovor tece u svim mogucim pravcima, uglavnom kako ona "hefta" teme. Tek kad se negde sa pricom ukopa i pocne da ponavlja poslednju rec jer izgubi nit razgovora, ja je pitam nesto sasvim drugo, pa udjemo u novu pricu. Pokusavala sam da je navedem da nastavumo temu, ali valjda joj se tu secanje prekine i ne ume da nastavi pricu. Samo kaze: "Ma, nije vazno".
Medjutim u svim kombinacijama pominje brata i pokojne sestre ( naravno da ona smatra da su zive). Ne pita , niti joj na pamet padaju imena unučića, niti nekih blizih osoba.
Uglavnom bilo je tu red price, red hranjenja, red mazenja, dok nije odlucila da spava.

Draga, ocigledno je da si ti uspela da upratis njenu pricu. Posavetuj sestru I oca da se prilagode. I moja mama prica o pokojnicima. Pita gde joj je majka. Samo joj kazem da je otisla u selo I da ce se vratiti za par dana. I to nju smiruje. Ponekd pobrka ko je ko, pa moram da prihvatim ulogu sestre kratko I prebacim temu na nesto drugo.Nemojte je podsecati da ne moze da hoda I da zbog toga ne moze kuci. Obecavajte joj da ce ici kuci, samo da se strpi dok prodje kasalj, za dan -dva... Kada se zali na osoblje, recite da su isterani svi koji su bili bezobrazni I da samo ona kaze ko je nevaljao ...Pokazite joj da uzivate da dodjete kod nje I pohvalite posteljjinu, stocic, pogled kroz prozor... Naravno, proveravajte da li je nega adekvatna.
 
Poslednja izmena:
Juce smo bile kod ljekara,on je iznenadjen da sa toliko godina ima dobro fizicko zdravlje jer joj je nalaz krvi i urina uredan cak i previsok hemoglobin za te godine,mada mi je rekao da uvedem dijetu jer je gojazna 95 kg za visinu od 170 cm,ali kako kad stalno kuka da je gladna,dao joj je leksilijum od 3mg da joj dajem uvece i ujutro da se smiri dala sam joj juce i spavala je probudila se u 5 i krenula napolje da sjedi trebalo mi je 45 min da joj objasnim da je prerano i slicno,ono sto je jos gore jutros ne ustaje jedva sam je natjerala da ode u wc ipotpuno su joj oslabile noge umalo nismo pale jedna preko druge jer ja nemam toliko jak zivot da je drzim i necu joj danas dati leksilijum i vidjecu kako ce reagovati.Ljekar mi je jos rekao ona ce ti krv popiti jer ima tu sebicnost koji ljudi ispoljavaju u tim godinama i zacudio se pritisak je 135-70,secer 6 a jede slatko stalno,ona ima takvu genetiku majka joj je umrla u 105,a otac u 98,jedina solucij je da nadjem nekog da je nekog da je pazi makar po danu,ali me sad vise uplasilo ovo da joj se noge otkinu jer preba pomijeriti 100 kg
 
Odlično Barbara, važno je da ste otišle kod lekara i znaš na čemu si, bar fizički. Pošto joj je šećer dobar, možete da se zezate s hranom, daj joj po malo kad god traži, guraj voće, sad će i povrće redom da krene pa pravi salate, kilogrami se leti najlakše skidaju. Što se leka tiče, probaj da joj daješ polovinu ili tako nešto, ni lekari ne ubodu iz prve dozu, a važno je da se lepo naspava. Nadam se da to sa nogama neće da joj se ponovi, ali budi oprezna.

Moj ti je savet, a verujem da će svi ovde da me podrže, da, ako imaš sredstava, uzmeš nekog ko će da je čuva. Dobro je i za nju i za tebe, mnogo je teško sam brinuti o dementnom. A svim starim ljudima je uskraćen društveni život tako da će neka nova osoba da je razonodi. Ako nađeš nekog ko se već brinuo o starima, još ćeš svašta i da naučiš pa ćeš i nas da savetuješ ;)
 
I da ponovim po ko zna koji put: dementni gube vrlo rano čulo mirisa, a potom i čulo ukusa. Dakle, ne treba se štrecati ako kaže da su to splačine. Jelo treba da liči na ono što su navikli, možda samo malo šarenije ako dobro vidi. I naravno, sve manje porcije, jer dementni gube osećaj za meru. Fiksacija na hranu je osnovni instinkt, ali i kad tvrdi da je gladna, dementna osoba zapravo traži pažnju. Zato ih treba i uključiti u spremanje ručka, makar onoliko koliko su sposobni.
 
