A zađto bog uopšte dozvoljava sotoni da se manifestuje? Zašto ga nije uništio na početku i tako izbegao svu zbrku?
Poglavlje 79.
»SVRŠI SE«
Hristos nije predao svoj život dok nije završio posao koje je došao da objavi i dahom koji Ga je napuštao, uzviknuo je: »Svrši se.« (Jovan 19, 30) Bitka je izvojevana. Njegova desnica i sveta ruka donela Mu je pobedu. Kao Pobednik, On je postavio svoju zastavu na večnim visinama. Zar među anđelima nije bilo radosti? Celo Nebo proslavljalo je Spasiteljevu pobedu. Sotona je bio pobeđen i znao je da je njegovo carstvo propalo.
Za anđele i bezgrešne svetove uzvik »Svrši se« imao je duboko značenje. Za njih, kao i za nas izvršeno je to veliko delo otkupljenja. Oni s nama dele plodove Hristove pobede.
Sve do Hristove smrti anđelima i bezgrešnim svetovima nije jasno otkriven Sotonin karakter.
Praotpadnik toliko se zaodenuo prevarom da čak ni sveta bića nisu shvatila njegova načela. Nisu jasno sagledali prirodu njegove pobune.
Protiv Boga pobunilo se biće izvrandredne moći i slave. Gospod je kazao o Luciferu: »Ti si pečat savršenstva, pun si mudrosti, i sasvim si lep.« (Jezekilj 28, 12) Lucifer je bio heruvim zaklanjač. Stajao je u svetlosti Božje prisutnosti. Bio je najuzvišeniji od svih stvorenih bića i najistaknutiji u otkrivanju Božjih namera svemiru.
Pošto je sagrešio, njegova sila da prevari bila je još veća, a razotkrivanje njegovog karaktera mnogo teže, zbog uzvišenog položaja koji ja zauzimao pred Ocem.
Bog je mogao da uništi Sotonu i njegove istomišljenike isto tako lako kao što čovek baca kamenčić na zemlju, ali On to nije učinio. Pobunu nije trebalo savladati silom. Prinuda postoji samo pred Sotoninom vlašću. Gospodnja načela ne pripadaju ovakvom poretku. Njegova vlast počiva na dobroti, milosti i ljubavi, a njihovo primenjivanje je sredstvo kojim se koristi. Božja vladavina moralna, a istina i ljubav treba da budu sila koja prevlađuje.
Božja namera bila je da sve postavi na večni temelj sigurnosti, pa je na nebeskim savetima odlučeno da se Sotoni mora dati vreme da razvije načela koja predstavljaju osnovu njegovog sistema vladavine. Tvrdio je da su ona uzvišenija od Božjih načela. Da bi ih svemir mogao sagledati, Sotoninim načelima dato je vreme za delovanje.
Sotona je naveo ljude na greh, pa je plan spasenja postao delotvoran. Četiri hiljade godina Hristos je radio na čovekovom uzdizanju, a Sotona na njegovom rušenju i unižavanju. Sve to pratio je ceo svemir.
Kad je Isus došao na svet, sotonska sila bila je uperena protiv Njega. Od vremena kada se pojavio kao novorođenče u Vitlejemu, uzurpator je radio na tome da prouzrokuje Njegovo uništenje. Svim silama pokušavao je da spreči Isusa u razvijanju savršenog detinjstva, bezgrešne zrelosti, svete službe i žrtve bez mane. Ali doživeo je poraz. Nije uspeo da Isusa navede na greh. Nije mogao da Ga obeshrabriti ili da ga odvoji od posla koje je došao da obavi na Zemlji. Od pustinje do Golgote, šibala Ga je bura Sotoninog besa, ali ukoliko je ona bivala nemilosrdnija utoliko se Božji Sin čvršće držao ruke svog Oca i hitao stazom poprskanom krvlju. Svi Sotonini napori da Ga savlada i pobedi, u jasnijem svetlu otkrivali su Njegov besprekoran karakter.
Celo Nebo i svetovi koji nisu pali bili su svedoci ove borbe. Sa velikim zanimanjem pratili su završne prizore ovog sukoba. Posmatrali su Spasitelja kako ulazi u Getsimanski vrt, Njegovu dušu pritisnutu užasom velike tame. Čuli su Njegov bolni uzvik: »Oče moj, ako je moguće da me mimoiđe čaša ova.« (Matej 26, 39) Kad se Otac povukao iz Njegove blizine, videli su Ga žalosnog u gorčini bola koji je prevazilazio onaj iz poslednje velike borbe sa smrću. Krvavi znoj izbijao je iz Njegovih pora i kapao na zemlju. S Njegovih usana tri puta se otela molitva za oslobođenje. Nebo nije moglo više da podnese ovaj prizor i Božjem Sinu je poslat vesnik utehe.
