Dionys
Iskusan
- Poruka
- 5.109
Neke tamo 2005-6 godine napisao sam nesto o borbi dekadencije sa istinom i zdravljem. Tad sam to izlozio sa istorijsko-moralnog gledista.
A sad sam sa psiholoskog opisao proces propadanja, tj. dekadencije, samo sto ga nije lako shvatiti bez onog moralno-istorijskog dijela.
Dekadencija je sposobna da se uvuce pod kozu i iskvari ljude (prije svega musku populaciju) neprimjetno, do te mjere da je na kraju takoreci slave, a sama rijec ima izrazito negativno znacenje. Jer sta ima pozitivno u propadanju? Kad kazem da je cijelo covjecanstvo danas dekadentno, onda to ne znaci da nesto propada, da bi ustupilo mjesto necem novom, nekom novom zivotu, nego da je covjek kao vrsta doveden u pitanje.
Ovo sam postavio i na pdf psihologija, ali po obicaju ne vidjeh ni trunke zdravog interesovanja, a posto su mi blogovi nesto sasvim besmisleno, to necu da pisem ni blog. Jer ako nema ni citaca, a javili bi se valjda kad bi ih bilo, onda je kasno za ovave ideje uopsteno.
Neki ljudi su rodjeni prekasno, a neki uzaludno.
Kad se neka strast ne zadovolji, onda patimo (Leiden-schaft=Bol-stvara). Inace, strasti su stvarane tako da jedna drugu kompenzuju, imamo strasti za privlacenje i odbijanje, i svaka ima svoj antipod. To su sledece strasti:
Orderly List of the Passions (Descartes)
Wonder
Esteem (with generosity or pride), and contempt (with humility or abjectness)
Veneration and scorn
Love and hatred
Desire
Hope, anxiety, jealousy, confidence and despair
Indecision, courage, boldness, emulation, shrinking reluctance, and terror
Remorse
Joy and sadness
Derision, envy, pity
Self-satisfaction and repentance
Approval and gratitude
Indignation and anger
Vainglory and shame
Distaste, regret and lightheartedness
Svaki narod ima svoj nacin kako da zadovolji sve, ili odredjeni broj strasti. On to definise u svom moralu ili u mitovima o bogovima. U politeizmu se tezilo da se za svaku strast izumi po jedan bog. Oni koji sebi dozvoljavaju zadovoljenje svih strasti su inace uvijek bili daleko uspjesniji od drugih, sve dok ne bi pretjerali u jednoj strasti, pa bilo da se radi o ljubavi ili mrznji. Kad pretjeraju, oni obicno odricu autoritet razumu ili mogucnost saznavanja istine. Vise se ne mogu prizvati pameti. I onda sebi izmisle jedan moral koji zabranjuje jedne a pretjerano forsira druge strasti.
To je slucaj kad neko istice npr. ljubav a negira rat (mrznju) ili kad se zabranjuje nosenje oruzja ili vrsenje osvete u obliku dvoboja ili tzv. krvne osvete ili kad se pretjerivanjem u najnizim nagonima (Kamasutra) nastoji kompenzovati patnja koja nastaje kroz nezadovoljenje onih zabranjenih strasti.
Kad drugi preuzmu vrsenje osvete, tzv. "sudstvo" i kad se ceka po nekoliko godina da "slucaj" bude rijesen ... tada patimo. Kod dvoboja se nije odugovlacilo, upravo zato da bi strasti imale zadovoljenje i da se ne bi patilo, a protivnici ovog nacina osvete lazno predstavljaju dvoboj ili krvnu osvetu kao bezumno unistavanje svega zivog oko sebe, ali, kao sto smo vec bili rekli, ti protivnici se ne mogu dozvati pameti, da bi im se moglo ukazati da je vrsenje osvete u stara vremena bilo pod budnim okom drustva i pod strogo uredjenim pravilima.
Odustajanjem od zadovoljenja ovih strasti covjek slabi, njegova dusa kao da je prepolovljena. On je sad kao pas prema vuku. Ali on i dalje ima prohtjeve, on i dalje pati i ne zna sta da radi. On se cesto bori sam u sebi protiv tih strasti. Ta ga borba iscrpljuje. "Ako te neka strast sablaznjava, izvadi je!" to je sad njegov moral. Tako iscrpljen on se rado okrece snu. U snu smijemo i ubijati i ratovati, ali na javi ne.
Krajnji rezultat svega je porazavajuci. On ne samo da nije svoje strasti ojacao kroz prozivljavanje, nego je kroz pretjeranu seksualnost, kojom je pokusao da kompenzuje patnju, uspio da zaboravi na sve strasti. Njemu je, iduci precicom za seksom, i ljubav postala suvisno opterecenje, cekanje i odugovlacenje. Tako da se sad patnja jos vise pojacava, jer ni ove strasti ne nalaze zadovoljenje. On sad propovijeda odustajanje od svih strasti. "Treba pozude obuzdati, izvor svih jada su pozude, treba ih ugasiti" i "zivot je patnja", to je krajnji zakljucak budistickog ucenja i jednog moralnog zastranjenja koje je pocelo vjerom da postoji pravda po sebi i istina po sebi, odnosno da je sve u bozjim, a ne u covjecijim rukama. Cekanjem da bog nesto ucini osudjujemo vlastiti zivot.