I da ponovim po ko zna koji put: dementni gube vrlo rano čulo mirisa, a potom i čulo ukusa. Dakle, ne treba se štrecati ako kaže da su to splačine. Jelo treba da liči na ono što su navikli, možda samo malo šarenije ako dobro vidi. I naravno, sve manje porcije, jer dementni gube osećaj za meru. Fiksacija na hranu je osnovni instinkt, ali i kad tvrdi da je gladna, dementna osoba zapravo traži pažnju. Zato ih treba i uključiti u spremanje ručka, makar onoliko koliko su sposobni.

Moja mama oseca ukus. Navikla je na neslanu hranu u domu. Kada joj donesem domacu supu a malo sam vise dodala soli nego kuvari u domu, mada ni ja ne volim slano, ona odreaguje I mrsti se I kaze da je slano. Kupila sam joj rostilj, jer nisam imala vremena da spremim rucak I mislila sam da ce se oduseviti, a ona se mrstila sto mirise na rostilj I opet je bilo slano. Obozava slatkise, a voli I banane. Od demencije boluje vec 7 I po godina., sto znamo. Mozda ipak nije pravilo to za miris I ukus. Ili je moja mama izuzetak. Celog zivota je bila vrsna kuvarica I volela je da kuva. Mozda je to razlog. Nikada nije bila pusac. Mozda I to utice. A mnogo utice I raspolozenje. Znam da je u fazama kada je bila agresivna ili sedirana odbijala hranu sa raznim komentarima, koji nemaju veze sa pravim stanjem stvari. Primecujem ponekada, kada je sedirana ili pospana, da ne ume da otvori usta lepo da bih joj stavila kasiku hrane. Mozda su nervozni zbog cinjenice da ne umeju da se sluze priborom I da ne znaju sta treba da urade kako bi jeli?!:think::sad2: Zna da bude sve bas komplikovano
 
Moja mama oseca ukus. Navikla je na neslanu hranu u domu. Kada joj donesem domacu supu a malo sam vise dodala soli nego kuvari u domu, mada ni ja ne volim slano, ona odreaguje I mrsti se I kaze da je slano. Kupila sam joj rostilj, jer nisam imala vremena da spremim rucak I mislila sam da ce se oduseviti, a ona se mrstila sto mirise na rostilj I opet je bilo slano. Obozava slatkise, a voli I banane. Od demencije boluje vec 7 I po godina., sto znamo. Mozda ipak nije pravilo to za miris I ukus. Ili je moja mama izuzetak. Celog zivota je bila vrsna kuvarica I volela je da kuva. Mozda je to razlog. Nikada nije bila pusac. Mozda I to utice. A mnogo utice I raspolozenje. Znam da je u fazama kada je bila agresivna ili sedirana odbijala hranu sa raznim komentarima, koji nemaju veze sa pravim stanjem stvari. Primecujem ponekada, kada je sedirana ili pospana, da ne ume da otvori usta lepo da bih joj stavila kasiku hrane. Mozda su nervozni zbog cinjenice da ne umeju da se sluze priborom I da ne znaju sta treba da urade kako bi jeli?!:think::sad2: Zna da bude sve bas komplikovano

I Tetka jos uvek oseca ukus. OBOZAVA slatkise, svaki put joj odnesem cokoladu koju voli, ili neki kolac, i to je uvek "vanrednog ukusa i skoro nisam probala nesto tako dobro". A i svidja joj se klopa u domu, Imala je obicaj da se naviri na vrata kuhinje i da uputi kuvarici komplimente. A ratovale smo i svadjale se oko hrane dok je bila kod kuce.
Kaze mi i jedan od korisnika Doma, koji nije dementan, da jede "kao mecava" i da mu nije jasno kako toliko hrane uopste stane u tako malu zenu. A ona je kao senka mrsava. Ali znam da je i to jedan od simptoma bolesti. Vazno je da su joj sve analize u redu.
 
