Dajte čoveku cigaru!

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
It barks at no one else
But me
Like it's seen
A ghost
I guess it's seen the sparks
A-flowin'
No one else
Would know

Hey man, slow down
Slow down
Idiot, slow down
Slow down

Sometimes I get overcharged
That's when you
See sparks
They ask me where the hell
I'm going?
At a thousand feet per second

Hey man, slow down
Slow down
Idiot, slow down
Slow down

Hey man, slow down
Slow down
Idiot, slow down
Slow down


 
"Čovek je nesrećan onoliko koliko misli da jeste."

Ali, ko bi još slušao Seneku, kada je lakše biti nesrećan
nego srećan?

Otkada izbegavam gnjavatore i razgovaram sa drvećem,
meni je mnogo lakše.
Sreća je što su rešetke na ludnici sa pogrešne strane. :)
 
Poslednja izmena:
dosadi možda ponekad i sreća, možda mora malo čovek čemerom da se očisti... neke stvari koje sam postovao ovde su inače izvodi iz dnevnika, kad mi je bilo teško... bilo je nekoliko zeznutih godina, žestok minus... kad sad gledam svoje stare postove na ovom forumu, a 9 godina sam ovde, deluje mi iz tih postova kao da sam podsvesno želeo da doživim sve to što sam doživeo... mračnu stranu života... čudno je to... „misija duše“... i tako sam postao i ostao lep... puke & cry... “Moja priča nije prijatna, ona nije zaslađena i skladna kao izmišljene priče, ona odiše besmislenošću i zbrkom, bezumnošću i snom…” zašto sam ovo uopšte pisao i pišem... pa za osobeno zaluđene, radoznale... za one koje bi malo van zone komfora... „samo za ludake“... malo svedočanstvo mene... ako uopšte može nešto da se shvati iz ovog buncanja... a i prija mi da piskaram ponekad...
 
Samo ti nastavi, buncaj...razumljivo je.
A ima nas i radoznalih i ćaknutih, koji bi malo da zavire iza granice.

A ko nema džibriš momente?
Samo ko će da se usudi i odvrne ventile da prospe džibru na fini, beli papir?
Nekima je ceo život džibra - pa ništa.

I čemu priča?

Ako je do priče, odoh da razgovaram sa drvećem... i sa pticama,
ali nemoj da se pročuje, ne širi dalje.

I daš već jednom tu cigaru?:)
 
sigmund_freud_quote.jpg
:)

I čim dobije cigaru, zauzme pozu, postaje još važniji,
skrozira pogledom tvoju oralnoanalnu strukturu, sa svim tim kompleksima
mitoloških likova koje nosiš u sebi, a da i ne znaš...i sve ostalo što se može uredno šifrirati
pod F.

A zašto samo neki i to izuzetni, puše baš cigaru?

Mora da tu ima neke simbolike, ali kakve?
Žele da budu nadmoćni, a dovoljno bi bilo da su samo -
moćni ?

Ako ja ne znam, Frojd zna. :)
 
Ako je celoga života bio zaljubljen, bio je najsrećniji čovek na svetu.
I nije bio lud.

Imao je bogat, kreativan i dug život, makar i pod teškim okolnostima, ali ispunjen.
Zar to nije dovoljno da čovek ne bude nesrećan?
 
Freud… msm dobar lik bio… valjda… msm, ni ne znam… on je valjda rekao da su karakteristike normalne osobe ljubav i rad… moguće da je tačno… ako je bio zaljubljen ceo život, onda je možda bio i srećan… ali, nije li zaljubljenost iluzija… uopšte da li je bitnije biti srećan u nekoj iluziji, ili realan a recimo polusrećan… svaki mudar čovek treba da je i srećan, to valjda beše iz majstorske radionice, one serije domaće… majstor Života… haha… koja fora…