A sad sam sa psiholoskog opisao proces propadanja, tj. dekadencije, samo sto ga nije lako shvatiti bez onog moralno-istorijskog dijela.
Dekadencija je sposobna da se uvuce pod kozu i iskvari ljude (prije svega musku populaciju) neprimjetno, do te mjere da je na kraju takoreci slave, a sama rijec ima izrazito negativno znacenje. Jer sta ima pozitivno u propadanju? Kad kazem da je cijelo covjecanstvo danas dekadentno, onda to ne znaci da nesto propada, da bi ustupilo mjesto necem novom, nekom novom zivotu, nego da je covjek kao vrsta doveden u pitanje.
Ovo sam postavio i na pdf psihologija, ali po obicaju ne vidjeh ni trunke zdravog interesovanja, a posto su mi blogovi nesto sasvim besmisleno, to necu da pisem ni blog. Jer ako nema ni citaca, a javili bi se valjda kad bi ih bilo, onda je kasno za ovave ideje uopsteno.
Neki ljudi su rodjeni prekasno, a neki uzaludno.
Kad se neka strast ne zadovolji, onda patimo (Leiden-schaft=Bol-stvara). Inace, strasti su stvarane tako da jedna drugu kompenzuju, imamo strasti za privlacenje i odbijanje, i svaka ima svoj antipod. To su sledece strasti:
Orderly List of the Passions (Descartes)
Wonder
Esteem (with generosity or pride), and contempt (with humility or abjectness)
Veneration and scorn
Love and hatred
Desire
Hope, anxiety, jealousy, confidence and despair
Indecision, courage, boldness, emulation, shrinking reluctance, and terror
Remorse
Joy and sadness
Derision, envy, pity
Self-satisfaction and repentance
Approval and gratitude
Indignation and anger
Vainglory and shame
Distaste, regret and lightheartedness
Svaki narod ima svoj nacin kako da zadovolji sve, ili odredjeni broj strasti. On to definise u svom moralu ili u mitovima o bogovima. U politeizmu se tezilo da se za svaku strast izumi po jedan bog. Oni koji sebi dozvoljavaju zadovoljenje svih strasti su inace uvijek bili daleko uspjesniji od drugih, sve dok ne bi pretjerali u jednoj strasti, pa bilo da se radi o ljubavi ili mrznji. Kad pretjeraju, oni obicno odricu autoritet razumu ili mogucnost saznavanja istine. Vise se ne mogu prizvati pameti. I onda sebi izmisle jedan moral koji zabranjuje jedne a pretjerano forsira druge strasti.
To je slucaj kad neko istice npr. ljubav a negira rat (mrznju) ili kad se zabranjuje nosenje oruzja ili vrsenje osvete u obliku dvoboja ili tzv. krvne osvete ili kad se pretjerivanjem u najnizim nagonima (Kamasutra) nastoji kompenzovati patnja koja nastaje kroz nezadovoljenje onih zabranjenih strasti.
Kad drugi preuzmu vrsenje osvete, tzv. "sudstvo" i kad se ceka po nekoliko godina da "slucaj" bude rijesen ... tada patimo. Kod dvoboja se nije odugovlacilo, upravo zato da bi strasti imale zadovoljenje i da se ne bi patilo, a protivnici ovog nacina osvete lazno predstavljaju dvoboj ili krvnu osvetu kao bezumno unistavanje svega zivog oko sebe, ali, kao sto smo vec bili rekli, ti protivnici se ne mogu dozvati pameti, da bi im se moglo ukazati da je vrsenje osvete u stara vremena bilo pod budnim okom drustva i pod strogo uredjenim pravilima.
Odustajanjem od zadovoljenja ovih strasti covjek slabi, njegova dusa kao da je prepolovljena. On je sad kao pas prema vuku. Ali on i dalje ima prohtjeve, on i dalje pati i ne zna sta da radi. On se cesto bori sam u sebi protiv tih strasti. Ta ga borba iscrpljuje. "Ako te neka strast sablaznjava, izvadi je!" to je sad njegov moral. Tako iscrpljen on se rado okrece snu. U snu smijemo i ubijati i ratovati, ali na javi ne.
Krajnji rezultat svega je porazavajuci. On ne samo da nije svoje strasti ojacao kroz prozivljavanje, nego je kroz pretjeranu seksualnost, kojom je pokusao da kompenzuje patnju, uspio da zaboravi na sve strasti. Njemu je, iduci precicom za seksom, i ljubav postala suvisno opterecenje, cekanje i odugovlacenje. Tako da se sad patnja jos vise pojacava, jer ni ove strasti ne nalaze zadovoljenje. On sad propovijeda odustajanje od svih strasti. "Treba pozude obuzdati, izvor svih jada su pozude, treba ih ugasiti" i "zivot je patnja", to je krajnji zakljucak budistickog ucenja i jednog moralnog zastranjenja koje je pocelo vjerom da postoji pravda po sebi i istina po sebi, odnosno da je sve u bozjim, a ne u covjecijim rukama. Cekanjem da bog nesto ucini osudjujemo vlastiti zivot.
)