I moja mama oseca i ukus i miris. Istopi se kad joj dodjem i donesem klopu. Prvi zalogaj uzme i malo se namrsti, a onda krene da rucka i samo copce. I mirise oseca i te kako i prijatne i neprinatne.
Zbog tih neprijat ih dam trazila da je prebace prosle nedelje u drugu sobu, svetlija je i gleda na zelenilo.
Medjutim danas je bila strasno neraspolozena, bio im je frizer, pa kupanje , tacnije kupanje u krevetu. Mi smo posle toga dosli i ona je bila ocajna. Strasno joj je tamo, zar je to zasluzila, meni se srce cepalo na 1000 komada. Onda ubaci nesto sasvim nevezano za te njene zalbe, kao prala je prozore, pa se krila pod krevet jer se plasi cimerke. Ja prosto ne mogu da to prihvatim tek tako, pogodime i to strasno.
Uz to i tata izjavio zelju, a po tom i pitao dokorku da li bi mogli i njega da prime, da bi bio pored zene. Ona mu je odgovorila da nemaju dvokrevetnih soba, a i da za zdravu osobu nije dobro da bude tu, jer nocu neki ustaju, srtaju, vicu....
Dugo smo sedeli kod mame, rucala je, povremeno je mucio stomak, verovatno su creva radila posle rucka. Primetila sam da je uvek tako posle jela. Kao beba kad ima grceve...
Inace gledala me je kao da me nije videla dugo, a ne samo pre par dana i ponavlja: E dobro kad si ti dosla, jel si dobro? Nisi bolesna?
Ja kazem da nisam, i pitam je kako je ona ( pola sata ranije je kukala do neba), a ona odgovori da je sasvim dobro. Ali to kaze onim tonom, kad roditelj zeli da zastiti dete od svog bola, da ga sakrije.
Pred nas odlazak se malo smirila, ali nije zaspala kao sto ima obicaj.
Dosla sam kuci sa mislju da trazim privatan dom gde bi otac i majka bili zajedno.
I tata je tuzan zbog nje, sa nama je sada, ali njegov zivot se pretumbao naglabavke, kao i zivot moje porodice.
Jedina stvar koja me plasi kod bilo koje druge opcije smestaja je nedostatak specijalista u okviru doma.
Gde se trenutno nalazi, imaju specijaliste interniste, vaskularce, neuropsihijatre,psihijatre, rentgen, dopler...
Bojim se da bi premestaj bio skopcan sa problemom transporta do bolnice, da bi se obavio ozbljniji specijalisticki pregled.
Inace i dalje prima infuziju, vitamine, doktorka - nacelnica, kaze da je njen kasalj prouzrokovan dugotrajnim lezanjem i da na plucima nema nalaz. Pregledao je i internista. Takodje je i analiza krvi uredna. Mama je nepokretna potpuno i samo podizanje naslona i to do polusedeceg moze da se racuna u promenu polozaja
Eto sedim, kucam, razmisljam sta da radim da joj bude lakse, ne mogu tek tako da predjem preko njenih reci...
Sta mislite....sta je pametno ciniti
 
Da, u privatnim domovima postoje i garsonjere, ne samo dvokrevetne sobe. Ali svaki specijalistički pregled treba posebno organizovati, uključujući i prevoz. Sve to prilično košta.

Zavisi sve šta kome treba. Moja majka je u fazi kad joj više nikakav doktor ne može pomoći, samo dobra nega.

Ali ne bih ja zdravog oca smeštala u dom pored bolesne majke, to nikako, naročito ako je tako osetljiv i ne ume da odreaguje hladnokrvno.
 