Spoiler za old jibberish

*spoiler Fitter, happier… hajde izazov za danas da pišemo… da izlivamo… ili ne mora kako god*...ok... saću malo da drobim o sebi…nekad su misli tako lako letele... činilo se da sam znao, razumeo mnogo šta..... možda je to bila ipak samo iluzija..... onda je došla tuga.... „ontološka tuga“...... teška tuga i u pravu je momak koji je rekao da su mir i smirenost nešto na čemu treba biti zahvalan...razmišljam sad o ovom….. egoističan jesam, to je sigurno…. Ali neke šale koje ponekad zbijam s ljudima, da li su one zlobne….. da li mi je cilj tuđa nesreća…. Nije…. Mislim da nije….. mislim da nisam zloban…. možda ipak imam elemenata prdež ličnosti…hm…Ponekad pecnem, ali onako, just for fun…. Ako nekog to povredi, posle se, naravno, izvinim…. Ne želim nažao…. Bar tako mislim… inače... Usavršavam tehniku zanesvešćivanja. Bar mi više nije dosadno. Ugodno je. Smajli. Sad već polako počinjem da tupim... oštrica se lomi... tj ne lomi već se tupi.... koja oštrica?....nvm..... pisanje je lekovito, preporučujem...ako je nekom dosadno ili nešto šznm down on možda treba da piše i piše..... dok mu ne bude lakše... evo hazlet on je možda normalan možda malo depresivan nagađam... ovo se zove pisanje kako naiđe..... ali ipak neću baš sve napisati jer nešto zadržavam za sebe ipak ovo neko moguće da čita... onda kad se ispraznim postajem prijemčiv... za druge ljude za njihove priče za small talk... da bi se ostvario kontakt sa ljudima, treba se prvenstveno biti zainteresovan za ljude... ali valja i o sebi malo trtomudati dok te to ne smori makar za sebe i onda kažeš aj malo da vidim kakvi su i drugi baš me zanima... zanimljivi su oni koji pišu ali ima i onih koji nisu... i šta je naravoučenije... ništa... „uzalud ste čitali“
 
Vise od godinu dana dolzazim sa vremena na vreme ovde i citam svasta,nepravih nalog,zaboravim sifru par puta i onda na kraju odustah od naloga.Od tada samo dolazim i citam tudje postove,tudje teme,tudje diskusije i tudje zivote.Ja to volim da zovem delovanje iz senke,ali ne bas na negativan nacin...Mnogo puta sam imao sta napisati ali nisam.U poslednje vreme cesto dolazim,foprum nije kao sto je nekada bio,dosta stvari se reciklira i slabo ima novih ljudi.Stara garda je ostala verna...Nije lepo sto sam spijunirao tako dugo,ali nekako mi ne idu pocetci ni u cemu.Prvi osnovne,prvi dan srednje,novo drustvo.Uvek mi se nekako cini na pocetku da tu ne pripada,tu su vec uhodani ljudi i ja cu pored njih izgledati kao autsajder.Cesto me to mnogo kostalo.Poceo sam da teram sebe da to prevazidjemmnije bas lako.Sada me ceka i polazak na faks.Ponovo sve na novo.Taman se uklopis u jednu celinu a ond amoras dalje i onda opet isti problem.I zivot,koji postaje rutina.Ustajanje,dorucak,rad na seoskim poslovima,izmedju komp,jedna jedina igrica koju igram,tjub,muzika,forum,fejs,spavanje i u krug.Od drustva je ostala dva ortaka,nisam verovao kako posledje godine srednje neki ljudi skidaju maske koje su nosili cetiri godine.Drugaricu nemam ni jednu,bili smo kaludjersko odeljenje sa jednom devojcicom koja odluta pocetkom cetvrete jer ju je neki idiot stariji od nje oplodio.Od zenskog sveta komuniciram samo sa kevom i dve sestre.Devojku nisam imao do sada,bilo je prilika,ali svaka je se zavrsila frendzonom.Pocela je previse da daje sebi za pravo i da me pravi budalom.Onda je postala onaj tip koji se javi samo kad joj nesto treba.Tada sam zavrsio sa njom.Komuniciranje sa suprotnim polom mi je nikakvo i mnogo devojaka koje su mi se svidele sam propustio zbog toga.Na kraju samo bi je gledao i nista ne bih preduzimao.Mrzim sebe zbog toga.Samopouzdanje mi nije bas najbolje.Ono zbog cega me ljudi gotive je humor i dar za pisnje, i mozda to sto sam spreman da uradim sve za njih ako mi znace.Cesto se zapitam:Zasto ja ne mogu biti kao moj najbolji drug.Ima samopouzdanje i hladnokrvnost,cesto mu puca za sve ali kada se zainati za nesto juri ka tome do kraja,odlican je sa devojkama i nikada me do sada nije zeznuo za razliku od nekih.Mislim da mu na neki nacin zavidim.Razredni nam jednom rece:U zivotu uvek mora da postoji onaj koji vodi i onaj koji prati.Jedno bez drugog ne mogu,kao neki balans,jing i jang.Toga se uvek secam i po tome pamtim svog razrednog,i po tome sto je cesto pevao na casu stihove iz nekog filma:Hej cikita spanska ruzo,majski cvete.I dalje nisam nasao odakle je to a on nikada nije hteo da nam kaze.I ne znam sto sve ovo napisah i ne znam sta cete misliti o tome,ali ovo je valjda moj doprinos temi,cisto izlivanje
 
da... vidiš, vi bili muško odeljenje, a kod mene, u razredu, i u srednjoj bilo dosta devojčica... ispašće sad da se hvalim, ali bilo je nekoliko zaljubljenih u mene... mene to tad nije nešto spec. zanimalo... ja se ložio na oasis, i ono, nešto kao gurao donju vilicu napred, da ličim na liam gallaghera lol... moguće da sam tako izgledao uobraženo... al možda tim devojčurcima to nije smetalo nzm... sad razmišljam da je bolje što sam ih ostavio da budu tako platonski zaljubljene u men... to je msm najlepše... možda sam im, nesvesno, pomogao da razviju maštu i moć apstraktnog mišljenja... heh...

