Gledam danas, neki snimak iz devedesetih kruži internetom, snimak iz diskoteke. Svi plešu, u pozadini predobra muzika, svi prirodni i nasmejani. I onda sinoć izađem, posle dužeg vremena u lokal gde izlaze mlađi, mojih godina, zadržim se pola sata i shvatim da mi tu definitivno nije mesto. Zašto si izašao ako ćeš sve vreme da provedeš snimajući storije, ako ćeš sve vreme da se slikaš ili samo stojiš za stolom. A onda ujutru slike, svi lepi, nasmejani, sređeni, devojke potrošile na haljinu, šminku, nokte, štikle, taksi... A kako su se proveli? I ništa izađem ja tako iz tog lokala, odem u jednu šetnju i onda razmišljam kako smo mi jedna sjebana generacija
				
			
	
 Неам појма, волиш, реге, џез, рок, панк, откуд знам, боље се исцимаш до неког већег суседног града на журку и проведеш се за своју душу него да будеш осуђена на то ту где ти се не свиђа. Ми смо ко клинци стопирали или ишли возом до Суботице, Врбаса, Сомбора, Вршца ма откуд знам, где год нам је била добра свирка. То се зове провод, који ћу ђаву ту негде где нема ништа ( не улазим одакле си ).