Ne čini ništa jer tu gde je, kažeš da ima sve.
Ispričaću ti šta se meni danas desilo sa mamom. Već duže vreme ona traži da ide u neki drugi dom , privatni jer joj tu ne valja (kao). I ozbiljno sam počela da razmišljam o tome, pogotovo u poslednje vreme dok je pričala kako ne može ništa da jede jer je bezukusno i živo, i da im daju pomije i nikad meso...Uz to, u sobu su smestili jednu ženu od pedesetak godina koja je poprilično bučna i često je uznemirava udaranjem u krevet. Na njeno insistiranje sam tražila da ili tu ženu, ili mamu premeste u drugu sobu. Nije to laka procedura, mora da se održi sastanak sa psihologom, glavnom sestrom i socijalnom radnicom. Ito se i odradilo, premestili su tu ženu, a mani mama danas kaže da , eto, šteta što su je premestili, baš je bila neka fina, dobra.
Pošto sam trebala da se nađem sa psihologom u vezi sa tim, došla sam u vreme ručka. To je mirisalo za sve pare, neki paprikaš sa krompirom i piletinom. Onima koji su bezzubi skidaju belo meso i batak i melju, a ostalima daju one ostale delove. Razgovarala sam sa psihologom koja tvrdi da je mama izjavila kako joj ta žena ne smeta ali da su je premestili zbog mog zahteva.
Posle tog razgovora, odem do mame (sat vremena nakon ručka...i donosim joj iseckanu slaninu, jer je , kaže, gladna) i pričam sa njom...Pitam je šta je bilo za ručak, a ona kaže, neki živ krompir i grašak koji je jako smrdeo, nije mogla da ga jede. I da nisam bila tada tamo i videla kako joj u sobu nose to mirisno, i verovatno ukusno jelo,možda bi joj i poverovala. Jela je slaninu kao da stvarno nije ručala. A omršavila je, ne verujem da ima preko 40 kg.
I svo vreme mi danas priča šta da joj obučem i obujem kad umre...ljudi, moji...kako zna da me ispomera...
 
E, ja sam vam svašta napisala i nestao mi post, grrrr...

@sonjche

Ne premeštaj mamu, pusti sad tatu i njegovu tugu, šanse nema da bi ih stavili zajedno u bilo kom pristojnom domu, ona je nepokretna i bila bi u nekoj sobi gde je njima zgodno da brinu o njoj, ne bi bila s njim. Tu gde su nepokretni je potpuno drugačiji režim od soba gde su pokretni i polupokretni. Opet bi on dolazio kao u posetu da sedi pored nje, a za to vreme bi prestao da radi one svakodnevne stvari koje njega održavaju u životu, pa bi i on propao. Terajte ga da nešto radi, kao da vam pomaže, ako unučići hoće da se druže s njim, podmećite mu ih kad god deca hoće... Mora da se oseća važnim, a ne da počne da se poistovećuje s njom.
 
Koliko me je danasnja sitiacija pomerila, to nije normalno. Pre citanja vasih postova, pricala sam sa tatom i rekla mu da nije najbolje resenje da bude pored nje, ma kolio to zeleo. Da sam i sama bila iscrpljena od nespavanja provodeci noci pored nje, dok je jos bila sa nama i da je to napor koji jedan 86-ogidisnjak, ne moze da izdrzi. Tu je poceo on malo dublje da sagledava problem, ali onda me je izbezumio sa predlogom da bi on sa njom vezbao, digao je iz kreveta, stavio u fotelju da sedi..
Kosa mi se digla od ovoga.
Cak sam kontaktirala jedan privatni dom, tu bi takav smestaj bio moguc, ali kao sto spomenuste gore, verovatno bi ih brzo razdvojili, zbog prirode njene bolesti.
Inace tesko je oca u njegovim godinama animirati da nesto radi, kao pomaze svakodnevno. Probali smo i to, ali se posle takvih akcija svodilo na to da nas troje nakon toga sat vremena "peglamo" rad. Svi unuci i unuke su odrasli ljudi koji mogu da mu prave drustvo u prici,a i to retko, jer je svako krenuo svojim putem. Zato ostajemo na ukrstenicama, novinama i fudbalu, u kombinaciji sa obilaskom mame svaki drugi dan.
 