 
Njena kosa lebdi na povetarcu koji hladi moje uzavrele misli,njene oči uperene u mene zadiru i do najdubljih granica duše.Gledam je i osećam kako sam blizu,skoro da mogu da je dodirnem.
A onda;Pad,tama isprekidana nekim delom sećanja izbledelih u zaboravu.Ljubim je,a nase duše se asimiluju u jedno,osećam blazenstvo,osećam kako naša ljubav postaje bezvremena.A onda opet tama,crnja od najgore ljudske tamnice,Danteov “Pakao”.
Odseca jednog od mojih pisanija,ne znam sta mi bi ali reci su same nadolazile,kao sto se i uvek desava.Pomoglo mi je to kroz skolu i one pismene is knjizevnosti.Ali dosta stvari koje sam napisao nisu ugledale svetlost dana,nije bilo prilike ni odgovarajuce osobe kojima bih ih posveetio.Vrsta u izumiranju,veciti romantik
 
Da bi dobio ono sto zelis moras se odreci onoga sto imas.
To je sustina niceovog nagovaranja da se odreknemo sebe, svojih ljudskih osobina, mana i vrednosti. Svoje zlobe, sujete, pohlepe, pakosti, ljubavi.
E tu zadnju rec ne dam! Makar bio dagnja. Bez nje ne zelim da postanem bolji. Bez nje ne mogu da postanem bolji. Bez nje ne mogu da budem covek.
Natcovek nece bez nje preziveti godinu. Dan. Znao je to Nietsche, zato je ziveo razlicito nego sto je pisao.

Izmedju ta dva stanja, zelis i imas, postoji uzan prostor. U tom prostoru vlada strah.
U tom se prostoru hrane i filozofi i politicari, vernici i ubice.
Jedni grade prelaz, drugi ga ruse, a svi verujuci da rade pravu stvar.
Istina je u tom procepu, u tom mulju, u kome se krije i toliko opasnosti.
Zato ljudi suzene svesti poistovecuju istinu i opasnost.

Preci na drugu stranu ne gubeci sebe smatram uspehom.
Sve ispod toga je poraz. Neprihvatljiv tragican poraz.
Da bi uzivao u onome sto dobijes moras zadrzati makar malo negacije. Suprotnog. Loseg.
U protivnom, nagrada je bezvredna. Nemas je sa cime uporediti.

Ljubav je jedina stvar koja ne zahteva svoju negaciju da bi postojala. Ona nije relativna, uporediva vrednost. Ona je apsolut.
Na zalost, nestaje kada pokusas da je "razumes". Osetiti je moze svako, ko sebi prizna ljudsku slabost. To mogu samo ljudi. Natcovek jok.
 
Gleda me,imam utisak da će zaplakati,protrlja oči i reče:
-Molim te,samo me pusti sada,sve je još sveže,bolje idi pre nego što još vise počnem patiti.
Nema nade,ustao sam,krenuo ka vratima,okrenuh se za sobom,vadi maramice iz torbe.Ona je zaplakala,ona koju nikada nisam video bez osmeha,ona koja mi je tim istim osmehom ulepšavala svaki dan,ona plače,i ja sam kriv za to.
Dani su prolazili.Mrzeo sam nedelje.
Nedeljom,kada se sve smiri i kada tišina postane preglasna,tada dolaze misli o ljubavi,prijateljstvu,izdaji,propuštenim prilikama.I san je predaleko,a svitanje još dalje.
Jer ne želim da prođe još jedna nedelja,još jedna sedmica,ne želim da vreme ovako brzo prolazi dok je u meni ovolika praznina.
 
oko pucanja i zazidanosti... setih se... kad sam se prvi put lomio, imao sam jedan „trenutak“... nešto se borilo u meni... tolko sam bio fiju fiju da sam radio sklekove samo da povratim osećaj strukture... međutim, jedno popodne, sve je izgledalo svetlo, jasno... da ne napišem blaženo, izbegavam krupne reči... jedno čisto predvečerje... onda je nešto nadvladalo, pomračenje... ono je dugo trajalo... setih se sad i onog, duša se sastoji od svetla, a telo od mraka, sreću se na teritoriji razuma... go figure... ovo za postavljanje pitanja i odgovaranje je zanimljivo... možda je najteže sebi odgovarati hm... neću staviti upitnik :)
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top