Nebo je posmatralo izdaju Žrtve ubilačkoj svetini i požurivanje od jednog do drugog suda uz ismejavanje i nasilje. Čulo je kad su se Njegovi progonitelji rugali Njegovom niskom poreklu. Čulo je odricanje sa kletvom i zaklinjanjem jednoga od Njegovih najvoljenijih učenika. Videlo je gnevno delo Sotone i njegovu moć nad ljudskim srcima. Kakvog li strašnog prizora! Spasitelj uhvaćen u ponoć u Getsimaniji, vučen ovamo-onamo od palate do sudnice, izvođen dva puta pred sveštenike, dva puta pred Sinedrion, dva puta pred Pilata i jedanput pred Iroda, ismevan, šiban, osuđen i izveden da bude raspet, noseći teški teret krsta usred naricanja jerusalimskih kćeri i podrugivanja svetine.
Nebo je s bolom i divljenjem posmatralo Hrista kako visi na krstu, krv kako teče iz Njegovih izranjavljenih slepoočnica i znoj obojen krvlju kako se graška na Njegovom čelu. Iz Njegovih ruku i nogu kapala je krv po stenju izdubljenom za podnožje krsta. Širile su se rane načinjene klinovima jer je težina Njegovog tela sad počivala na rukama. Njegovo otežano disanje bivalo je sve ubrzanije, jer je Njegova duša drhtala pod teretom greha sveta. Celo Nebo bilo je ispunjeno divljenjem kad je Hristos usred strahovite patnje iskazao svoju molitvu: »Oče! oprosti im; jer ne znaju šta čine.« (Luka 23, 34) Pa ipak tu su stajali ljudi, stvoreni po Božjem obličju, koji su se udružili da unište život Njegovog jedinorodnog Sina. Kakav prizor za svemir!
Upravitelji i vlasti tame bili su okupljeni oko krsta, bacajući paklenu senku neverstva u srca ljudi. Kad je Gospod stvorio ova bića da stoje pred Njegovim prestolom bila su prekrasna i slavna. Njihova lepota i svetost bile su u skladu sa njihovim uzvišenim položajem. Bila su obogaćena Božjom mudrošću i opremljena svim nebeskim oružjem. Oni su bili sluge Boga živoga. Ali ko je mogao da prepozna među palim anđelima slavnog serafima koji je nekada služio u nebeskim dvorovima?
Sotonske sile ujedinile su se sa zlim ljudima podstičući narod da poveruje da je Hristos najveći grešnik i da Ga zato treba prezirati. Oni koji su ismejavali Hrista dok se nalazio na krstu bili su ispunjeni duhom prvog velikog buntovnika. On ih je ispunio rđavim i odvratnim rečima. On je nadahnjivao njihovo ruženje. Ali svim ovim nije postigao ništa.
Da se ijedan greh našao na Hristu, da je u bilo kojoj pojedinosti podlegao Sotoni u želji da izbegne strašno mučenje, Božji i čovekov neprijatelj slavio bi pobedu. Hristos je priklonio svoju glavu i umro, ali čvrsto se držao svoje vere i svoje poslušnosti Bogu. »I čuh glas veliki na nebu koji govori: sad posta spasenje i sila i carstvo Boga našega i oblast Hrista njegova; jer se zbaci opadač braće naše, koji ih opadaše pred Bogom našim dan i noć.« (Otkrivenje 12, 10)
Sotona je uvideo da je njegova laž razobličena. Njegova vladavina otkrivena je pred bezgrešnim anđelima i svemirom. Otkrio je sebe kao ubicu. Prolivši krv Božjeg Sina, izgubio je svaku naklonost nebeskih bića. Odsada je njegovo delovanje ograničeno. Bez obzira na držanje koje bi pokazao, više nije mogao sačekivati anđele dok dolaze iz nebeskih dvorova i pred njima optuživati Hristovu braću kao one koji su obučeni u haljine prljave i oskrvnjene grehom. Tako se prekinula poslednja karika izraza naklonosti između Sotone i nebeskog društva.
Pa ipak, Sotona tada nije uništen. Ni tada anđeli nisu shvatili što je sve obuhvaćeno ovom velikom borbom. Načela koja su bila u pitanju trebalo je mnogo potpunije otkriti. Čoveka radi Sotonino postojanje moralo se produžiti. Čovek, kao i anđeli mora da uoči razliku između Kneza videla i kneza tame. On mora da izabere kome će služiti.
...