drage  žene i devojke,
čitam vas redovno, ali ne stižem da napišem kakva je trenutna situacija kod mame i mene. ona je fizički manje-više dobro, hoda kada hoće, rezultati o.k. kontrola je pokazala da demencija napreduje, što kod nje znači da zaboravlja još pre nego što uspe da izgovori, a i sa rečima ima problem. katkad ne razume osnovne stvari, odn. ne može da ih poveže. trudim se da komuniciram što više mogu sa njom, da očuva što duže ono malo razuma i logike što joj je ostalo. više se ni ja ne nerviram, jer to apsolutno ne vodi ničemu. smeškam se povlađujem, hvalim, malo se i šalimo. i ponavljam bezbroj puta iste odgovore. što se apetita tiče, ima ga ali nekako čudno. ponekad hoće da trpa u sebe, pa moram da joj uzmem ili prepolovim komad kolača ili druge hrane koji pokušava da pojede, nutkam je vodom, sokom ili neskafom da lakše proguta. mnogo manje pruža otpor ili se inati i svađa nego ranije, sada je to više neki pasivni stav, kaže ne mogu, iako bi verovatno mogla kada bi htele ili umela da shvati šta se od nje traži. u poslednje vreme sve više i duže halucinira. ranije je imala takve momente, ali bi brže izlazila iz tog bunila, danas je dok smo telefonirale i kada sam došla, mislila da je negde drugde, nije verovala da je njen krevet zaista njen krevet, mislila da joj treba specijalna dozvola da napusti to mesto. nismo dalje produbljivale tu priču, rekla sam o.k., videćemo, raspitaću se šta se dešava pa ću ti javiti, itd. ja još uvek želim da verujem da je sve to privremeno i povremeno. prepoznaje nas, raspituje se za ljude koje poznaje. odgovori joj ne znače mnogo, postavlja nelogična i ponekad besmislena podpitanja, ali je i dalje orijentisana prema poznatim ljudima. problem je prostor, vreme, brojevi, imena ljudi koje je upoznala u nedavno odn. domu, uključujući cimerku, ili onih sa kojima je pre doma bila u sporadičnom ili neredovnom kontaktu. tu više ne pomaže ni podsećanje, pa redukujem informacije iz spoljnog sveta ako procenim da će je samo zbuniti. još uvek ume da me pozove, jer sam joj drugom bojom obeležila broj na tastaturi koji pritisne i dobije me. taj smešni telefon na preklop nam je najvažnija stvar, jer bi bez njega komunikacija bila mnogo komplikovanija. kada se ni tu ne bude snalazila, znaću da je u fazi teške demencije.

inače, dobila je poziv za komisiju za tuđu negu i pomoć. nisam joj još ništa rekla, a razmišljam i da joj ne kažem uopšte do dan pre toga. uvek pokušava da odloži preglede, samo će danima biti zbunjena i uplašena. imamo samo jedan nalaz o demenciji, cenim da će je odbiti i sa sijaset papira, a ako komisija želi da sebe ubedi da je ona sposobna za bilo šta, neka im bude. za naredni termin, koji bi mogao da bude negde u zimu, prikupiću nalaze raznih specijalista, njoj makar ne manjka raznih dijagnoza. javiću kako je prošla.

ovo sve što opisujemo, pitamo i o čemu razmišljamo, donekle je veoma različito - majke i očevi od rane do duboke starosti, pokretne ili nepokretne, manje ili više svesne svoje bolesti, u domu ili kod kuće. da ne govorim o našim životnim okolnostima, situacijama, mogućnostima. ali se u svakoj poruci oseti ogromna želja da se pomogne, ublaži, pa čak i pokuša nemoguće. drugačije valjda ni ne može. :heart:
 
ovo sve što opisujemo, pitamo i o čemu razmišljamo, donekle je veoma različito - majke i očevi od rane do duboke starosti, pokretne ili nepokretne, manje ili više svesne svoje bolesti, u domu ili kod kuće. da ne govorim o našim životnim okolnostima, situacijama, mogućnostima. ali se u svakoj poruci oseti ogromna želja da se pomogne, ublaži, pa čak i pokuša nemoguće. drugačije valjda ni ne može.

To je jedino sto preostaje u borbi protiv ove bolesti, zelja da se pomogne i olaksa kolko tolko neizbezan kraj.

Citam sta se desava sa vasim roditeljima, bliznjima... i uz vas sam...
Borite se i dalje
:heart::zag:
 
Ja sam blesavija od ove moje blese :D

Zovem je danas s posla. Priča kako je oprala neki veš, onda su šetale naše kuče i ona, pa se vratile kući, jela je, otišla da baci đubre, srela komšiju sa njegovim kučetom i, kaže: -"Ćopilo me to kuče kad sam ga mazila"
Ja: "Šta ti uradilo???"
Ona: "Ma ništa, malo me ujelo, samo me bocnulo, oprala sam alkoholom, kuče je vakcinisano..."
Ja uveliko urlam.

Završim urlanje, sednem u kola, ostavim posao, nema veze što menjam i šeficu koja je na odmoru, tako da može da me traži svako od glavonja, doletim kući, putem mi se u glavi vrte odgriženi prsti, jurnjave po bolnicama, mislim kako li flasteri reaguju na tetanus...
Dođem kući i, naravno, ništa. Stvarno je nije ujelo kuče, nema ni ogrebotinu, samo malo oguljenu kožu površine 2,5 milimetra... Kaže, lepo sam ti rekla...

Trenutno je ona normalnija od mene :D
 
Sandra, nisi blesava nego paničarka. I to je normalno. Pretpostavljam da si previše čitala o demenciji. Treba ipak malo bolje da proceniš za šta je sposobna a za šta nije. Ali zlu ne trebalo, nađi neku komšinicu da je obiđe dok si na poslu.
 
Sandra, nisi blesava nego paničarka. I to je normalno. Pretpostavljam da si previše čitala o demenciji. Treba ipak malo bolje da proceniš za šta je sposobna a za šta nije. Ali zlu ne trebalo, nađi neku komšinicu da je obiđe dok si na poslu.

Blesava paničarka je tačna dijagnoza, kad ti kažem :D

Znam da sam se zaigrala, šta ću, al ko će da pogodi šta će kad da im dune. Računam da je bolje da paničim pa da nije ništa nego da je ostavim sa odgriženim prstima. Znam da je tačno toliko sposobna kao fino dete koje ide u osnovnu, neće da je zgaze kola, neće da zapali kuću, neće da izgubi kuče, al će da slaže da je uradila domaći samo da bi išla napolje ;)
 
Koliko me je danasnja sitiacija pomerila, to nije normalno. Pre citanja vasih postova, pricala sam sa tatom i rekla mu da nije najbolje resenje da bude pored nje, ma kolio to zeleo. Da sam i sama bila iscrpljena od nespavanja provodeci noci pored nje, dok je jos bila sa nama i da je to napor koji jedan 86-ogidisnjak, ne moze da izdrzi. Tu je poceo on malo dublje da sagledava problem, ali onda me je izbezumio sa predlogom da bi on sa njom vezbao, digao je iz kreveta, stavio u fotelju da sedi..
Kosa mi se digla od ovoga.
Cak sam kontaktirala jedan privatni dom, tu bi takav smestaj bio moguc, ali kao sto spomenuste gore, verovatno bi ih brzo razdvojili, zbog prirode njene bolesti.
Inace tesko je oca u njegovim godinama animirati da nesto radi, kao pomaze svakodnevno. Probali smo i to, ali se posle takvih akcija svodilo na to da nas troje nakon toga sat vremena "peglamo" rad. Svi unuci i unuke su odrasli ljudi koji mogu da mu prave drustvo u prici,a i to retko, jer je svako krenuo svojim putem. Zato ostajemo na ukrstenicama, novinama i fudbalu, u kombinaciji sa obilaskom mame svaki drugi dan.

Moje tetke su mislile da moze moja mama da se izleci I da bi joj bilo bolje da sam ja pored nje. Doktori su mi rekli da mogu da je drzim za ruku 24h, ali bolest ce napredovati. Ja to nisam mogla da objasnim tetkama I ostaloj rodbini, kao sto ti ne mozes da objasnis tvom tati. Ali moras da objasnis sebi. Nisam ni ja odmah prihvatila sve cinjenice I danas se borim sa grizom savesti I tugom sto je mama tako obolela. Premestanje nisam nikada potencirala, u vezi sa cimerkama. Shvatila sam odmah da se dementni naviknu na okolinu I da ih uzdrma svaka promena, makar se nama cinila kao bolja. Moja mama je bila u sobi sa zenom koja je bila skoro slepa I cesto su se dzapale za sitnice, ali bi se brzo pomirile I ponasale kao da nista nije bilo. Onda bi se opet pokacile, a sledeceg dana su branile jedna drugu od nekog sa strane. Cerka mamine cimerke I ja smo se odmah slozile da moramo da se borimo sa njihovim bolestima I losim navikama... I tako smo I radile. Nismo ulazile u raspravu izmedju njih dve, niti smo jedna drugu napadale. Skrenule bi smo paznju da se nesto desava I gledali da nadjemo resenje I da ih svaka posebno smirujemo. Kada je moju mamu vodila hitna u bolnicu jer joj je pao secer, ona je vikala *Ne daj me, Vera!*, a pokojna teta Vera je plakala. Ako je vidno da dolazi do konflikta I da mogu jedna drugu da povrede I da su konstantno u svadji, onda bih nakon pokusaja da Ih smirim I ukljucivanja strucnog osoblja u celu pricu, mozda pokrenula premestanje. U drugim situacijama nije preporucljivo menjati sobu I cimere, koliko znam iz mog iskustva. Moju mamu ne vodim vec dve godine kuci, jer je svaki odlazak bio trauma za mamu. Upozoravali su me doktori, ja sam se opirala I trudila... na kraju sam shvatila da je to tako I da je bolje za mamu. Patim I danas kada odem u mamin stan, ali sam svesna da mora tako. Tvoj tata bi pokusavao da podigne tvoju mamu, sokirao bi se raznim situacijama I poceo bi I on da propada. Videla sam u domu u kojem je mama da izlaze u susret parovima da budu zajedno, bez obzira na stanje fizicko I psihicko, s tim sto su zajedno dosli u dom ili su se u domu upoznali I zblizili pa je neko naglo oboleo pa je ovaj drugi resio da pazi na njega sve dok je pokretan iole. U drugim situacija tesko je organizovati smestaj I negu. Mozda mozes da probas u nekom od privatnih domova, ali bojim se da ce se I tvoj tata brzo razboleti gledajuci stalno kako mama propada a bez mogucnosti da joj pomogne ili bi ga zbunjivala svojim izjavama ili bi ga onda bilo stid da vam prizna da bi isao kuci ili bi dolazio u sukob sa osobljem... sve bi se to lomilo opet preko tvojih ledja a ne bi dovelo do poboljsanja. Gledaj da nadzires osoblje doma u kojem je mama, da razgovaras sa doktorima vezi sa stanjem I terapijom, da se prilagodjavas kao I do sada u razgovoru sa mamom... Pokusaj da objasnis tati da je bolest neizleciva I da ne moze da joj pomogne. Mozda da smislis da joj tata nosi svaki drugi - treci dan neki preparat vitaminski ili mesavinu nekih kasica integralnih-izmisli nesto sto njoj nece skoditi... da proba da joj daje licno on, pa da se uveri da to ne ide tek tako, a da mu ot dodje kao neka pomoc I raspored...
 
Poslednja izmena:
drage  žene i devojke,
čitam vas redovno, ali ne stižem da napišem kakva je trenutna situacija kod mame i mene. ona je fizički manje-više dobro, hoda kada hoće, rezultati o.k. kontrola je pokazala da demencija napreduje, što kod nje znači da zaboravlja još pre nego što uspe da izgovori, a i sa rečima ima problem. katkad ne razume osnovne stvari, odn. ne može da ih poveže. trudim se da komuniciram što više mogu sa njom, da očuva što duže ono malo razuma i logike što joj je ostalo. više se ni ja ne nerviram, jer to apsolutno ne vodi ničemu. smeškam se povlađujem, hvalim, malo se i šalimo. i ponavljam bezbroj puta iste odgovore. što se apetita tiče, ima ga ali nekako čudno. ponekad hoće da trpa u sebe, pa moram da joj uzmem ili prepolovim komad kolača ili druge hrane koji pokušava da pojede, nutkam je vodom, sokom ili neskafom da lakše proguta. mnogo manje pruža otpor ili se inati i svađa nego ranije, sada je to više neki pasivni stav, kaže ne mogu, iako bi verovatno mogla kada bi htele ili umela da shvati šta se od nje traži. u poslednje vreme sve više i duže halucinira. ranije je imala takve momente, ali bi brže izlazila iz tog bunila, danas je dok smo telefonirale i kada sam došla, mislila da je negde drugde, nije verovala da je njen krevet zaista njen krevet, mislila da joj treba specijalna dozvola da napusti to mesto. nismo dalje produbljivale tu priču, rekla sam o.k., videćemo, raspitaću se šta se dešava pa ću ti javiti, itd. ja još uvek želim da verujem da je sve to privremeno i povremeno. prepoznaje nas, raspituje se za ljude koje poznaje. odgovori joj ne znače mnogo, postavlja nelogična i ponekad besmislena podpitanja, ali je i dalje orijentisana prema poznatim ljudima. problem je prostor, vreme, brojevi, imena ljudi koje je upoznala u nedavno odn. domu, uključujući cimerku, ili onih sa kojima je pre doma bila u sporadičnom ili neredovnom kontaktu. tu više ne pomaže ni podsećanje, pa redukujem informacije iz spoljnog sveta ako procenim da će je samo zbuniti. još uvek ume da me pozove, jer sam joj drugom bojom obeležila broj na tastaturi koji pritisne i dobije me. taj smešni telefon na preklop nam je najvažnija stvar, jer bi bez njega komunikacija bila mnogo komplikovanija. kada se ni tu ne bude snalazila, znaću da je u fazi teške demencije.

inače, dobila je poziv za komisiju za tuđu negu i pomoć. nisam joj još ništa rekla, a razmišljam i da joj ne kažem uopšte do dan pre toga. uvek pokušava da odloži preglede, samo će danima biti zbunjena i uplašena. imamo samo jedan nalaz o demenciji, cenim da će je odbiti i sa sijaset papira, a ako komisija želi da sebe ubedi da je ona sposobna za bilo šta, neka im bude. za naredni termin, koji bi mogao da bude negde u zimu, prikupiću nalaze raznih specijalista, njoj makar ne manjka raznih dijagnoza. javiću kako je prošla.

ovo sve što opisujemo, pitamo i o čemu razmišljamo, donekle je veoma različito - majke i očevi od rane do duboke starosti, pokretne ili nepokretne, manje ili više svesne svoje bolesti, u domu ili kod kuće. da ne govorim o našim životnim okolnostima, situacijama, mogućnostima. ali se u svakoj poruci oseti ogromna želja da se pomogne, ublaži, pa čak i pokuša nemoguće. drugačije valjda ni ne može. :heart:

Mozda je vreme da mamu pogleda neuropsihijatar I da malo promeni terapiju. Mozda bi samo trebalo promeniti raspored davanja lekova u toku dana. Dobro je sto moze da te pozove, ali nekada to bude opterecenje za dementnog. Veruj mi da sam se svim silama trudila da sto duze moze mama sama da se javi, ali sam shvatila u jednom trenutku da je to vise uznemirava nego sto je raduje. Probaj da angazujes nekog iz komsiluka da joj pomogne ili da skrenes paznju osoblju ili da preuzmes da samo ti nju zoves I da joj kazes da ces uvek zvati. Stvari koje su nama krajnje jednostavne, dementnima mogu biti veeeeeliki problem. Kao sto je prepoznavanje kreveta. Cak I uzimanje hrane. Danas sam zvala maminu komsinicu I ona kaze da mama nije htela da pojede kroasan a I da je jutros slabo jela, kako kazu njene cimerke. Zamolim komsinicu da joj otkida parcice kroasana I stavlja u usta. Sve je pojela. Mama ija vec neko vreme imamo uobicajene recenice, koje nju raduju I drzimo se tog scenarija, uz povremeno pominjanje jos necega. ne preterujem sa recima, ali ona nekada izgovori rec ili recenicu koja je kao iz enciklopedije.. Pokusaji da se drzimo toga samo dovode do njenog opterecivanja I zbunjenosti I nervoze.Moram da se prilagodjavam njenim mogucnostima I da pratim dokle mozemo da idemo razgovoru. Izbacujem sve sto je uznemirava. A mama me odusevi kada postavi sama neko pitanje za koje sam mislila da je za nju previse tesko. Recimo * Kad vidim koliko radis dusa mi se kida. E, jado moja. Nismo mi nekada toliko radili. Jesi jela nesto? Jel ti hladno tamo?*:zper: A onda nastavlja *A jesi ti buba marica?* I ja se istopim od ljubavi, pa cmokcem u slusalicu I kazem da je ona moja buba-marica I da mi donosi srecu. A mama kaze *A kako ce buba-mara da doleti kad nema krila?*:telefon: Onda joj ja kazem da cu doci I da cemo uzivati nas dve I da smo jedna drugoj najvaznije... i placem od srece sto joj mozemo da cvrkucemo I cokcemo. I od tuge. A mama kaze *Kad mi poljubis taj cmok, ja rastem odmah! :heart::sad2::zag:
 
Poslednja izmena:
Blesava paničarka je tačna dijagnoza, kad ti kažem :D

Znam da sam se zaigrala, šta ću, al ko će da pogodi šta će kad da im dune. Računam da je bolje da paničim pa da nije ništa nego da je ostavim sa odgriženim prstima. Znam da je tačno toliko sposobna kao fino dete koje ide u osnovnu, neće da je zgaze kola, neće da zapali kuću, neće da izgubi kuče, al će da slaže da je uradila domaći samo da bi išla napolje ;)

Isto bih postupila. Beznadezna sam :zcepanje:
 

Back
Top